detalj slike: KRK Art dizajn-grad kralja Solomona

Treću glavu romana Moja braća David i Golijat možete pročitati OVDJE

Moja braća David i Golijat - Glava 4

4.

„Reci mi kako se to u Gatu završilo?“ – upita Solomon. „Kako je moguće da Davida niko nije tražio? Jesi li ti imao problema zbog njega?“

O još kako! Te noći sam naredio da se sve spakuje za povratak u Ašdod, a rano ujutro smo se uputili na sasvim suprotnu stranu. Zaustavili smo karavan i smjestili se u jednupećinu, na očigledno zaprepaštenje moje posluge. Poslao sam jednog od mojih momaka da odnese glas Davidovim ljudima koji su se ulogorili sjeverno od Gata, tako da je već do večeri sva pećina i prostor oko nje bio ispunjen narodom. Kao što znaš, to su sve bili ljudi Izrailjci, nezadovoljni Saulovom tiranijom i samovoljom. Jeste da Saul  nije vladao dugo, ali je vladao loše. Sva njegova vladavina bila je ispunjena trzavicama i napetošću, jer je bio čovjek nesiguran, nestalan, prevrtljiv i plašljiv. On je iznevjerio očekivanja mnogih u Izrailju, što je samo učvrstilo Davidovu slavu i ubrzalo njegov dolazak na vlast. David je to znao, jer je bio čovjek iz naroda. On je znao kako narod razmišlja, šta misli, čega se plaši, šta očekuje... Zato se trudio da narodu da to što narod očekuje – slavu i hljeb; slavu kroz pobjede nad neprijateljima i hljeb kroz mir koji će osigurati tim pobjedama.

Ah, da – pitao si me za Ahisa i šta je bilo poslije... Tu u Odolamu sam se zadržao dva dana. Kada su došla Davidova braća i kada sam se upoznao s njima, vratio sam se u Ašdod. Kući – napokon. Međutim, već sutradan, dok se još nisam čestito ni raspakaovao, došao mi je Ahis. Bio je prilično ljut i uvrijeđen, jer mu je neko javio da je onaj momak ipak bio David i da sam ga ja izveo iz grada i sakrio. Mislim... ipak je on prema meni imao veliko poštovanje (kao i očekivanja!), tako da mi taj susret nije bio naročito neugodan, ali, s druge strane, on je jedan od kraljeva filistejskih i to je predstavljalo veliku i važnu činjenicu koja se nije mogla zanemariti.

Još sa vrata, prije nego sam se snašao, optužio me je za izdaju. Iako sam to, na neki način, i očekivao, ipak me je zbunilo kako su se stvari brzo odvijale. Nije bilo vremena za neki konkretniji plan... Zato sam Ahisa pozvao da ostane kod mene i da na miru razgovaramo. Uspio sam da ga ubijedim da Saul planira vojni savez sa Feničanima i da je, osokoljen tim planom, pobijedio Amaličane, a sledeći korak je napad na Gat. Rekao sam mu da je David digao pobunu protiv Saula i da bismo to mogli da iskoristimo da dobijemo na vremenu i pripremimo se za Saulovu ofanzivu. Povjerovao je. I sam je dodao par rečenica koje su išle u prilog mojoj priči, te je na kraju počeo i sa hvalospjevima o Davidu, onako kako je narod opjevao njegov dvoboj sa Golijatom.

Da... i to da kažem – sam Ahis je bio srećan što se napokon riješio Golijata. Rafajefi sinovi krenuli su stopama svog oca. Pijanstvom su unosili strah u čitav grad i svi su ih se plašili. Golijat je postao prava noćna mora za sve stanovnike Gata i Ahis je već počeo da kuje plan kako da ga se riješi. Taj stari običaj dvoboja prije bitke, iako to više niko nije činio, Ahis je čuvao ne bi li se riješio napasti. Zato je David i njemu izgledao kao Božiji blagoslov. Eto, tako sam i ja ovu situacija okrenuo u svoju korist. Na neki način, u Ahisa sam usadio poštovanje prema Davidu i ideju da sa Davidom u budućnosti stvori savez.

Tada sam donio odluku da ostanem u Ašdodu. Iako sam većinu svojih poslova već prebacio u Tir, ostao sam u Ašdodu da odatle vučem poteze, ali prvenstveno da budem u kontaktu sa Davidom. Odranije sam sa Ahisom ušao u jedan veliki plan koji je, kako se kasnije pokazalo, sam Gospod uredio. Naime, Ahis je tražio da započnem izgradnju jednog novog grada i tvrđave u okolini Gata. Odnekuda mu je na um pala zamisao da sagradi nov grad u Siklagu i da tamo pređe sa svojim dvorom. Gat je već postao težak za život, iako je bilo mnogo napuštenih kuća koje su se mogle srušiti i doslovno sazidati nov grad. Međutim, Ahisu se već zgadio Gat i gledao je da se što prije iseli iz njega. Govorio je da je grad kao žena – brzo se u njega zaljubiš, ali poslije postane samo opterećenje, jer se ljubav pretvori u obavezu, a obaveza u teret. Ja sam sa najvećom pažnjom i ljubavlju pristupio ovom poslu, baš kao što Ahis reče. Međutim, kada su radovi već poodmakli i kada se već nazirao konačan oblik grada, Ahis se zabavio ratovanjima sa Saulom i pomalo posustao u svojoj prvobitnoj namjeni.

S vremena na vrijeme, od Davida sam dobijao poruke preko glasnika i naše prijateljstvo se vremenom produbljivalo. Sada sam i ja sve slobodnije odlazio na izrailjsku teritoriju i, napokon, dobio sam priliku da dobijem odgovore na sva svoja pitanja i nedoumice o Gospodu i Zakonu Njegovom.

Zahvaljujući Davidu, upoznao sam sveštenika Avijatara. David ga je sklonio kod mene za neko vrijeme kada je Saul ubio njegovog oca i preko osamdeset drugih sveštenika. Sa njim sam dugo i strpljivo razgovarao o svemu. Zahvaljujući njegovom strpljenju, ljubavi, želji da mi odgovori na svako moje pitanje, dobrom poznavanju Zakona Božijeg i topline u načinu na koji je davao odgovore, ja sam se u potpunosti predao Gospodu i Njegovom zakonu. Otklonio sam u svome srcu i najmanju dilemu o svojoj pripadnost i Bogu Izrailjevom. Tada sam primio i obrezanje i zvanično postao dio „Božijeg naroda“. Kada se Avijatar pridružio Davidu, i dalje smo ostali u kontaktu i viđali se s vremena na vrijeme.

Jednoga dana od Avijatara sam dobio glas da Saul namjerava da se izmiri sa Davidom. Ta vijest mi je bila veoma sumnjiva. Smatrao sam da treba hitno da se vidimo, te sam tražio način kako da do tog susreta dođe. Razaslao sam glasnike da mi skupe što više informacija o Saulu i odgovor na moje sumnje stigao je uskoro. Pouzdano sam znao da je Saulova želja da ubije Davida toliko narasla, da je za Davida dalji bijeg postao nemoguć. Morao sam da djelujem brzo.

Otišao sam do Ahisa u Gat i izložio mu svoj plan. Ahis je bio oduševljen, jer je vjerovao da David može postati njegov čovjek u borbi protiv Saula. Zato je prihvatio moju ideju da dovedem Davida do njega. David se složio s mojim planom i pristao je da ostane u Gatu, glumeći svoju srdžbu i ozlojeđenost prema Izrailjcima i tobožnju namjeru da im se osveti. U stvari, u početku je moj plan bio mnogo sebičniji nego što je to kasnije sam Gospod uredio. Želio sam da osiguram svoj mir tako što ću jednim potezom okupiti sav svoj život na jedno mjesto. Siklag je bio već skoro završen, pa sam umolio Ahisa da tamo naseli Davida i njegove ljude. Kada je Ahis pristao i kada su se Izrailjci naselili u Siklagu, ja sam svo svoje imanje prenio i sam se naselio tamo.

Mojoj sreći nije bilo kraja! Poslovi sa Feničanima i Egipćanima cvjetali su, gradnja Siklaga se privodila kraju, a Ahis je postao moj dužnik smatrajući da sam to sve učinio njemu za ljubav. Sa Avijatarom sam se još više zbližio i postali smo iskreni prijatelji. Osjećao sam da Duh Božiji lebdi nad ovim gradom. Nešto oko godinu ipo dana živjeli smo u miru i sreći u Siklagu. David je često izlazio sa svojim ljudima i ratovao protiv okolnih naseobina koji su nastanjavali ostaci tuđih naroda, zajedničkih neprijatelja i Filisteja i Izrailjaca. Sa svakog od tih pohoda vraćali su se kao pobjednici, donoseći veliki plijen, tako da je Siklag uskoro postao bogato mjesto. Ono što mi se nije sviđalo jeste mnogo krvi prolivene u tom pohodima, jer David je imao specifičnu taktiku: pobiti sve živo u tim naseobinama, kako ne bi ostavljao svjedoke za sobom, a Ahisu je govorio kako ratuje protiv Izrailjaca i otima plijen od njih. To ga je učinilo velikim u Ahisovim očima, a ja sam stalno strahovao da Ahis ne sazna da ga David vara. No, blagoslov Gospodnji očigledno je bio na Davidu, bez obzira na moje stalno čuđenje zašto Gospod dopušta toliko krvi.

U stvari, ma koliko mi je David bio drag (a bio mi je jedan od najbližih ljudi u životu), u moje shvatanje Svudaprisutnoga nikada se nije uklapao čovjek poput njega – uvijek sam smatrao da miljenik Božiji i neko ko se u svom životu tako iskreno predaje u ruke Božije nikako ne bi smio da proliva ljudsku krv. A David, ne samo da je prolivao potoke krvi svuda oko sebe, nego je bio ubijeđen da za Gospoda čini jedinu ispravnu stvar! On je sasvim iskreno i potpuno ubijeđeno da je to volja Božija zatirao čitave gradove, ubijajući i tek rođenu djecu, a da pri tome nikada nije osjećao ni najmanju grižu savjesti. Međutim, tek kasnije, mnogo kasnije, shvatio sam da pravi miljenik Božiji i nije David...

„Nego?“ – zbunjeno upita Solomon.

O, pomislih, kada ćeš shvatiti! Pridigavši se na ležaljci i prigušujući strast koja se odjednom razbukta u meni da branim taj stav, glas mi zadrhta i zazvuča nekako pištavo. „Solomone, dijete moje, otvori oči i uši, oslobodi taj duh kojeg ti Bog dade da činiš pravdu Njegovu! Ti si izabran i tebi je dato! Ti si miljenik Božiji! Nemoj da se praviš nevješti i da se ponašaš kao oni tvoji sveštenici... Jedan je zadatak dat Saulu, drugi Davidu, a treći tebi! Tebi nije dato da slušaš šta kažu tvoji saplemenici, niti ti je dato da slušaš svoje vojvode... Tebi je dato da slušaš SVOJE SRCE... jer kroz njega govori SAM BOG!!! Čovječe, pa tebi je dato da budeš najmoćniji na zemlji...“

Zakašljah se od uzbuđenja i od truda da prigušim glas. Ipak je kuća bila opasana čuvarima, a naš razgovor nije bio za njihove uši. U naletu kašlja, jedva promucah, bijući se u prsa da dođem do vazduha: „Oprosti, care moj, na riječima jednog izlapjelog starca...“

„Molim te... – skoči Solomon, rekoh ti već da nisam ovdje došao kao car, već kao tvoj učenik. Ti si moj učitelj i tako je bilo od kad znam za sebe, tako će biti dok znam za sebe! Nije me briga, bar ne večeras, što nosim carska obilježja, što oko tvoga doma stoji straža, što... Došao sam po još jedan savjet, ali mi ti sada govoriš riječi koje su mi nekako daleke i strane! Reci mi otvoreno, šta pokušavaš da mi kažeš?“

„Sjedi... Pokušavam da ti kažem baš to što sam ti rekao – da si ti izbranik i miljenik Božiji. Ne vidim šta ti tu nije jasno?“

„Šta mi tu nije jasno!? Pa, ništa mi nije jasno. Zašto bi Bog mene izabrao, šta sam ja pred Bogom da budem miljenik Njegov i izabranik Njegov? Eto, to mi nije jasno!“

Sada se već ponašao se kao dijete. Takav isti je bio kada sam mu prvi put rekao da vjerujem će on biti car. Svako drugi bi bio presrećan, a on... on se naljutio na mene i danima se durio smatrajući to za uvredu. Srećom, znam ga od njegovog rođenja i znam da je on čovjek koji ide samo na sigurno. On je potpuno drugačiji od njegovog oca koji je znao često staviti na kocku sve što ima, vjerujući da ga Bog vodi. I jeste, vodio ga je, ali sam ponekada mislio da je lud i da previše rizikuje. Solomon – ne. On govori i čini samo ono u šta je sasvim siguran i nikada ne rizikuje. Obično to nije dobra osobina, ali sreća je u tome što je izuzetno inteligentan i što ima dar od Boga da brzo sagleda sve mogućnosti i donese zaključak. Rijetko je kada griješio u zaključcima. Zbog toga sam ga uvijek volio i rad s njim predstavljao je pravo zadovoljstvo. Zato sam odlučio da idem do kraja, da u ovome ne posustanem dok god ne shvati i prihvati svoju ulogu.

Oštro i bez mnogo snishodljivosti prema njemu, postavljao sam pitanja: „Jesi li ti car ili neko drugi? Je li tebe ili koga drugog Bog uzdigao na presto Izrailjev? Je li tebi ili nekom drugom Bog dao ovoliko carstvo, blagoslov da Mu sazidaš dom, sve te narode koji su pod tvojom vlašću i svo to bogatstvo zemlje koju je još mnogo generacija prije tebe Bog obećao tvom narodu? Zar ne shvataš da se u tebi ispunjava proročanstvo dato praocima? Zar si slijep kad ne vidiš da se ono o čemu su maštali i Avraam i Mojsije ispunilo sada pred tobom i u tebi? Ko je gospodar `Obećane Zemlje`? Šta još treba da ti kažem, na šta još da ukažem da bi ti to shvatio!?“

Na moj pomen Avraama i Mojsija, on se skamenio. Kao da je vidio njih same i kao da je tek sada počeo da shvata o čemu mu govorim. Ali, nije u tome problem. Tačno sam znao šta ga muči i odlučio sam da ga pogodim direktno u to mjesto, da ga dovedem pred njega samoga, da ga suočim sa onim što je predstavljalo najveći problem. Zato sam tiho i smireno, koliko mi je uzbuđenje dozvoljavalo, rekao: „Da, dijete moje, ti si miljenik Božiji, ti si izabranik, a ne David, ne tvoj otac, nego ti...“

Solomon me je pogledao, a u njegovim očima vidio sam opet onog istog dječaka koji je u svom ocu gledao oličenje Božanske blagodati na zemlji. Nije često imao prliku da sjedi u očevom naručju. Viđao ga je rijetko, ali uvijek sa divljenjem i najdubljim poštovanjem. Uvijek ga je tako gledao. Uvijek je u Davidu vidio svemoćnog borca za Božiju pravdu, titana koji je ubio Golijata, pokorio sve narode svijeta i bacio ih pred noge Gospodnje. David je uvijek bio taj kojem sam Bog govori, koji predstavlja sliku Božiju na zemlji. David je uvijek bio silni ratnik, nepobjediv, naustrašiv, mogao je sve, znao je sve...

A ja sada „rušim“ tu sliku i na to mjesto stavljam njega, dijete Davidovo, sina, dječaka koji je odrastao diveći se ocu. Ja sam taj drznik koji ruši najvećeg na svijetu sa pijedestala pobjednika. Ja, kojem se do danas divio čitavog svog života, omiljeni lik, „otkrivam svoje pravo lice rušitelja“, „uništitelja mitova“ i „zatirača dječijih snova“. Da, čvrsto sam uhvatio i prodrmao same temelje svega na čemu se gradio njegov lik. Znam, neće ovo biti ni malo lak zadatak.

Zato sam samo šapnuo: „Da, Solomone... ti, a ne David...“

Nastaviće se ...

Drugo izdanje romana uradila je izdavačka kuća "Katena Mundi" Beograd i roman se može kupiti kod njih na sajtu klikom na sliku.

PODELITE OVAJ TEKST NA: