|
|
|
 | Ilija Šaula | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
SREĆA
Gledao sam pauka, onog žutog. Nije opasan već, kažu, donosi sreću, ako se spušta sa visine i vrti u smjeru kazaljke na satu. Eto, baš se tad spuštao sa visine i vrtio u smjeru kazaljke na satu. Još je nedostajao samo momenat, a to je da bude tačno 12 sati. Kazaljka na kazaljki, nema veze da li u podne ili u ponoć. U to nisam povjerovao. Okrenuh se iza sebe i ugledah veliki zidni sat, kao da ga je neka viša sila tu donijela u tom trenutku. Da ne povjerujem, prije bih pomislio da ima samo jednu kazaljku, koliko su bile perfektno poklopljene, nego da ide. Pomislih gdje mi je želja, pa rekoh, kad se okrenem prema pauku, on više neće biti tamo, a želja mi još ne dolazi, pa pomislih da će vrijeme proći dok zamislim želju i kazaljke će se pomjeriti. Za utjehu mi osta pomisao da se ne radi o želji već o sreći! U meni se pokrenu točak sumnje. Kako se samo mudro pokrenuo. Potražih pogledom pauka, a točak se još više pokrenu kad ga ne ugledah. A on se spustio sasvim nisko, nije mi više u visini pogleda i ne vrti se u smjeru kazaljke na satu, već se penje kao u nekom strahu da je otišao prenisko. Želje su se pomiješale i pogubile, a da li sreća može doći tako iznenada izazvana igrom pauka i mojom maštom, čisto sumnjam. Osvrnuh se još jednom na sat, računajući da su se kazaljke već dobrano azmimoišle, međutim, gle čuda, one i dalje u perfektnom položaju poklopljenosti. Rasprši se san o sreći. Sat je stajao, a kazaljke mu je neko uredio baš tako da budu jedna preko druge. Kažu da je najprecizniji sat koji stoji, on sigurno dva puta dnevno pokazuje najtačnije vrijeme od svih satova na svijetu. Prije dva dana sam doputovao u Buenos Aires, smješten sam privatno u siromašnijem, ali lijepom dijelu, Lomas de Zamora u aveniji Garsija Lorka. Običaj je domaćina, kad te dočeka u Buenos Airesu, da ti kupi jednu loto kombinaciju. Izvlačenje je bilo baš tog dana, tačno u podne. Okrenuo sam se ponovo prema satu. Pa, on radi! Velika kazaljka pomjerila se skoro za tri minuta. Nekad se u našoj glavi za tren mogu dogoditi čuda, fascinantnija od vremena. Sreća je kad čovjek ima maštu i kad umije da čeka da se dese čuda! Moj domaćin Horhe je otišao u obližnji gradić, Navaro, odnio je i srećke koje nam je kupio, a vratiće se prije večeri. Da li je odista sreća „lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj dâ“?
|
