VLADISLAV RADUJKOVIĆ: VREMENA SE MJENJAJU ALI ČOVJEK OSTAJE ČOVJEK
Neda Gavrić
detalj slike: KRK Art dizajn-ilij@saula.art
Vladislav Radujković: Vremena se mjenjaju ali čovjek ostaje čovjek!
Vladislav Radujković rođen je u Banjoj Luci 1973. g. u svešteničkoj porodici. Njegov otac protojerej-stavrofor Ratko Radujković, poznat je u banjolučkom kraju kao sveštenik koji je mnogo uradio na polju obnove Crkve, kako u duhovnom, tako i u građevinskom, kao i u kulturnom smislu. Obnavljao je ugašena i zabranjena udruženja, kao što je SPD „Jedinstvo“, Kolo Srpskih Sestara, crkveni vrtić „Anđelak“ i dr. Majka Branka, izvanredan sopran, dolazi iz muzičke porodice, pa su Vladislav i njegov stariji brat Aleksandar odrasli uz muziku, ali i umjetnost uopšte (Aleksandar je bio prva violina Narodnog orkestra RTRS).
Vladislav je u rodnoj Banjaluci završio Nižu muzičku školu i to 6 razreda teorije muzike (solfeđo) za 3 godine. Dvoumio se da li da upiše i Srednju muziku školu, ali je prevagnula očeva želja, te on odlazi u Beograd u Srednju bogoslovsku školu. Tamo je naučio da slika ikone po tehnologiji H vijeka, ali je i godinama dirigovao školskim horom (oktetom), kao i pjevao u nekoliko beogradskih crkvenih horova.
Završetak srednje škole i upis na Teološki fakultet poklopio se sa strašnim ratnim dejstvima u tadašnjoj Jugoslaviji, te se on u Beogradu, kao student, snalazi i izdržava sam sebe zahvaljujući slikanju ikona i muzici. U to vrijeme je svirao gitaru u jednom muzičkom sastavu koji je kombinovao romsku muziku, ruske romanse i srpsku narodnu muziku. Vrijeme koje je mogao da posveti svom rodnom gradu iskoristio je da pomogne SPD „Jedinstvo“ kao solista, a kasnije je sa tim proslavljenim horom učestvovao na međunarodnim takmičenjima i osvajao mnoge prestižne nagrade.
U Banjoj Luci učestvuje na 3 festivala starogradske pjesme, kao izvođač, i na sva tri odnosi nagrade.
Po završetku studija, od decembra 1999. službuje u Banjoj Luci kao đakon pri Sabornoj crkvi Svete Trojice, sa sledećim zaduženjima: rad sa omladinom (osnivač je Svetosavske Omladinske Zajednice), rad s medijima u RS i crkvena administracija. Godine 2004. odbranio je magisatrski rad „Odnos SPC s medijima“ na Komunikološkom fakultetu Univerziteta „Apeiron“ u Banjoj Luci, a nastavlja da radi sa SPD „Jedinstvo“, kao solista. Vladislav je napisao i 4 romana sa biblijskom tematikom, od kojih je jedan „Moja braća David i Golijat“ imao već dva izdanja. Uskoro se očekuje i izdanje ostala tri romana. Zbog teške bolesti dvije kćerke (Marije i Sofije), 2008. g. seli se u SAD, gdje službuje kao parohijski sveštenik u Njujorku, kao i u parohijama u Nju Džersiju. Trenutno ne vrši službu parohijskog sveštenika, ali se aktivno bavi proizvodnjom umjetničkih predmeta za crkve i vjerske objekte (vlasnik je Art Studio “Charisma”) i muzikom.
Od 2022. g., zajedno sa svojim prijateljima iz Beograda (Rastko Aksentijević, producent - Studio „Sparta“ i Angela Kasijani, sopran) komponuje i radi na snimanju muzičkog albuma neobičnog zvuka. Album će sadržati pjesme srpske tradicionalne duhovne/izvorne muzike uobličene u savremeni ritam i aranžman. Za sada je moguće čuti samo dvije pjesme sa budućeg albuma: „Mašala“ i „Kumrija“. Na osnovu zvuka kojeg čujemo u „Kumriji“ i „Mašali“, jasno je da Vladislav teži novom muzičkom pravcu. Taj pravac ima i svoju edukativnu svrhu, jer ima za cilj da poveže tradicionalnu srpsku duhovnu i izvornu muziku sa mladim generacijama. Istovremeno, album je zamišljen da bude integralni dio World Music scene.
Владислав Радујковић
Književna radionica Kordun, Neda Gavrić - Banja Luka - Njujork, 08.09.2023.
Književna radionica Kordun, na radost mnogih čitalaca, objavljuje poglavlja iz Vašeg romana „Moja braća David i Golijat“. Saradnja datira još odavno. Kako je zapravo došlo do saradnje sa našom književnom radionicom?
Od mog dolaska u SAD 2008. g. poznajem G. Iliju Šaulu, kao čovjeka koji izuzetno cijeni umjetnost generalno, a naročito lijepu riječ. Naše druženje je otpočetka bilo protkano idejama kako da opelemenimo našu zajednicu u ovom dijelu svijeta, pa njegovo zanimanje za moj književni rad nije ništa neobično. Jednom prilikom, u razgovoru o knjizi koju sam završavao, upitao me je šta namjeravam da uradim s tekstom, a nakom mog neodlučnog odgovora, predložio mi je da „Kordun“ bude izdavač. I tako je počelo... Roman je veoma brzo rasprodan, pa sam se obratio mojim starim prijateljima iz „Katena Mundi“, koji su rado prihvatili da štampaju drugo izdanje. Prvo izdanje, opet zahvaljujući entuzijazmu G. Šaule, imalo je svoju promociju na američkom tlu, kao i u mojoj Banjaluci, a drugo izdanje je propraćeno divnom promocijom u Beogradu.
Ova čudesna knjiga je zapravo prastari rukopispronađen u Carigradu koji nam objašnjava gradnju Solomonovog Hrama i postanje Izrailjevog carstva. Kakve su povratne reakcije čitalaca? Da li su njihove reakcije sinhronizovane sa Vašom porukom koju ste im hteli preneti?
Od većine čitalaca moje knjige, a koji su me kontaktirali, dobio sam pozitivne reakcije. Međutim, bilo je i onih koji su mi rekli da nisu mogli da „pohvataju konce“ i uhvate nit knjige zbog mnogo „čudnih“ imena, toponima, usputnih događaja koji promiču pored glavnih likova. Tada sam shvatio da se moja knjiga isuviše oslanja na biblijsku priču, a da nisu svi upoznati sa onim o čemu govori Biblija. Na žalost, još uvijek ima mnogo onih koji nikada nisu pročitali ili bar prelistali Bibliju.A ja sam se nadao da će ih moj roman „Moja braća David i Golijat“ zagolicati da ga uporede sa originalnom biblijskom pričom ili da se bar upoznaju sa tim segmentom Biblije koji moj roman obrađuje. Koliko sam u tome uspio – ne znam, ali bih bio presrećan da čujem da je neko uzeo Bibliju u ruke zbog onoga o čemu ja pišem.
Dakle, to je bila moja ideja i želja dok sam pisao roman, koji od milja zovem „Braća“ – da čitaoce, posrednim putem, privedem Svetom Pismu. Takođe vjerujem da je Biblija/Sveto Pismo kulturološko-civilizacijski fenomem, poput Kurana, Talmuda, Bagavad Gite itd. kojem svaki kulturan čovjek treba da priđe, bez obzira da li je uzima u ruke kao „zapisanu Riječ Božiju“ ili knjigu koja je jedna od najstarijih knjiga na svijetu.
U nekoliko navrata sam, još odavno, pokušavala doći do Vašeg romana putem online prodaje knjiga i na svakoj stranici je pisalo da je knjiga rasprodata.Drugo izdanje romana uradila je izdavačka kuća "Katena Mundi" Beograd, te jedostupna za kupovinu putem linka na njihovoj stranici. Imate li saznanja koliko primeraka tj koliko čitalaca je svoju ličnu biblioteku upotpunilo i obogatilo upravo Vašom knjigom?
Od Vas i još nekoliko osoba saznajem da knjiga više nema u prodaji ili, možda, ima svega nekoliko primjeraka. Ja u svojoj ličnoj biblioteci imam svega nekoliko primjeraka... To mi govori da je roman pronašao svoj put do čitalaca, što me posebno raduje. Međutim, u dogovoru sa književnom radionicom „Kordun“, obezbijedili smo objavljivanje dijelova tog romana, dok se ne objavi u potpunosti za nekoliko mjeseci, te će tako roman biti „onlajn“ dostupan svima koji žele da ga pročitaju. Recimo da je to neka vrsta poklona svima koji su ga tražili na policama knjižara, a nisu uspjeli da ga nađu.
U pripremi su još tri nove knjige, o čemu je reč?
Još dok sam pisao „Braću“, želja mi je bila da to, u budućnosti, bude trilogija, čiji je zajednički imenitelj starozavjetni Hram. Na taj način, obrađujem nekoliko važnih istorijskih momenata iz istorije jerusalimskog Hrama. Na kraju, umjesto tri, došao sam do četiri knjige...
Jedna od njih (i hronološki bi trebalo da bude prva u tom nizu) zove se „Skinija“. Taj roman obrađuje temu biblijske knjige Izlaska. Govori o vremenu Mojsija, vremenu nastanka i ulozi „Svetog Šatora“ (Skinije) koji je Jevrejima služio kao prenosivi Hram nekih 250 godina, od vremena izlaska iz Egipatskog ropstva, pa do gradnje čvrstog objekta u vrijeme Solomona (o čemu govori roman „Moja braća David i Golijat“, kao hronološki druga knjiga).
Druga, a hronološki treća knjiga je „Sveštenik Boga Živoga“ koja obrađuje vrijeme povratka Jevreja iz Vavilonskog ropstva (586. g. pr. Hr.) i obnove porušenog Hrama, kroz vizuru sveštenika tog vremena, čiji život je pun duhovnih uspona i padova.
Poslednji roman je “Acta Necodemi” („Djela Nikodimova“) koji govori o obnovi Hrama u vrijeme Iroda Velikog i pojave Mesije (Spasitelja) u tom Hramu. Priča je ispričana iz ugla Nikodima, tj. ličnosti koja se na nekoliko mjesta pojavljuje u Novom Zavjetu – kao farisej koji tajno dolazi da razgovara sa Hristom i čovjek koji je sahranio tijelo Hristovo, zajedno sa Josifom.
Kao što vidite, u svojim romanima obrađujem biblijsku istoriju, ali čvrsto vjerujem da se priča koju pričaju glavni junaci tih romana može, sasvim lako, smjestiti i u današnje vrijeme. Vremena se mijenjaju, tehnologija napreduje, ali čovjek ostaje čovjek. Ili bi bar tako trebalo da bude...
Rođeni ste u Banjoj Luci u svešteničkoj porodici ali i koja je obilovala muzičarima. Otuda, iz takvog korena je dospeo Vaš životni poziv ali i nepresušan izvor ljubavi prema muzici. Kako je teklo Vaše odrstanje i naposletku Vaša odluka da ipak krenete očevim stopama?
Nakon Osnovne škole i završene Niže muzičke škole u Banjaluci, otišao sam u Bogosloviju u Beograd i tako krenuo očevim stopama. Moram priznati da me je ljubav prema muzici vukla na jednu stranu – u Srednju muizičku školu, a očeva želja na drugu stranu. Ipak, otišao sam na školovanje iz Teologije u Beograd i tamo ostao do kraja fakulteta 1999. g.
Te 1987. g. nije bilo lako reći svojim dojučerašnjim školskim drugovima gdje sam, za kakvu školu sam se opredijelio, šta će biti moj budući poziv, jer je to još uvijek bilo vrijeme kada to ni malo nije bilo popularno, naročito među gradskom djecom. Ali, uskoro, mnogi moji drugovi počeli su da posmatraju moje školovanje kao nešto egzotično, pa su počeli sa pitanjima, isprva bojažnjivo, a vremenom se nisam mogao odbraniti od razgovora ne teme iz Biblije, hrišćanskog učenja, crkvene umjetnosti... Rekao bih da je vremenom, među ljudima koje sam poznavao u Banjoj Luci, raslo interesovanje prema vjeri, a ja sam im bio „lako dostupan izvor informacija“. Onda je počeo onaj nesrećni rat i svako je izabrao neku stranu u toj eksploziji nacionalizma `90-tih godina. Ovde moram da naglasim da sam bio svjedok tog nacionalnog buđenja kod mnogih, bez obzira na stranu, ali to buđenje nije uvijek pratilo i neizbježno vrađanje vjeri, kao temelju - na žalost.
Što kroz muziku, što kroz umjetnost uopšte, trudio sam se tada, da doprem do što većeg broja ljudi i odgovorim na sva moguća pitanja o hrišćanstvu, o vjeri, o onome što bi trebalo da oblikuje taj nemušti nacionalni izbor, nakon decenija komunizma. Naravno da ja nisam bio sâm u tome, čitava jedna generacija školovanih Teologa je to činila, ali meni i nekolicini nas bilo je dato da „probijemo led“, jer su tek iza nas stizali oni mlađi, koji su se školovali `90-tih godina.
I danas vjerujem da sve što radim - radim u toj službi: da se koristim darovima za lijepo i umjetnost uopšte, koje mi je dao Bog, kako bih pomogao ljudima da shvate i prihvate ljepotu vjere, one čiste, iskrene, a ne nekakve nametnute, „institucijalizovane“, koja isključuje drugačijeg i čini zlo drugome.
U Banjoj Luci ste svojevremeno, sa još dva prijatelja, oformili rok bend. O kom vremenu tj periodu Vašeg života govorimo kada pominjemo ovaj detalj iz Vašeg života?
Taj detalj gotovo da i nije vrijedan pomena... Bilo je to u Osnovnoj školi i to je bila samo dječija želja da se dokažemo. Ubrzo nakon Osnovne škole život nas je rasijao svuda po svijetu i zaborav je prekrio te dane. Međutim, dva člana tog „pokušaja“ (Igor Rezniček i Aleksandar Saša Panić) danas su vrhunski muzičari, a zahvaljujući društvenim mrežama, s njima sam ponovo u kontaktu. Na žalost, neki drugi članovi tog „benda“ danas nisu živi.
Obzirom da sam se poslednjih godina ozbiljnije vratio muzici, ovih dana se sa Igorom i Sašom dogovaram da pokušamo da nešto zajednički snimimo, kako bismo ostavili neki ozbiljniji trag na te dječije dane. Ta ideja nosi sa sobom i poseban izazov, jer živimo na različitim meridijanima, mada su danas dostupna savremena tehnička rješenja preko kojih možemo da prevaziđemo taj fizički jaz.
Fra vlad&friends - MASHALA
Na jednom od raskršća života birate Bogoslovski fakultet u Beogradu. Tokom studentskih dana spajate te dve ljubavi, postajući članom muičke grupe koja je u svom izvođenju imala raznolike žanrove. Po čemu najviše pamtite studentske dane?
Na žalost, svoje studentske dane pamtim po ratu, nemaštini, sankcijama... Ipak, mladost je lijepa, jer ima snagu da se izdigne iznad svake muke, svakog nedostatka, ima želju da učini nešto veliko. Tih godina sam imao sreću da sam, zajedno sa nekoliko prijatelja, studentske dane provodio uz gitaru, koja nas je odvajala od sivila svakodnevnice. Zaradio se tom muzikom i poneki dinar, što je u mršavom studentskom budžetu bila zlatna kap! Neki od tih prijatelja su i danas u muzici koja je njihov životni poziv, kao npr. Biljana Matić.
Iako muzički sastav iz tog vremena i naša muzika nisu bili na profesionalnom novou i nismo ostavili niti jedan muzički zapis iz tog vremena, ipak mogu sa radošću da se sjetim mnogih veselih lica onih koji su nas rado slušali i uživali u našem izvođenju romskih, starogradskih i izvornih pjesama. Mene lično je ta muzika preporučila za učešće na nekoliko festivala starogradske muzike, na kojima sam osvajao zapažene nagrade. I danas se mnogi sjete pjesama s tih festivala, po kojima me pamte.
Ono što me naročito raduje je činjenica da su neki od tih mladića i djevojaka, koji su tada rado pjevali sa nama - danas profesionalni muzičari i pjevači, sa dugogodišnjim stažom u Operi Narodnog Pozorišta u Beogradu, Muzičke Akademije u Banjoj Luci itd.
2000. godine u Banjoj Luci osnivate Svetosavsku omladinsku zajednicu Eparhije banjalučke, a 2004. pokrenuli ste Svetosavski kulturni klub. Takođe ste u tom periodu magistriralina Fakultetu poslovne ekonomije. Sve ono što se činili za duhovni rast i razvoj svog rodnog grada, i danas živi. Verujem da Vam to mnogo znači?
To je period mog života iz kojeg rado pamtim mnoge događaje. Naročito rođenje mojih kćeri 2001. g. Takođe, to je bilo jedno specifično vrijeme kada se u „banjalučkom vazduhu“ osjećala kolektivna želja da se učini nešto veliko, bitno, da se ostavi trag. Vrijeme rata i razaranje je prošlo, došlo je vrijeme obnove i izgradnje, počeo je Novi Milenijum. Međutim, ja sam sebe vidio kao nekoga čiji zadatak je da ta „izgradnja“ ne bude samo materijalna, već i duhovna. Koliko je god bilo važno obnoviti porušeno i zapustjelo, stvoriti jedan novi, veći, bolji grad, toliko je bilo važno učiniti ga čvrstim u duhovnom smislu, a tu ne mislim samo na hrišćansku duhovnost, nego na duhovnost uopšteno.
Osnivanje kulturnih organizacija i društava, obnavljanje onih zaboravljenih, odavno zabranjenih, činilo je taj duhovni talas živim. Tako je i moja želja da se u moj grad prenesu neke ideje koje sam vidio u svijetu imala svoju kulminaciju u Svetosavskom Kulturnom Klubu. Taj klub je imao zadatak da kroz umjetnost okupi mlade ljude i da im šansu da se iskažu u onome što je njihov talenat. Moje najveće zadovoljstvo je da pamtim neke „klince“ kako pokušavaju, kako prave svoje prve korake u nečemu, a danas, nakon dvije decenije, vidim ih kao uspješne i dokazane profesionalce u tome što rade.
Nakon nekog vremena, selite se u Njujork iz privatnih razloga. Po dolasku ste službovali u crkvi Svetog Save na Menhetnu. Kako protiču Vaši prvi trenuci dolaska u Ameriku?
Dolazak u Ameriku, u Njujork, nije bila moja želja, već obaveza prema mojoj bolesnoj djeci. Na žalost, u to vrijeme, za njihovu bolest naši balkanski, pa čak ni evropski prostori nisu mogli da pruže ono što im je pružila država Njujork. A ja sam zahvalan Bogu što sam imao priliku da dođem, da dobijem zaposlenje u Njujorku, koje će im to i priuštiti.
Saborna crkva Svetog Save u Njujorku bila je jedinstvena po mnogo čemu. Na prvom mjestu, to je najveći srpski pravoslavni bogoslužbeni prostor van Srbije, tj. u Dijaspori. Takođe, njegova lokacija na Menhetnu je nešto čime sam bio fasciniran. Istovremeno, stanje u kojem se taj Hram nalazio, ta oronulost i opšta slika zapuštenosti takvog veličanstva, a naročito u mojim očima, nakon mog skorog dolaska iz grada u kojem se poslednjih godina sve obnavnja, cvjeta, raste - ostavila je gorak ukus u mojim ustima. Taj ukus su dodatno zagorčali neki ljudi koji su moj entuzijazam, prenijet iz Banja Luke, pogrešno shvatili kao moju optužbu protiv njih... Na žalost, moja želja da se uključim u obnovu tog veličanstvenog hrama, duhovnosti zajednice kojoj je trebalo veoma malo da živne, da se probudi, naišla je na odbijanje i osudu. Narednih 5 godina moje službe u tom Hramu proteklo je u toplo-hladnim tonovima, jer je bilo i onih koji su podržavali moj entuzijazam i zahtijevali da svoje iskustvo stavim u službu parohije, ali i onih koji su širili oko sebe negativan zadah.
Upravo moja želja da se pokrene ozbiljniji kulturni i duhovni život u gradu koji je „Rim našeg vremena“, da svoje iskustvo sa Svetosavskim Kulturnim Klubom presadim u Njujork, da uvežemo srpske institucije sa srpskom pravoslavnom Crkvom u ovom gradu, naišla je neodobravanje ljudi koji odlučuju o životu parohije i na ubjeđivanje kako je to nemoguće. Čast malom broju entuzijasta koji su me molili da ne posustanem! Međutim, nisam imao snage da se borim sa vjetrenjačama i objeručke sam prihvatio ideju da pređem na parohiju u Paterson, s druge strane rijeke Hadson. Tamo sam uspio da sa parohijanima učinim sve što sam smatrao da treba da se učini, ispunio one želje iz Njujorka i vjerujem da sam učinio dobru stvar za našu zajednicu i Dom Božiji u gradu Patersonu.
Nakon Vašeg prelaska u drugu parohiju, ova crkva je nažalost izgorela ali se Vi na poziv tadašnjeg episkopa Mitrofona vraćate u njujoršku parohiju gde aktivno učestvujete u obnovi, kako duhovnoj tako i materijalnoj. Recite nam nešto više o tome?
Nakon nešto više od 4 godine moje godine službe u Patersonu, Saborni Hram u Njujorku je, na žalost, izgorio na Vaskrs 2016. g. Tadašnji episkop Mitrofan me je pozvao da se vratim i radim upravo na duhovnoj obnovi parohije koja se rasula nakon požara. Zajedno sa mnom je došao prota Živojin, iz Klivlenda, koji je imao zadatak materijalne obnove izgorelog Hrama.
Međutim, ubrzo je došlo do smjene episkopa, a novi episkop je prvo mene, a zatim i O. Živojina, uklonio iz Saborne crkve u Njujorku. Taj njegov akt je, na žalost, bio propraćen nizom veoma diskutabilnih odluka i aktivnost, zbog kojih je parohija ustala na proteste protiv episkopa, a epilog je da je Njegova Svetost patrijarh srpski G. Porfirije izuzeo njujoršku parohiju iz eparhije istočno-američke i stavio je pod svoj duhovni nadzor.
Veoma ste angažovani u radu sa osobama sa posebnim potrebama, često znam reći da ta reč „posebna“ nije slučajno upotrebljen izraz jer su te osobe zaista posebne i pune ljubavi. Na koji način se njima olakšava svakodnevnica u radu sa njima?
Zbog veoma teške komunikacije sa eparhijom istočno-američkom, trenutno ne vršim službu parohijskog sveštenika, već radim sa osobama s posebnim potrebama. Obzirom da sam otac dvoje djece sa posebnim potrebama, moje iskustvo je bilo dragocjeno jednoj od organizacija koje sa bave tim poslom i trenutno sam angažovan u državi Nju Džersi.
Rad s osobama s posebnim potrebama podrazumijeva posvednevnu brigu o njima: od toga da se kvalitetno hrane, što znači nabavku i pripremu specifičnih obroka, medicinsku njegu i stalno praćenje i arhiviranje njihovog zdravstvenog stanja, kontakta sa medicinskim stručnjacima svih oblasti, higijena tijela, odjeće, obuće, životnog prostora, izlasci i druženja sa drugim osobama – ukratko: sve što je potrebno za jedan normalan život u datim okolnostima.
Uslovi koje im je ova država obezbijedila, kao i nama koji radimo s njima, zaista su na novou kojeg druge države na svijetu, bar za sada, ne mogu da priušte svojim građanima s posebnim potrebama. Primjera radi – kuća u kojoj žive klijenti s kojima ja radim nalazi se u jednom od najskupljih dijelova države Nju Džersi.
Iskreno vjerujem da kroz taj posao činim nešto što je Bogu ugodnije od parohijske službe, da su te osobe anđelske duše kojima je potrebna velika količina ljubavi. Neki od njih nemaju priliku da ih grije roditeljska ljubav, neki od njih nemaju nikog svog ili su svi njihovi rođaci emotivno i materijalno istrošeni da bi mogli da se brinu o njima. Zato su upravo ljubav i strpljenje nas koji s njima radimo ono što čini njihov život smislenim. Međutim, svjedok sam i da je taj odnos „dvosmjerna ulica“. Ma koliko to bio težak i zahtijevan zadatak, svijet iz kojeg morate da isključite logiku i poredak koji važi van njega – njihova ljubavi osmijeh su ono što meni daje snagu da svakog jutra ustanem i zahvalim se Bogu što mogu da činim nešto važno i potrebno. I moj odnos sa mojom djecom se tim poslom podigao na jedan viši nivo ljubavi i strpljenja.
Fra Vlad&friend - KUMRIA
U saradnji sa producentom Rastkom Aksentijevićem i sopranom Angelom Kasijani, nastale su pesme "Mašala" i "Kumrija". Pesme su veoma dobro primljene kao i pesma „Ljubav“ koja je dosta slušana na Vašem jutjub kanalu. O čemu nam pesme govore, kojeg žanra se dotiču i kojih socijalno-društvenih tema?
Iz mojih dosadašnjih odgovora na Vaša pitanja, možete da sagledate jednu specifičnu kompleksnost uslova u kojima živim. Ne žalim se, daleko od toga! Ali svakodnevne stvari, koje znaju da me dovedu do ivice izdržljivosti, bile bi teške i preteške, da nije ljubavi - tog duhovnog punjača kojima punim baterije svog bića. A muzika je jedna od mojih najvećih ljubavi – moja prva ljubav!
Kroz svoje školovanje bavio sam se duhovnom muzikom, a kao dirigent i solista više horova, učestvovao na mnogim koncertima, velikim horskim takmičenjima, osvajao prestižne nagrade. I danas učestvujem u radu hora Saborne crkve Svetog save u Njujorku, a ponekad i dirigujem, onoliko koliko mi obaveze dozvole.
Međutim, prije nekoliko godina „otkrio“ sam da postoje kompjuterski programi za komponovanje muzike. Moji prijatelji, koji se bave muzičkom produkcijom, pomogli su mi da savladam početne korake u tome. Kao da mi se tada otvorio jedan novi svijet! Moje dječačke želje i snovi da komponujem muziku i da stojim ispred velikog orkestra koji izvodi moju muziku... sada su isplivali ponovo. U mom kompjuteru sada „sjedi“ čitav jedan simfonijski orkestar i čeka da mu dam muzički zadatak.
Tako su, kao kroz dječiju igru, neke duhovne kompozicije i stare izvorne pjesme koje sam volio, počele da dobijaju novi oblik i sazvučje, dok sam se igrao sa ritmovima, instrumentima, muzičkim bojama. Spletom Božijeg promisla i čudnih okolnosti, i zahvaljujući mojim prijateljima iz Beograda, stupio sam u kontakt sa eminentnim producentom i profesorom Rastkom Aksentijevićem (studio „Sparta), kao operskom pjevačicom Angeleom Kasijani (sopran), sa kojima trenutno radim na svom prvom autorskom albumu. Njih dvoje su mojoj početnoj ideji dodali i nešto svoje i tako su nastale pjesme „Mašala“ i „Kumrija“.
Vjerujem da u svakom od nas sjedi neko dijete i čeka da ga probudimo. Vjerujem i da onaj ko umije da se igra, umije i da stvara. A stvarati – to je ono što je Bog dao čovjeku kao najveći dar. Ja poštujem taj dar kao moje najveće blago i trudim se da ga vratim Tvorcu oplemenjenog.
Pjesma „Ljubav“ za koju sam napisao muziku i tekst, nije dio albuma kojeg trenutno stvaramo. Možemo je nazvati „festivalskom“, jer po žanru pripada revijskoj vrsti muzike koja je, na žalost, zamrla na našim prostorima. Meni lično nedostaje taj žanr i često preslušavam neke stare pjesme iz „onog“ vremena. Moji prijatelji Nevena Živković - korepetitor i pijanista u Narodnom pozorištu u Beogradu, Milica Dosković – sopran u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu i Aleksandar Aleksić – gitarista/buzukista, vojni muzičar, snimili su ovu pjesmu u predivnom ambijentu Etnografskog muzeja u Beogradu. Ova akustična kombinacija klavira, buzukija i glasa je nešto što je sasvim drugačije od svega što se danas snima, naročito po emociji koju su donijeli svojim izvođenjem.
Da, u pravu ste, zahvaljujući pjesmi „Ljubav“, moj You Tube kanal je dobio na slušanosti, što znači da se ljudima dopala ta pjesma.
Takođe okupljate saradnike širom sveta u projekat pod nazivom "FrVlad & Friends". Koje su ideje i ciljevi ovog projekta?
Već pomenute pjesme „Mašala“ i „Kumrija“ zamišljene su da budu dio budućeg muzičkog projekta, koji podrazumijeva motive stare srpske tradicionalne muzike „obučene“ u ruho savremenog ritma i našeg originalnog načina obrade tih motiva. Tom budućem albumu dao sam radni naziv „FrVlad & Friends“.
Nakon što su te dvije pjesme puštene u javnost, iako još uvijek nisu završene (u ovom trenutku je to samo „demo verzija“!), javljaju se prijatelji i eventualno budući saradnici iz cijelog svijeta koji podržavaju naš rad. Zbog toga vjerujem da će na budućem albumu biti još svježijih ideja i šarolikog novog ruha za našu staru izvornu muziku.
Kao neko ko je dvije decenije proveo u Crkvi sa zadatkom da obrazuje ljude u onome što je naša srpska pravoslavna duhovnost i tradicija i kao nastavnik koji je godinama radio u školi i sa omladinom, bio predstavnik Crkve u medijima u Republici Srpskoj, ne mogu drugačije, nego da i ovaj budući album posmatram kao vrstu obrazovnog projekta. Vjerujem da bi pravi uspjeh ovog muzičkog albuma, koji je u nastajanju, bio da mlade ljude, kao i one kojima nije bliska naša tradicionalna muzika, zainteresuje da čuju sve te stare pjesme u originalu. Upravo korišćenje savremenog zvuka i ritma, a istovremeno i starih instrumenata, treba da načini jedan jedinstven spoj starog i novog, a ujedno prijemčivog novoj generaciji.
Vjerujem duboko da je to nešto što će zaživjeti u ovim generacijama koje sada dolaze i da ćemo „nekim novim klincima“ biti uzor da jednog dana stvaraju neki svoj pravac. Mislim da je veoma važno da naša djeca, naročito u Dijaspori, dobro upoznaju i, samim tim i čuvaju srpsku tradiciju, kako bi je prenosili dalje.
S druge strane, moja ideja je da ovim albumom izađemo iz „srpskih“ i lokalnih okvira i ponudimo ga svijetu koji nas okružuje, konkretno ovde u SAD, kao naš dodatak Svjetskoj muzičkoj baštini, tj. onome što se popularno naziva World Music.
Od detinjstva slikate i ikone čemu ste se takođe aktivno posvetili. Otvorili ste i umetnički studio za izradu sakralnih umjetničkih predmeta. Koje su specifičnosti rada ovog studija?
Kažu da su sve velike kompanije počele u nekoj garaži. Nije ni moj studio ništa veći u ovom stadijumu svog postojanja, a da li će dostići veličinu Google - vidjećemo. Naravno da se šalim...
U stvari, specifičnost mog studija “Charisma” je u tome što ja slikam ikone i freske, proizvodim vitraže, razne prekrivače i zavjese za crkvenu upotrebu, a sve to na kompjuteru, jer sve slikam u Photoshop-u. Tako je moj studio nekada dnevna soba, nekada garaža, klupa u parku, a nekada radim u vozu.Zahvaljujući jednoj štampariji koju vode moji divni prijatelji na Menhetnu, sve svoje proizvode štampam na slikaraskom platnu, svili, satenu itd. Uz minimalnu stolarsku doradu ili rad šnajdera nastaju originalni predmeti za crkve, kojima sam opremio parohijske hramove u kojima sam službovao i neke od ruskih, grčkih i rumunskih crkava u Njujorku i Nju Džersiju.
Takođe radim i sa drvetom, te proizvodim različite predmete i namještaj za crkvenu upotrebu. Te predmete oplemenjujem zlatnim listićima ili tečnim zlatom, tako da dobijaju jedan specifičan izgled, kao moj lični umjetnički pečat.
Imam potrebu pomenuti nešto lično u ovom intervjuu. Spremajući ga, otkrivam da ste sin omiljenog sveštenika banjalučke parohije KOJI JE ZA ISTU MNOGO UČINIO I ČINI JOŠ UVEK,protojerej-stavrofor Ratko Radujković, koji me je krstio sa nepunih dva meseca. Neobjašnjiva je radost što se putevi uvek ukrste (reč koja u sebi ima reč krst, nimalo slučajno). Verujem da ste veoma ponosni na svog oca, kao i mi , parohijani?
Mislim da svaki sin ima potrebu da prevaziđe svog oca, a svaki otac želju da sin to i uspije. U mom slučaju to je zaista bilo nemoguće. A nije da nisam pokušao... Mladalačka želja da budem bolji od mog oca veoma brzo me je prošla, jer sam imao sreću da rano shvatim da je to nemoguća misija. Zašto?
Prvenstveno jer su njegovo i moje polje zanimanja na kojima ostvarujemo rezultate i uspjehe poprilično drugačiji. Zatim, on je svoj radni vijek proveo u jednom vremenu koje je bilo potpuno suprotno od vremena u kojem sam ja započinjao svoj radni vijek. Njegova borba za vraćanje imovine koju su komunisti oduzimali od crkve i obnova vraćenog rezultirala je desetinama izgrađenih crkava, manastira, crkvenih objekata i materijalnih spomenika kulture na terenu eparhije banjalučke. Zaista je njegov život bio ispunjen borbom u kojoj sam se uvijek pitao kako je moguće da je sve to preživio i da je živ i zdrav izašao kao pobjednih nad jednim ateističkim sistemom! Kao vrhunac njegovog rada i truda danas stoji Hram Hrista Spasitelja u centru grada, kao dijamant na kruni Banja Luke. Bilo bi nemoguće ovde nabrojati sve njegove zasluge zbog kojih ga, s pravom, mnogi smatraju „legendom“ grada Banja Luke.
Neopisivo mi je drago što je poslušao moj savjet i, kao penzioner, sakupio podatke o svemu što je učinio za svog radnog vijeka, te sam mu pomogao da to sve uobliči u knjigu „Moja sjećanja i poslušanja“, čiji konačan oblik je dala divna G-đa Radmila Kulundžija. Tu je sve detaljno nabrojano, a ja vjerujem da je ta knjiga i važan udžbenik za sve koji žele da nešto stvore u životu. Naročito za one koji se žale da im vrijeme ne ide na ruku...
U danima mojih početaka, on i njegova generacija su sve prikupili, sazidali, obnovili. On lično se nije zaustavio samo na materijalnoj obnovi, on je i u duhovnom smislu vratio u postojanje Kolo srpskih sestara, hor SPD „Jedinstvo“, humanitarnu ambulantu „Sveti Luka“, vrtić „Anđelak“. Ja i moja generacija došli smo na gotovo. Ali, upravo u tome sam ja vidio svoju šansu da svemu što je materijalno podignuto i obezbijeđeno - damo dušu, duhovno ojačamo da postoji i opstane, da to „tijelo“ postane „duša živa“.
Istovremeno, koliko god sam ponosan na svog oca i sve što je uradio za Crkvu i za grad Banja Luku, toliko sam ponosan i na majku. Bez nje ni on, ni moj brat, ni ja ne bismo mogli da uradimo ništa o svega što smo postigli. Ona je ta za javnost „nevidljiva sila“ koja je svemu dala snagu, a za sebe nije tražila ništa. Njena ljubav, iskazana žrtvom, bila je ona snaga kojom smo izlazili u svijet da činimo to što činimo, a ispražnjeni i umorni vraćali se njoj da nas svojom ljubavlju nadahne za sutra, za nova djela.
Da, ja sam veoma ponosan na svoju porodicu iz koje sam ponikao, na svoje pretke, na oca, na majku, na brata. Kad već njega pomenuh - moja muzika i moj dar za muziku je samo prah u odnosu na muziku kojom on živi i gromadi dara kojeg on nosi u sebi. Uz njega sam načinio svoje prve muzičke korake. Možda ga i privolim da se jednog dana čarobni zvuk njegove violine čuje u mom muzičkom projektu...
