detalj slike: KRK Art dizajn

Četvrtu glavu romana Moja braća David i Golijat možete pročitati OVDJE

Moja braća David i Golijat - Glava 5

5.

„Ono što ti sada mogu reći, a ti shvatio i prihvatio ili ne, jeste da si rođen sa velikim zadatkom i da Gospod narodu svojemu daje još jednu, a možda i poslednju šansu da se ispuni plan Božiji. Uzmi se u pamet, jer to od tebe očekujem i ništa manje od toga. Ti si izabran da budeš moćniji od faraona, silniji od vavilonskih careva, bogatiji od sidonskih kneževa, veći od najvećih na zemlji! Ti moraš da prihvatiš taj teret...“

Solomon zadrhta na te riječi i neka hlad-noća mu se spusti niz leđa. „Teret!?“

„Ako misliš da je lako biti najmoćniji, grdno se varaš...“

Solomon zari lice među koljena i pokri se rukama, kao da se brani od nekog nevidljivog tereta koji se upravospustio na njegovu glavu. Odjednom se naglo uspravi, rukama protrlja oči i lice kao da se umiva i, uz kiseo, osmjeh reče: „Dobro... Jesi li i ti to postao i prorok?!“

„Sine moj... ne treba biti prorok pa vidjeti ono što ti je pred očima. Mada... još nije kasno da zabrljaš... Stvar je u tome – da li si ti siguran da je to ono što ti želiš?“

Solomon me zbunjeno pogleda, a ja mu pokazah rukom na zvijezdano nebo i nastavih: „Vidi... Jednom je Gospod ovo pokazao Avraamu[i] i dao mu zavjet da će imati djece koliko i ovih zvijezda. Da li misliš da je Gospod slagao ili da je te riječi nama neko pogrešno prenio? Neće biti da Gospod laže! Ali, ako počneš da ih brojiš, pa to uporediš sa onim što je tvoj otac izbrojao kad je brojao narod, vidjećeš da to nije isto. Eto, tebi je Bog dao da počneš da ispunjavaš ovo proročanstvo... Ratova i prolivanja krvi više nema, što je najvažnije. Vrijeme je da se stado umnoži i da ti budeš pastir...

Ako budeš slušao glas Božiji, on će u tvoj tor dovesti sve ljude svijeta.

Ako zabrljaš, navalićeš tom silnom narodu na leđa teret kakav do sada nije bivao!

Ali, ako izdržiš do kraja i uzmogneš snage da pobijediš sebe, do kraja svijeta stećićeš ime sebi i svom narodu.“

„Mislim da počinjem da shvatam šta hoćeš da kažeš...“ – reče Solomon zamišljeno. „Mada, tvoja teorija o završetku Božijeg plana me zbunjuje... veoma... Šta si time htio...“

Slegoh ramenima: „Kao što već rekoh, nisam prorok niti vijesnik volje Božije! Ali, Gospod je još Adamu obećao izbavljenje. Svi oni, za koje je rod ljudski do sada vjerovao da su `Izbavitelji`, negdje su pokazali da su više-manje sebični i da im je više stalo do sebe, a manje do naroda Božijeg. Ja vjerujem da ti možeš podnijeti taj teret i tu žrtvu i biti taj koji će okupiti sav svijet pod skute Božije...“

Vjerovao sam da je David taj kojeg je Gospod izabrao za taj zadatak. Kada tom čovjeku pogledaš u oči, to je prvo što u njima vidiš. Neka mi Gospod ne uzme za zlo ove riječi, ali gledajući u Davida, zamišljao sam oblik koji bi Svudaprisutni mogao da ima. Njegova vjera bila je kao stijena koja drži more. On se na Gospoda oslanjao i Njemu vjerovao kao dijete kada uči da hoda i u ruke majke predaje svu svoju težinu. Takvu vjeru nikada i nigdje još nisam vidio... No, predajući se u ruke Božije i vjerujući da sve što čini – čini za Boga i u Bogu, on je bio u stanju da zbuni sve oko sebe zaista čudnim potezima.

Kada je Saul odlučio da povede ofanzivu protiv Filisteja, ovi su to shvatili kao odluču-juću bitku, rat za opstanak, i u nju uložili svu svoju snagu. Ahis je predvodio jednu od pet filistejskih armija, a David i njegovi ljudi pozvani su da učestvuju u njegovoj armiji. Ahis je već bio potpuno ubjeđen u Davidovu lojalnost i pobjedu nad Saulom, tako da je za njega ovaj vojni pohod predstavljao otvaranje jednog novog istorijskog poglavlja. Očekivao je da David uskoro postane car izrailjski i da će u njemu imati svog poslušnika, a kroz njega i sav njegov narod.

Ja sam tog dana bio potpuno van sebe. Shvatio sam da je moj plan da Davida sakrijem kod Ahisa u Siklag bio naivan i neodrživ, što se pokazalo već nakon nešto više od godinu dana. Došlo je vrijeme da se ta naivnost i moja sebičnost naplate. No, David je mirne duše okupio svoje ljude i krenuo uz Ahisa u bitku. Potpuno smiren i ubjeđen da izvršava volju Božiju, on me je tog jutra zagrlio, poljubio u oba obraza i zahvalio na svemu što sam učinio za njega i njegove ljude. Bio sam šokiran! Da li je taj čovjek toliko lud, ili naivan, ili slijep, ili pak bezobrazan... Šta se od svega ovoga dešava u njegovoj duši?!

Zaustavio sam ga dok se penjao na svog magarca i rekao: „Davide, brate moj, kakve su to riječi i šta njima želiš da mi poručiš!?“ A on me je zagrlio i rekao: „Brate moj, ja idem da izvršim volju Božiju. Ako Gospod želi, ja ću poginuti od ruke Saulove. Ako Gospod želi, ja ću nadvladati Saula. Ali, vjerujem da će Gospod učiniti da me i jedno i drugo mimoiđe, da ću Gospodu poslužiti na nekom drugom putu koji će On sam već sutra otvoriti“.

Tog odsudnog jutra se desilo upravo ono o čemu je David govorio. Filistejski kraljevi i vojskovođe pobunili su se protiv Ahisove ideje da Davida uvrsti među svoje ratnike, očekujući izdaju od Davida i njegovih ljudi. Zato je Ahis bio primoran da pošalje Davida nazad u Siklag.

Istovremeno, dok su se svi Filisteji okrenuli ratovanju sa Izrailjem, Amaličani se podigoše i nasrnuše na Siklag s juga. Znali su oni da je Siklag ostao nebranjen, da su skoro svi muškarci otišli na bojište, i odlučili su da se osvete za sve što su im Davidovi ljudi činili. Ujedno, znajući da se Davidu ne mogu suprostaviti, da je i Saul udarao na njih već nekoliko puta i da im prijeti nestanak sa lica zemlje, iskoristili su ovu priliku kada su svi njihovi neprijatelji zauzeti međusobnim ratovanjem, da prikupe svoje redove, da prigrabe nešto od bogatstva kojim se Siklag pročuo i da se pripreme za buduće događaje.

Jednom riječju, sav svijet koji nas je okruži-vao, gledao je u ovu bitku i sa zebnjom iščekivao njen ishod. Ako Saul pobjedi, to je značilo da će se Jevreji uzdići u jednu novu silu i lice ove zemlje zauvijek izmjeniti, a ako Saul izgubi bitku, Filisteji će postati neprikosnovena sila koja će konačno utvrditi i zapečatiti sadašnje granice na još mnogo godina. Takođe, ovo je bila bitka između dva potpuno različita načina života i uređenja države; jednog relativno novog, oličenog u filistejskoj konfederaciji i zajedničkom sistemu odbrane, ekonomije i trgovine, ali u svemu drugom oslonjenom na samostalne gradove i njihove okoline, i jednog prastarog, oličenog u jednom caru, jednom narodu, jednoj kulturi, jednom jeziku, jednoj vjeri u jednoga Boga.

Na neki čudan način, niko nije očekivao Sulovu pobjedu. Očekivalo se da će poslije ove bitke filistejski način uređenja države i naroda postati model za novi svijet i da će taj novi svijet biti ujedinjen u trgovini i vojsci – temeljima na kojima će svijet počivati i uživati mir i blagostanje. Nije na ovim prostorima predstavljalo novost da više naroda, više jezika i više vijera žive zajedno. Egipat i Fenikija prednjačili su u tom i takvom shvatanju svijeta. Trgovina i bogatstvo predstavljali su glavne i zajedničke idole kojima su se klanjali svi, bez obzira na međusobne razlike. Zato su svi okolni narodi osjećali odbojnost i strah od povratka na onaj stari i napušteni oblik uređenja carstva, kojem su težili Jevreji. Pobjeda Saula značila bi i teret za one male i nejake okolne narode da se zaštite ili da se utope u to novo carstvo i izgube se među njegovim stanovništvom.

Kada su Amaličani upali u Siklag, pokupili su sve što su mogli da nose, vuku ili tjeraju pred sobom, a zapalili sve što nisu mogli prisvojiti. Valjda su smatrali da će na taj način postati bogat i važan činioc, pa nas nisu pobili, već su nas poveli kao roblje. I ja sam se našao među ženama, djecom i starcima koje su poveli sa sobom. Sve što sam imao izgorilo je u plamenu. Svi moji poslovi, sva trgovina, svi planovi, crteži, pisma, dokume-nti, sva imovina... jednom riječju – sav moj život ostao je u tom plamenu.

Nakon dugog pješačenja, sjeli smo na obalu nekog potoka da odahnemo. To mjesto mi se učinilo veoma slično onome gdje sam nekada, kao dijete, pao i zaspao i gdje me je našao Samrodaj. Straža oko nas – unutra tajac, zebnja, strah i plač djece – okolo pjesma, vriska, igra i slavlje. Sam i izdvojen od drugih razmišljao sam o svemu ovome. Ova situacija  izgledala mi je kao kraj svijeta. Sve u šta sam vjerovao upravo je izgorilo, svi moji planovi srušili su se u jednom danu. Krug bola u mom životu zatvorio se na ovom mjestu. Sjetih se susreta sa Samordajem i sreće koja me je time obasjala. A sada, na jednom takvom sličnom mjestu, gledam svoju propast. Zar ovo ne bi trebalo biti mjesto nade? Zar obala ovog potoka nije mjesto ibavljenja? Zar je ovo taj put, zar ovo Gospod daje onima koji se uzdaju u njega? – mislio sam potpuno skrhan i slomljena srca. O kakvo razočarenje, o kakav besmisao! U mojim mislima David, na jednom kraju, siječe mačem svoje saplemenike i sunarod-nike, „u ime Božije“ prolijeva krv svoje braće, a na drugom kraju njegova porodica i ja sjedimo na obali ovog potoka kao roblje nekih bezvrijednih „ratnika“.

Kakva nepravda, kakav besmisao... Ako je i od Gospoda, previše je!

Gdje je sada smisao svega što sam prošao u životu, svega bola kojeg sam nosio na duši iz prethodnih teških životnih iskušenja? Zašto me je Bog poštedio kada je Rafaj ubio moju majku? Zašto me je Samordaj našao i spasio od smrti kraj onog potoka? Zašto sam podnio sva ona poniženja, bol i tugu u Tiru dok su me učili graditeljstvu? Zbog čega mi je dao silno bogatstvo, veze, uspjeh, prijeme na velike svjetske centre moći, pisma zaštite faraona, tirskog, sidonskog kralja i svih okolnih kraljeva? Zbog čega sam gradio Siklag, zbog čega je David pobio sve one ljude i donio sav taj plijen i načinio od Siklaga primjer kako bi trebalo voditi jedno moćno carstvo? Kako, zašto, zbog čega?! Da bih došao u ovo? Da bih dospio do ovoga? Je li to smisao svega što sam prošao u životu? Ovo beznađe i poniženje, pretvaranje u roba, u prah u besmisao?

Ako je i od Gospoda, previše je...

Zar nikada neću dobiti priliku da nekim ljudima kažem koliko mi je stalo do njih, da se zahvalim za sva dobra koja su mi svojom ljubavlju poklonili i oprostim onima koji su mi svojom lakomislenošću nanijeli bol? Zar će se sve tek tako presjeći i ovim završiti? A u glavi su mi odzvanjale Davidove riječi od prije par dana: „Poslužiću Gospodu na nekom drugom putu koji će On sam otvoriti“.

No, dok sam još mislio o tome, odnekud zatrubi rog ovnujski i niz padinu se stušti oblak ratnika. David i njegovi ljudi silovito su upali u ovaj logor i sasjekli Amaličane i prije nego su ovi shvatili šta se dešava. Gledao sam u ovaj pokolj oko sebe ne vjerujući svojim očima. Trljao sam oči u nevjerici, ubjeđen da je ovo samo san, da se ovo ne dešava stvarno. Za kratko, i prije nego smo sebi osvijestili šta se desilo, sve je bilo gotovo i oko nas je ležala gomila iskasapljenih tijela. Oni koji su do skoro bili naši mučitelji i `gospodari` ostatka mog života, lažali su raskomadani oko nas, predstavljajući samo hranu za ptice...  I prije nego je sunce nagnulo ka Zapadu, svi smo se našli na putu nazad prema Siklagu.

„Slava ti, Bože!“ – bila je jedina misao u svim srcima, bila je jedina rečenica na svim usnama. Pa i ja, koji sam prezirao prolijevanje krvi, koji sam bio protiv bilo kakvog nasilja, naročito ne „u ime Božije“, ovu akciju sam shvatio kao Božiji blagoslov.

Od toga dana, bez obzira na sve što se dešavalo oko mene, na svu tragediju i propast, na drastičnu promjenu mog života, prihvatio sam ideju da je David taj kojeg je Bog izabrao kao svog miljenika, kao izabranika da vrši i ispuni volju Njegovu. Ta misao i ta ideja bila je ono što me je održalo u životu u narednim godinama i dalo mi snagu da izdržim i neke nemoguće stvari. Promjena koja je u meni i oko mene uslijedila bila je, kao što rekoh, drastična. Da bih sve to izdržao, da bih podnio sva iskušenja koja su se nametala preda mnom, molio sam se iskreno i sa velikim žarom, vođen idejom da sam udostojen milosti da služim pravedniku na njegovom putu. Kao glavni smisao svog života prihvatio sam službu koju mi je pred-ložio sam David – da ostanem uz njega i savjetujem ga. Činio sam to sa najvećom ljubavlju i žrtvom do dana današnjeg.

„Oprosti što te prekidam – uskoči Solomon – ali ti meni sada govoriš o onom istom Davidu, mom ocu, za kojeg sav svijet zna da je Božiji izabranik. Da nisi malo prije pretjerao kada si mene stavio na njegovo mjesto i nazvao mene `Izabranikom`?“

Bolno i sa težkom mukom skupih svu snagu i pridigoh se. Pridržavajući se za rukav Solomonove haljine, uhvatih ga za ramena i zagledah mu se pravo u oči.

„Jeste, u Davidu je vraćena izgubljena nada! On je postavio temelje vjere u uspjeh, mir i blagostanje. On je krvario za ovo što ti sada imaš. Ali Ti... Ti ništa ne moraš da činiš od onoga što je on činio. Tvoj zadatak je sasvim drugačiji! Da li ti, možda, svoj zadatak vidiš u ratovanju ili uživanju blagostanja? Čuj me, i jedno i drugo je podjednako nepotrebno i besmisleno. Ti nisi rođen ni kao ratnik niti kao rasipnik. Zato ti kažem – Tebi je Bog namjenio drugi zadatak! Zar ne vidiš da su i Saul i David imali zadatak samo da tebi pripreme teren! Za šta? Za šta su se oni trudili, krvarili i ratovali, stvarali i gradili? Da bi ti uživao!? E, neće biti... Zato ti kažem – ti si rođen da budeš novi Adam, da ispraviš grešku, da svijet vratiš Bogu. Adamu je Bog dao sve, ali je on bio preslab za taj zadatak i sve je uzeo za sebe. Svi koje je, od tada do tebe, Bog izabirao – činili su isto, pa čak i tvoj otac, neka mu je slava i milost! Zato budi mudar i požrtvovan i stavi sebe u službu Božiju zarad svega svijeta. Nemoj i ti učiniti istu grešku!“

Solomon se otrgnu iz tog zagrljaja i viknu: „Ti si lud!“ Zateturah se i umalo ne padoh sa ležaljke. Ali, Solomon me uhvati, pa kad shvati da je pretjerao, stade da se izvinjava: „Oprosti, oče, na ovim riječima... ali... oh Bože, šta ja to govorim... ma, kako mogu da prihvatim ulogu `novog Adama`!? Pa, ko to može biti? I ti stvarno misliš da Bog pred mene stavlja takav izbor? Oprosti, oče... ne, ne, to ne može biti... Pa ko od ljudi to može!?“

Pokušah da se namjestim udobnije, ali ne bez bola. „Može... i mora... Biće mi žao ako to ne budeš ti, jer znam da ti to možeš, samo ako budeš htio. Ako ne, onda svijet mora čekati na nekog od tvojih potomaka... ali ako je to ljudima nemoguće, Bogu je moguće...“

„Kako to misliš? Da sam Bog...“

„Da, baš tako... Šta? To je tebi čudno? Pa, nije li sam Bog išao pred Mojsijem i Izrailjom iz Egipta do ovde? Nije li sam Bog napisao Zakon ili posvetio Hram kojeg smo gradili?“

„Ma, jeste, ali sam ja shvatio tvoje riječi drugačije... Mislio sam da hoćeš da kažeš da bi Bog postao čovjek, a to bi već bila hula...“

„Ja ne mislim da bi bila... Zar  misliš da je Njemu nešto nemoguće?“

„Pusti sad to...“ – odmahnu Solomon rukom, već riješen da promijeni temu.

„Dobro, pustiću. Ali i dalje mislim da bi to trebao biti ti.“ Zatim malo olabavih pritisak kojim sam ga stezao. Znao sam da ga to može odvesti u drugu stranu, pa  dodah da malo ublažim: „Uostalom, ti si već čovjek, pa bi bilo lakše...“

Na to se obojica nasmijasmo. Solomon sjede na kraj moje ležaljke i ponovo u svoje ruke uze moje ruke, zagledajući mi se u dlanove. U svojim rukama držao je staračke ruke koje su bile toliko krhke, da je koža na njima izgledala kao fina tanka tkanina kroz koju su virile plavičaste vene i kosti, gotovo kao neka relikvija koja podsjeća na davna vremena. Znao sam da sada razmišlja o svom djetinjstvu i dječaštvu, jer su svi važni momenti koje je pamtio bili vezani za ove moje ruke. Ne, nije da umišljam ili sebi dajem neku veću čast nego mi pripada, ali znam da je u njima vidio neku sigurnost i zaštitu, bez obzira koliko one sada izgledale kao nešto što treba zaštititi. I to ga je smirilo.

---

[i]1. Mojs. 22, 17-18.

Drugo izdanje romana uradila je izdavačka kuća "Katena Mundi" Beograd i roman se može kupiti kod njih na sajtu klikom na sliku.

#slika6786#strana3202#

PODELITE OVAJ TEKST NA: