detalj slike: KRK Art dizajn

Petu glavu romana Moja braća David i Golijat možete pročitati OVDJE

Moja braća David i Golijat - Glava 6

6.

Pošto smo se vratili u Siklag, stiže nam vijest da je Saul poginuo, a s njim i Jonatan sin njegov. Iako se ovakav ishod mogao očekivati, ova vijest je strašno pogodila Davida. Njegovo prija-teljstvo sa Jonatanom bilo je dugo i duboko. I obostrano. Od silne tuge i srdžbe ubio je glasnika koji mu je donio vijest. Poslije se pravdao: „Krv za krv! On je ubio Saula, pomazanika Božijeg! Kako ga nije sramota da izađe pred mene s tom viješću i još da se pohvali time! Krv za krv!!!“ Dok je David tugovao za njima, niko mu se nije smio približiti, a kamo li upitati za odgovor na pitanja koja su lebdjela nad svima nama, kao i nad neprijateljima našim – Šta sad!? Kako dalje? Kojim putem? Na koji način?

David je već drugi dan sjedio na istom mjestu i pjevao tužbalice za Saulom i Jonatanom. Znao sam da neće biti lako, ali odlučih da mu pristupim. Sjetih se one večeri u mome domu u Gatu kada su ga doveli i kada je sve izgledalo baš ovako. Počeo sam razgovor prisjećajući se te večeri i nagovarajući ga da se okrene nekom planu, jer nemamo vremena za tužbalice i kukanja. A on je samo sjedio i klatio se kao onda, tiho pjevušeći neku tužbalicu (možda baš istu onu). Nakon ko zna koliko vremena i mog monologa koji je već postao mučan, on se okrenu ka meni i upita: „Kažeš da ti je ova situacija ista kao onda u Gatu, zar ne? Zar i rješenje ne bi trebalo biti isto?“

I odmah je dat znak svemu narodu da se pripremi za polazak. Rano ujutro, prije svitanja, napustili smo grad i uputili se prema Hevronu Judejskome. Razlog ovome bio je sasvim logičan: Očekivali smo da se svakog momenta pojavi Ahis sa svojim zahtjevom da se David proglasi carem jevrejskog naroda i postavi svoje uslove. Obzirom da David nije pokazivao ni najmanju namjeru da se povinuje Ahisovom planu i njegovim namjerama, ostanak u Siklagu postao je nemoguć. Takođe, grad je već bio pretvoren u zgarište i, u ovom trenutku, nikome nije bilo do njegove obnove.

No ja tada nisam znao da je, faktički, David već bio car. Prorok[i] ga je pomazao za cara još davno. David mi je to pomenuo tek kada smo došli u Hevron i kada je tu vijest objavio pred okupljenim narodom Judinog plemena.

S druge strane, ostala plemena izrailjska proglasila su za kralja Isvaala[ii], Saulovog sina. Jevreji su, dakle, bili podjeljeni u dvije države i imali dva kralja. To stanje je potrajalo skoro dvije godine. Za svo to vrijeme, ja sam se trudio da na sve moguće načine raširim među narodom vijest da je Gospod pomazao Davida za cara svih Jevreja preko proroka Samuila i da je David Bogom izabrani ujedinitelj naroda. Često sam slao glasnike i uhode na izrailjsku stranu da govore u narodu o Davi-dovim uspjesima i ratovanjima protiv neprijatelja, a naročito za vrijeme Saula. Priča o Davidu i Golijatu postala je omiljena među svima i već su se počele pjevati pjesme o Davidovim junaštvima. U tim pjesmama David je bio heroj, a Saul gubitnik. Na taj način je Isvaalov ugled gubio na značaju. Za kratko vrijeme, organizovao sam čitavu armiju ljudi na tom poslu i stvorio mrežu za prikupljanje vijesti o reakcijama u narodu na ideju da se ujedine pod Davidovom vlašću. Sve više pozitivnih vijesti o tome dolazilo je sa izrailjske strane.

