|
|
|
 | Sava Guslov Marčeta | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
ŽIVO ČEDO TRPI Umjesto snova potekli suNesni Volja oduvijek tražiNevolju Ljude u šaku stisli Neljudi Zrelost je kao hljebNezrelim Zavist je svezalaNezavisnost Hoće sve ono što razumNeće Spremni se hvaleNespremnima Jaram im nameću Nenametljivo I l' ćeš ovako iliNikako Sazori čovječe još siNezreo Stid se povukao predNestidom Vid je ustuknuo pred Nevidom Provrištale mane u Nemani' Bože, oprosti imNeoprostivo Podijeli razumNerazumnima Nesan dugovječniNek se u san stopi Kad teškom nemiru Mir oči zaklopi U neživoj majciŽivo čedo trpi
ČOVJEK OD NIČEG Da sam te bar od pijeska napravilaDa nisi bio toliko živDa te više ne sanjamVeć ruke da ispružimKada se s vjetrom po dinama ganjam,Da te dotaknem, Da te ne sanjam Da sam te barem od gline načinilaNa nekom spruduGdje kamen čeka val,Znala bi da plima tvoja je vječnostOvako ne znam, Ooo, ništa ne znam,A moj si dan Da sam ti lik od papira izrezala Znala bi da te je odnio vjetarKada te u svesci nacrtanog nema I nikada nikome ne bih reklaDa tu si bio onako nijem, Moje neštoI ništa moje,U snu i u pijesku izgubljen
JESENjA PORUKA Jesen je napisala porukuNa listu žutom DOĐIBlato na putu speklo se kao pogačaMožeš i u lakovanim cipelamaDa prođeš ćilimom od šušnjaKojim je bosonogo djetinjstvoPrestalo da korača DOĐILijeska je grane, k'o ruke ispružilaGole do ramena, poznati zagrljaj čekaStari, umire, al' bi da ponovo oživiUspomene na prste dječije i džepove pune ljelja DOĐII glog je tužan što te odavno nemaČuva kraj sebe stručke kantarionaS vjetrom izviruje prema obližnjoj kriviniSlušajuć blejanje ovaca i jeku večernjih zvona DOĐIEvo i zova je pognula ostarjele graneLik ti zaboravila nikako sjećanje da ga vratiIz ploda joj često tamna suza na list sklizneZa čobaninom zova zasuzi kao mati DOĐINa tvom putu sivi te kamen čekaGodinama stražar, na mrazu i sad mrzneObraduje ga ponekad kap ovčijeg mlijekaKad iz nabreklog vimenaNa hladni obraz mu kane DOĐIPtice s kojima si jutrom zviždukaoOdavno nisu sa stanom u tvome gajuDošle su nove s tužnom pjesmom večernjomJer nemaju kome pjevati pjesmu jutarnju DOĐIDonesi kofer uspomena koje od djetinjstva čuvašRazastri ih po travi mekoj kao svilaI kad ih budeš skupljao u kofer da ih vratišSjeti se da ovdje prva ljubav se zbila DOĐIDa se mimoiđemo u prolazu našim putomNe, ja te ne molim, ja te očajno tražimDok jesen ti piše poruku na listu žutomJa stojim i čekam, a jesenja kiša vlaži...
|