Malo po malo, došlo je i do koškanja između dva jevrejska tabora, pa i do otvorenih sukoba. Isvaalov vojskovođa Avenir počeo je sve glasnije da govori da je došlo vrijeme ujedinjenja i da je David već pomazan za jedinog vladara. Jednoga dana on se lično pojavio u Hevronu sa planom ujedinjenja, ali ga je mučki ubio Davidov rođak i vojskovođa Joav zbog nekih porodičnih razloga za koje sam uvijek smatrao da ne smiju biti iznad državnih poslova, kao viših ciljeva za koje treba žrtvovati čak i svoj ponos. Ali, Joav je bio ratnik i od njega je teško bilo očekivati da shvati više ciljeve...

On bješe čovjek s kojim se nikada nisam slagao, čovjek kova kakvog sam uvijek izbjegavao – nagao, brz na maču i ne baš mnogo razborit, ali dovoljno odan Davidu da bi za njega pobio sav svijet. Priznajem, plašio sam se ovog čovjeka, a ubijeđen sam da mi je glavu na ramenima držala samo Davidova ljubav i Joavova odanost Davidu.

U Isvaalovom taboru došlo je do nekog sukoba između njega i ljudi koji su mu vodili trupe, te jednoga dana osvanuše kod nas njegove vojskovođe. Misleći, jadni, da time čine čast Davidu, kao pomazaniku Božijem, došli su sa Isvaalovom krvavom glavom u rukama. No, David je iznad svega imao osjećaj za Božiji plan i uticaj u ljudskoj istoriji. Zato je pomazanje od Gospoda smatrao za najvišu svetinju i, bez obzira na suparništvo i sve neprijatnosti koje je trpio od Saulovog doma, smatrao ih je za Bogom izabrane i postavljene vladare, što je i sam bio. Zato je naredio da se pobiju ovi donosioci Isvaalove glave, što je Joav sa zadovoljstvom izvršio.

No, kako god bilo, David je postao car nad svim plemenima Izrailjevim i ujedinio je sav narod pod svojom vlašću. Moram priznati da me je to klanje i ubijanje, kotrljanje odsječenih glava, sve te prijetnje i spletke, prilično zamorilo. Skoro sedam punih godina trajalo je to bratoubilačko krvarenje, ratovi sa okolnim narodima, Ahisove poruke da se vratim i ispunim njegov plan i slanje uhoda da me ubiju, sklanjanje pred krvavim vojskovođama i pokušaji da načinimo državu, moji stalni napori da održim stare veze i poslove sa Egiptom i Feničanima, sada u službi Davida i nove carevine... Jednog dana donio sam odluku da se sklonim i napustim tu službu.

Svoju namjeru saopštio sam Davidu u trenutku kada se spremao da napadne Jevuseje i osvoji njihov grad. Jerusalim je izgledao neosvojiv. Dugo sam se predomišljao i nekoliko puta odustajao od svoje namjere, plašeći se da nije vrijeme da pogoršavam ionako tešku situaciju. Uostalom, to je moglo značiti i povačenje, bježanje pred životom i svim onim obavezama koje pred mene stavlja sam Gospod, pa sam se kolebao. Tačnije, sujeta mi nije dala da se tek tako povučem i drugima prepustim  ulogu za koju su mnogi smatrali da je velika i važna. Ali jednog dana sam presjekao taj čvor u koji sam se sam upetljao i saopštio Davidu da se povlačim u Tir da nastavim svoje poslove. Iznenadilo me je sa koliko hladnoće je primio tu vijest. Njegov odgovor je stao u svega dvije riječi: „Dobro, idi“. I razišli smo se.

Otputovao sam u Tir, ali tamo nisam našao svoj mir. Već po dolasku, kralj Hiram je saznao da sam stigao u grad i pozvao me je. Ti znaš da je on veoma mudar čovjek i veliki trgovac, tako da sam tada osjećao posebnu čast što sam se obreo u njegovom društvu. Ali, on je dobro znao da se koristi tom prednošću i već pri prvom susretu dao mi je zadatak i obavezu da budem njegov povjerenik u odnosima sa Davidom. Bez obzira koliko sam želio da me taj zadatak mimoiđe i da se posvetim sebi i svom životu, nisam imao mogućnost izbora. Izgle-dalo je da je moj život vezan mnogim čvorovima za tog čovjeka i da mi je Bog odredio samo jedan zadatak i cilj u životu – biti stalno uz Davida.

Nakon nekog vremena Hiram me je ponovo pozvao i pokazao mi pismo koje je dobio od kraljeva filistejskih. Tražili su vojnu pomoć protiv Davida i zaštitu od ovog sve moćnijeg neprijatelja. Na dnu tog pisma vidio sam i Ahisov potpis i pretrnuh. Nisam shvatio razlog zbog kojeg mi je Hiram pokazao to pismo, pa mi je kroz glavu prošlo hiljadu kombinacija, a ni u jednoj nisam želio da se sretnem sa čovjekom koji je tražio moju glavu.  No, Hiram je uzeo pismo iz moje ruke, bacio ga u vatru i rekao mi: „David je budućnost, a ovi ljudi su prošlost. Mi smo u njih uložili već mnogo bogatstva, vremena i snage, vjerujući da su kadri da stvore jedno moćno carstvo s kojim ćemo biti u Savezu. Kraljevi prije mene ulagali su u taj njihov sistem zanoseći se da može da funkcioniše. No, njihove međusobne svađe i rasprave, stalna nategnutost i bolesne ambicije dovele su ih do potpunog sloma. Želim da to presječem! Očekujem da će David samo dokrajčiti ovo isuviše tromo carstvo i da će se između nas i Egipta uzdići jedan mudar čovjek koji zna šta hoće. Uzdam se u tebe da me povežeš s tim čovjekom i da što prije uspostavimo dobre odnose.“

Ove riječi su na mene ostavile dugok trag, iako sam se trudio se da izbjegnem ono što je Hiram od mene očekivao. Bacio sam se na svoj stari zanat – gradnju. U prvi mah je izgledalo kao da ću se uspješno vratiti svom životu. To je vrijeme kada se Tir diže iz pepela i kada je cijeli grad bio jedno veliko gradilište. Ali, kada sam ponovo došao kod Hirama da tražim dozvolu za gradnju jednog velikog objekta u tirskoj luci, on mi je rekao: „Jeste, to je važan i skup posao i vjerujem da bi ga ti mogao dovesti do savršenstva. Ali, ti to nećeš raditi! Već sam ovlastio neke ljude da to preuzmu. Za tebe imam važniji zadatak. Kao što znaš, David stoluje u Jerusalimu. Taj grad je idealno mjesto za presto-nicu, ali je suviše siromašan i raskopan. Idi tamo i sagradi mu palatu, a ja ću poslati sav materijal i radnike za to djelo. I ne samo to, nego očekujem od tebe da taj grad učiniš centrom cijelog carstva i dobrim mjestom za trgovinu. Nemamo više vremena za gubljenje, moramo djelovati brzo i efikasno, dok ga njegovi ratnički porivi nisu nadvladali i uzeli prevlast nad njim! Ti si mudar čovjek, znaćeš šta ti je činiti...“

Za manje od mjesec dana našao sam se na putu za Jerusalim u pratnji karavana kedrovine i kamena i čitave armije umjetnika i majstora svih vrsta. Kada sam se pojavio pred Davidom, on je samo mahnuo rukom u znak pozdrava i kratko rekao: „Ej, pa brzo si se vratio!“ I zaista, izgledalo je kao da uopšte i nismo bili razdvojeni. Znam da je taj osjećaj bio obostran. Kao da smo se još ovog jutra vidjeli... Uostalom, tako je to među prijateljima i ljudima koji osjećaju bliskost u duši – bez obzira kakve nas muke ili razdaljine razdvajale, bez obzira na koliko vremena bili razdvojeni, iskreni prijatelji uvijek osjećaju istu bliskost, bez obzira na sve. Pri tome, nas je ipak vezao sam Bog.

Jerusalim je bio divan grad. Zaljubio sam se u njega na prvi pogled. Iako je on tada izgledao potpuno drugačije nego danas, poluprazan i jedva naseljen i još uvijek podsjećao na nedavno osvajanje, njegov strateški položaj i značaj za buduće carstvo bio je neponovljiv. Zaista, ni jedan drugi grad nije mogao imatu takav značaj i takvu ljepotu kao Jerusalim. David je znao da će mnoga jevrejska plemena tražiti prevlast nad ovom ljepoticom[iii], pa je donio odluku da grad pripada isključivo njemu, kao  caru. Tako je Jerusalim postao carski grad po uzoru na Tir ili neke druge velike svjetske centre.

Međutim, i samo osvajanje i ideja da Jerusa-lim postane carski grad, nije išlo bez Hiramovog uticaja. Jevuseji, pređašnji stanovnici ovog grada, bili su Feničani i Hiram je, na neki način, poklonio ovaj grad Davidu i Izrailjcima. Mudrim političkim potezima, ucjenama i tajnim kanalima preselio je Jevuseje u Tir i načinio od njih svoju dvorsku gardu, prethodno ih obavijestivši da se ne mogu odbraniti od Daidovog napada. Njihova odbrana je bila više predaja, a i David je dosta zemlje, koja čini današnji Jerusalim, kupio od njih.

Jednog jutra David i ja smo šetali gradom i on mi je rekao: „Vidiš, ovo je grad kojeg nam je Gospod dao. Samo Bog može stvoriti ovakvu ljepotu i samo Njemu priliči da odredi ovo mjesto za svoj grad!“ I, zaista, svako ko je ulazio u Jerusalim, osjećao je isto.Kada sam ga upitao za mjesto gdje da mu sazidam dvor, on me je pogledao i s čuđenjem rekao: „Kakav dvor? Ti govoriš o kući u kojoj ću ja stanovati, a Gospod stanuje u šatoru!?“ Kao da me je grom pogodio u tom trenutku... U momentu mi je sav moj život protutnjao pred očima. Hladan znoj me je oblio i osjetio sa slabost u nogama. Imao sam os-ećaj kao da je ispred mene stajao Melhisuj sa svim onim planovima i nacrtima za Hram Gospodnji. Njegove poslednje riječi, da ja nisam Jevrejin i da meni Svudaprisutni nikada neće dati da mu se približim ili gradim Dom Njegov, zvonile su u mojim ušima. Osjetio sam neku slabost dok se sve okretalo oko mene. David me je uhvatio ispod ruke i ponudio me je da sjednem, upitavši me šta se desilo. A ja nisam znao šta da mu kažem...

Kao da se neki životni krug zatvorio u meni. Stare želje i ideje sada su isplivavale iz nekih skrivenih odaja uma, ali su se miješale sa neslućenim mogućnostima o kojima onaj mladić, sa nekih dvadesetak godina, nije mogao ni da mašta. Graditi hram Bogu Svudaprisutnome, a iza sebe imati sva carstva ovoga svijeta i sve mogućnosti koje ljudski um još nije ni zamislio! Eh, kakva je to čast i kakav je to blagoslov! Gledao sam u Davida i osjećao kao da mi sam Bog pruža ruku i pridržava me. Gledao sam u njega, a nisam mogao da progovorim, da mu kažem bilo šta, da mu objasnim koliko su me pogodile njegove riječi. Bio je to momenat kada sam se ponovo rodio.

Solomon se nasmija na ove riječi i ustade. Zagleda se u Hram i promrmlja: „Veliki si, Gospode, i čudna su djela Tvoja...“

„Da, to si dobro rekao... Čudna za nas male, a mala za Gospoda.“

„Vidiš - reče Solomon, čudno je da Gospod ocu mojemu nije dao priliku da sagradi Dom Božiji. To je bila njegova životna želja... Znam šta ćeš mi reći, ali bojim se da tu ima nešto više od onoga što je meni i svima rečeno...“

„O, Bože, pomislih, izgleda da počinje da shvata.“

„Znaš, u pravu si. Ima tu još mnogo čega... Ali, ne treba zaboraviti da je vještina vođenja carstva i naroda – dar Božiji. Bog ne mora uvijek da čini čuda da bi nas ljude upravio ka svojim putevima. Nekada, prosto, uredi takvu situaciju u kojoj ljudi, svako na svoj način, doprinose Božijem planu, vjerujući da čine nešto od sebe. A nekada moramo da činimo i ono što nam nije po volji da bismo ostali na tom putu. Tako, Gospod nas uči da svoju volju usglasimo sa Njegovom. Neke svari shva-timo tek kasnije, mnogo kasnije...“

„Zar hoćeš da mi kažeš da u toj situaciji učestvuju i oni koji ne znaju za Boga? Mislišli da i oni koji rade protiv Boga doprinose tom planu?“

„Da, naravno! Samo, neki rade za Boga i na Božijem putu, pa shvataju da moraju uraditi neke stvari i protiv svoje volje, da bi usaglasili svoju volju sa Božijim putem, a drugi to ne shvataju pa čine samo ono što je njima volja. Ali, ti drugi, ti neprijatelji Božiji, oni su nam pred Bogom najbolji prijatelji, jer nas direktno vode pred lice Božije. Oni nam ne daju da zaspemo na tom putu. Trnje koje oni siju po njemu stalno nas podsjeća na činjenicu da taj put nije lak.

Evo, kada je Hram u pitanju, to je bila naša zajednička želja i ništa na svijetu nam nije bilo važnije od toga da Gospodu sagradimo Hram. To je postao naš jedini zajednički cilj. To je bio glavni razlog zašto nas je Gospod spojio! Ali, ne zaboravi da smo u tom trenutku morali da zadovoljimo i Hirama. On nije bio neko poput Ahisa. On je bio mnogo važnija figura u toj podjeli poslova. A kad već pominjem Ahisa, trebalo je raditi brzo i pripremiti se za napad koji smo očekivali svakoga časa.

Težak sam zadatak imao da sve stavim na svoje mjesto i zadovoljim sve potrebe. U isto vrijeme je trebalo Davidu objasniti koliko je Hiram važan za naše novo carstvo, trebalo je odigrati na kartu budućih veza, trebalo je izgraditi Jerusalim i napuniti ga ljudima, trebalo je sagraditi i osposobiti sve ono bez čega samo carstvo ne može, a trebalo je i Gospodu dati Hram koji će nas predstavljati kao Njegov narod na zem-lji... Ali, najteže je bilo usporiti puteve svojih ambicija! Ništa na svijetu nije teže od borbe sa samim sobom. A tu smo David i ja bili slični, mada smo to iskazivali na različite načine.

Dugo mi je trebalo da sebe ubijedim da će moj dječački san morati da bude odložen na još neko vrijeme. Istovremeno, trebalo je da pred Davida iznesem jasne argumente zašto je važno da prvo sagradimo grad i dvor, a da pri tome budem jasan, ujerljiv i brz. Najteže je iznositi argumente iza kojih ne stojiš... ili bar tvoje srce nije na toj strani. Ali, najjači argument, kojeg je i David na kraju prihvatio, bio je da Hram mora da bude nešto savršeno, a da savršenstvo traži vrijeme. Tako smo uspjeli da pomirimo i Hiramov ulog u naše zajedničke ciljeve i završimo projekat koji je on finansirao, tako smo uspjeli i da Jerusalim nači-nimo stvarnim centrom carstva i, na kraju, tako smo i sebi dali dovoljno vremena da učvrstimo veze i prijateljstva sa onima koji nam danas znače mnogo.

No, kao što rekoh, najteže je bilo Davida ubijediti da gradnja Hrama mora da sačeka neko vrijeme. U tome mi je najviše pomogao Natan. Njega je David cijenio iznad svih, kao proroka i kao čovjeka koji je uvijek znao da umiri njegovu strast. Natana sam veoma volio i sada mi mnogo nedostaje... Njegove riječi su bile Božije riječi. Tvrdio je da je sav Jerusalim Božiji grad i da Gospodu treba urediti i posvetiti sav grad, a da Hram treba da bude kruna nad prestonicom. Tako je Jerusalim postao simvol carstva kojem je Gospod vrhovni car, a zemaljski car Ga samo predstavlja na zemlji i vrši volju Njegovu. David je ove riječi prihvatio kao proročanstvo i kao glas Božiji. Zato smo se bacili na izgradnju cijelog grada, a hram ostavili za završnicu.

Prvo što sam htio da sagradim bila je carska palata. Ali David nije htio ni da čuje za to. Pristao je da gradimo grad, da stvaramo uslove za funkcionisanje prestonice carstva, složio se da Hram bude kruna svega, ali nikako nije htio da pristane da se gradi carska palata prije nego se sagradi Hram Gospodnji. Govorio je da bi to bilo bogohuljenje, pravdao je svoj stav svojim služenjem Bogu i željom da Gospod bude car Izrailja, a ne on. Išao je čak i u toliku krajnost da je nekoliko dana spavao na kamenom podu i samo smo se plašili da ne izrekne jednu od onih svojih čuvenih zakletvi... Znaš ti njega, kada se zakune imenom Božijim, prije će svijet propasti i sve što je na njemu, nego bi on pogazio tu zakletvu. Sam Natan ga je u poslednjem trenutku spriječio kada je jednom već bio zaustio zakletvu da neće spavati u postelji prije nego Gospodu uredi dom.

Prvo smo pristupili popravljanju spoljnih zidina grada i gradskih kapija. Sledeći korak je bio popraviti i popločati ulice, a zatim je na red došao trg. Obzirom da za carsku palatu nismo mogli da nagovorimo Davida, uspjeli smo da nađemo jednu veliku kuću, za koju smo predpostavljali da je jevusejski kralj nekada stolovao u njoj, i preuredili je u privremeni dvor. Eto, to privremeno se razvuklo na mnogo godina i sad je na tebi red da to završiš...“

„Da, shvatam...“ – odsutno reče Solomon. „Znači, ima tu i Hiramovog uticaja što nije sag-radio Hram... Tako sam i mislio.“

„Ja ne bih to rekao baš tako“ – pokušao sam da skrenem tok razgovora sa pravca na kojem ne bih želio da završi i vratim ga na ono što pokušavam da isteram do kraja. „Pa barem ti dobro poznaješ Hirama. No, moraš da shvatiš da ja govorim o nečemu što se desilo davno, veoma davno. Tada je odnos između Fenikije i nas bio sasvim drugačiji... Uostalom, tada jedva da smo se riješili Filisteja, a kamoli nekog jačeg. Drugo vrijeme je danas... danas ste ti i Hiram u sasvim drugačijim pozicijama, nego on i David. Tada smo morali dobro da pazimo kako ćemo s njim. Ali, što se tiče Hirama, on je držao svoju riječ, bar kada govorimo o odnosu sa nama.“

No, Solomon me nije ni slušao. Bio je zadu-bljen u svoje misli.

„Ne, ne... o nečem drugom ja razmišljam“ – prenu se Solomon i ustade. „Reci  mi, kakva je bila Davidova prvobitna ideja o izgledu Hrama? Je li ovo baš onako kako je on zamislio i kako je meni rekao?“

„Pusti ti Hirama i njegove ideje... Hram smo radili mi i on je baš onakav kako smo ga mi zamislili. On je samo tvrda verzija Skinije, a to je ono što je najvažnije.“

„Jesi li ti siguran u to?!“ – upita Solomon veoma ozbiljnog izraza lica.

Da, tada sam shvatio šta hoće da kaže i osjetio sam da naš razgovor skreće u drugom pravcu. Solomon je počeo da prihvata moju poruku, ali znajući njega, on će sada da postavi hiljadu i jedno pitanje kako bi odagnao svaku sumnju da ipak nije najmoćniji i da je upleten u neke tuđe zavjere i planove. Znam ovog čovjeka – on ne bi mogao da podnese da neko drugi vuče konce, a da on nesvjesno igra tuđu igru. Hiram je njegov veliki saveznik i prijatelj, ali je ujedno i jedan od najmoćnijih ljudi na svijetu. Njegova moć se ogleda i u tome što on u svojim rukama drži najmoćnije graditelje, najbolje materijale, najbolje umjetnike i kroz svoju nesebič-nu pomoć on nameće svoj stil, on na svakoj građevini ostavlja svoj trag. Solomon i on su veliki saradnici, ali ujedno i suparnici, a Solomon nije David i njegov rat se ne vodi oružjem, nego umom. Zato Solomon postavlja ova pitanja i zato se plaši da gradnjom Hrama (sada kada je sve gotovo i kada privodi kraju gradnju carske palate, a opet pod Hiramovim uticajem) nije i nesvjesno postao dio nekog Hiramovog tajnog plana.

Moram ovu temu da zaobiđem i da se vratim na ono o čemu ja želim da razgovaramo, ali znam i da to neće ići lako. Solomon je izuzetno inteligentan mlad čovjek, pa zato moram igrati na kartu iskustva. To je moja prednost... još uvijek.

„Znaš, sine, sav ovaj razgovor za mene je veoma težak i naporan. Ovo su moji poslednji dani na zemlji i moje tijelo ne može više da služi mome duhu onako kako je to moglo ranije... Imam još mnogo toga da ti kažem, a vremena je sve manje.

Kada me već pitaš o Hramu i Hiramovom udjelu u njemu, moram ti priznati da sam u svemu tome igrao jednu prilično tešku i nezahvalnu ulogu. Moja najveća životna želja je bila da gradim, a Hram je bio nešto o čemu sam maštao od svojih mladićkih dana. Istovremeno, imao sam ulogu Da-vidovog savjetnika, pisara, izaslanika, [diplomat-skog] predstavnika i ko zna šta još, a da to nikada nisam ni htio ni tražio... jednostavno, život i okolnosti su me na to natjerale i tako se desilo. Bogu hvala i slava! Na neki način... da  bih gradio, sve sam ovo morao raditi i sve se ovo pod-razumijevalo od jednog graditelja.

Takođe, graditi... značilo je i biti vezan mnogim vezama za Fenikiju i feničanske materijale, znanja, izvore, tekstove, umjetnike, filosofe... Ponekada mislim o graditeljima kako su oni, po prirodi posla, svi – Feničani, bez obzira kojem narodu pripadali... Ja za sebe nikada nisam mislio u tim kategorijama. Uvijek sam gledao da se izvučem iz tog kruga, mada priznajem, gotovo da je nemoguće. Jer, kako da gradiš bilo koju građevinu, kada od prve do poslednje stavke, od zamisli i crteža, do skoro svakog materijala i umjetnika – ne možeš bez Fenikije? A u Fenikiji ne možeš bez Hirama...

To je veoma specifično za njega i na taj način on pokušava da upravlja svijetom. Nekada moćni Egipat, koji i sada drži mnoge konce u svojim rukama, ne može bez njega! Vavilon isto tako. Sve više i Asirija. Stare građevine moraš obnavljati, nove graditi, a to nikako ne možeš bez njega... I to je tako jednostavna, a ujedno i dobro osmišljena mreža iz koje je teško izaći: onda kada nisi ni svjestan da ne možeš bez nečega ili nekoga, onda si najveći rob, a pri tome misliš da si potpuno slobodan, pa još i da vladaš nekim  carstvom.“

Solomonu je neki zagonetni smiješak igrao oko usana dok sam ovo govorio. Na kraju se otvorio: „Upravo sam te iz tog razloga ono pitao...“

„Šta si sad smislio?“

Nekim posebno svečanim, ali prigušenim glasom Solomon reče: „Ja namjeravam da stvorim jednu drugačiju mrežu u koju ću sve njih da ulovim, ali ne i da presječem te njegove konopce.“

„Kako to misliš da izvedeš? Da stvoriš neku dvostruku mrežu? Da uloviš u svoju mrežu već punu mrežu riba?!“

“Da, to si dobro rekao. Baš tako – da u svoju mrežu ulovim već punu mrežu riba! Tako ni oni neće shvatiti da je sva njihova mreža u mojim rukama i da od mene zavisi šta će sa tom mrežom da rade. A radiće ono što ja budem htio da rade.“

„Drugim riječima – radiće za tebe?“

„Upravo tako...“

„Znaš, ako mi Gospod da snage da ti ispričam sve ono što sam namjeravao, moraćeš mi taj svoj plan potanko objasniti...“

Solomon se nasmija i ponovo me uze za ruku: „Oprosti, oče, oprosti. Molim te, nastavi. Neću te više prekidati, obećavam!“

Nastaviće se...

---

[i]Prorok Samuilo je Davida pomazao za cara još kao dječaka, za vrijeme vladavine kralja Saula. Saul je prekršio Božiju naredbu da, pri napadu na Amaličane, pobije sve i ništa ne ostavi u životu ili zadrži za sebe. On je ostavio njihovog kralja i svu njihovu stoku kao ratni plijen. Zato je Bog okrenuo svoje lice od njega i naredio Samuilu da ode u kuću Jeseja, Davidovog oca i da Davida pomaže za cara. David je ovo čuvao kao tajnu sve dok Saul nije poginuo.

 

[ii]Feničanski izvori tvrde da su Saulovi sinovi nosili imena u čijem korjenu je ime boga Vaala (Baala), a da su kasniji jevrejski redaktori promijenili ova imena, kao: Išbaal/Isvaal u Išbošet/Isvostej, Mefibaal/Mefivaal u Mefibošet/Mefivostej itd. Čini se da pravi razlog odbacivanja Saula leži upravo u ovom „dvoumljenju“ između Jahvea i Vaala, a da je ratni plijen samo prikrivanje pravog razloga – njegovog idolopoklonstva.

 

[iii]Sva jevrejska zemlja bila je podjeljena između 12 plemena, a Jerusalim nije pripadao ni jednom od njih. On se naslanjao na teritorije Venijaminovog i Judinog plemena, pa je stara podjela između Judeja i Izrailjaca ponovo probuđena, kada je osvojen grad i kada se car uselio u njega. Odluka da Jerusalim postane teritorija za sebe, svojevrsni Distrikt, bila je mudar politički potez, iako ne i dugog daha. Već u trećoj generaciji, nakon Solomona, carstvo se raspalo na Izrailj i Judeju i Jerusalim je pripao Judejskom  carstvu.

Drugo izdanje romana uradila je izdavačka kuća "Katena Mundi" Beograd i roman se može kupiti kod njih na sajtu klikom na link ispod.

#slika6786#strana3202#

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: