detalj slike: KRK Art dizajn

Osmu glavu romana Moja braća David i Golijat možete pročitati OVDJE

Moja braća David i Golijat - Glava 9.

Oko tri mjeseca Kovčeg Gospodnji je bio u mome domu. Možda bi bilo ispravnije da sam rekao da ta tri mjeseca to nije bio moj dom. To je, prvenstveno, bio dom Božiji! I danas osjećam tu blagodat i to nešto što se ne da opisati, a što je vladalo u ovoj kući tokom boravka Kovčega Gospodnjeg. Gotovo da nisam izlazio iz kuće tih dana i gotovo da niko nije dolazio u kuću tih dana. I danas mislim da je Gospod htio da bude neko vrijeme nasamo sa mnom.

Kao što rekoh, Ovid-Edom bijaše dobar čovjek, pobožan i pun vjere. On je probdio svo vrijeme pored Kovčega Gospodnjeg i gotovo da nije imao vremena za jelo, piće i spavanje od neprestane molitve. Vrlo malo smo razgovarali. Uglavnom je vladala neka uzvišena tišina. Čak i Davida nisam vidio za svo to vrijeme, ali on je bio zauzet pripremama Šatora Gospodnjeg i organizovanja prenosa Kovčega Gospodnjeg u Skiniju.

Razgovarao sam sa Svudaprisutnim na onaj moj način. Pitao sam Ga mnogo toga, a On mi je odgovarao znacima i događajima, govorio bi kroz vjetar, poj ptica, kišnim oblakom ili zracima sunca. Jednom sam sasvim otvoreno pitao Gospoda da li će mi ispuniti želju i udostojiti me velikog zadatka da ja budem taj koji će Mu graditi zidani hram. Što je najčudnije, odgovor je došao istog momenta, ljudskim jezikom i bio je jasan i nedvos-mislen.

Nisam ulazio u tu prostoriju niti sam se dotakao Kovčega Gospodnjeg. Poštovao sam to pravilo, iako je moja duša svo vrijeme bila prikovana za gornju ploču optočenu zlatom na kojoj su heruvimi krilima zaklanjali svoje poglede. Stajao sam na ulazu sobe, iza leđa Ovid-Edoma, koji je uvijek stajao ili klečao ispred Kovčega Gospodnjeg. Niti sam ja obraćao pažnju na njega, niti on na mene. Obojica smo, svako za sebe, bili usredsređeni na molitvu, s tim što se on molio poluglasno, pa sam mogao da razumijem neke riječi i rečenice, a ja sam to činio tiho, u sebi.

Kada sam to svoje najvažnije pitanje postavio Gospodu, Ovid-Edom je izgovorio neki stih koji je, otprilike, glasio ovako: „Oltar mi načini, na kome ćeš mi prinositi žrtve svoje paljenice i žrtve svoje zahvalne, sitnu i krupnu stoku svoju. Na kome god mjestu zapovjedim da se spominje ime moje, doći ću k tebi i blagosloviću te“.[i]

Skamenio sam se! Ne vjerujući svojim ušima, u najvećem strahu, počeo sam da drhtim cijelim svojim tijelom i tiho, u sebi, pitao sam Gospoda: „Da li je to Tvoj odgovor, da li si to htio da mi kažeš“? A Ovid-Edom je, nakon nekog vremena, rekao: „Bog nije čovjek da laže, ni sin čovječiji da se pokaje. Šta kaže neće li učiniti i šta reče neće li izvršiti?“ [ii]

Nevjerovatno! On zasigurno nije bio ni svjestan mog prisustva, još manje je imao mogućnost da čuje šta sam ja govorio Gospodu u sebi, a i da jeste, zbog mog ponašanja prema njemu i moje ogor-čenosti situacijom u koju su me doveli sveštenici, sigurno je da bi mi rekao nešto potpuno suprotno. Pao sam na koljena i zaplakao. Ridao sam iz duše, ali su to bile suze radosnice, suze kojima sam kvasio lice svoje i spirao svu svoju gorčinu koji sam tih dana osjećao. Ovid-Edom se okrenuo, prišao mi i rekao nešto u smislu kako mu je žao, ali sigiurno nije shvatio razlog mojih suza i smisao moje radosti. Još manje je shvatao da je Gospod upavo govorio kroz njega...

Te noći nisam spavao. Zajedno sa Ovid-Edomom, ušavši u tu prostoriju prvi put od kako je Kovčeg Gospodnji stigao u moj dom, hvalio sam Gospoda svim srcem svojim. Ni sam nisam svjestan koje riječi sam izgovarao, o čemu sam pjevao, ali znam da smo nas dvojica tada predstavljali cijeli svijet pred licem Gospodnjim. On „izabrani“ i ja „prizvani“, podigli smo ruke svoje Gospodu kao jedan i otvorili Mu srce svoje - kao jedno.

Sutradan je David organizovao prenos Kovčega Gospodnjeg u Jerusalim. Bila je to svečanost kakva se nikada ranije nije vidjela. Stotine Levita i sveštenika obučeni u bijele haljine, sa raznim instrumentima, opkolili su moj dom i preuzeli Kovčeg Gospodnji. David je išao na čelu kolone. Tačnije, David je skakao na čelu te procesije, jer je toliko bio ushićen i toliko mu je srce ispunila ljubav prema Gospodu, da je izgubio svaki osjećaj za druge ljude. U nekom čudnom magnovenju plesao je pred Kovčegom Gospodnjim kao pomahnitao. Nakon onoga što sam dan ranije doživio i nakon te neprospavane noći, shvatao sam ga u potpunosti. I sam sam imao istu potrebu da vičem, da pjevam, da skačem od sreće i uzbuđenja, ali...

Mrki pogledi sveštenika jasno su mi stavili do znanja da se držim podalje i da svoj jezik obuzdam, ako mi je do njega. Shvatio sam poruku i ostao kod kuće, ispraćajući pogledom ovu procesiju koja je uz zaglušujuću buku roga, truba, svirala i udaraljki svih mogućih vrsta polako nestajala u pravcu Jerusalima. Na poslednjoj krivini uhvatio sam pogled Ovid-Edoma koji se okrenuo prema meni i očima mi rekao kako žali što nisam tu pored njega. Uskoro je od svega ostao samo oblak prašine i tišina, tišina iz koje mi je Gospod govorio. Ako su mi oduzeli pravo da se hvalim pred ljudima da je Gospod pohodio moj dom, nikako mi nisu mogli oduzeti pravo da sa svojim Svudaprisutnim ostanem u tom domu i napajam dušu svoju Njegovim očiglednim blagoslovom.

Iste te večeri, došao je iz Tira Hiramov glas-nik i donio mi poruku u kojoj je pisalo da Hiram želi da se vidimo i da što je moguće prije dođem u Tir. Na moje pitanje o razlogu, umorni glasnik je rekao da ne zna, ali da je čuo da se govori o nabavci nekog materijala za neku veliku građevinu. Kada je gradnja u pitanju, Hiram nikada ništa nije prepuštao slučaju. Vjerovatno je već čuo za Davidov plan o postavljanju Skinije, pa je požurio da bude prvi koji će se ponuditi za darodavca budućeg Hrama.

Poslavši Davidu poruku, već ujutro sam krenuo put Tira. Tamo me je dočekalo mnogo starih i novih poslova, pa sam se odmah bacio na rješavanje svojih ličnih problema. Hirama sam ostavio za kraj, no on je saznao da sam u gradu i poslao je po mene. Dugo i naširoko smo pričali o Davidu, o njegovim ratničkim uspjesima, o organi-zaciji i poslovanju novog carstva, o Filistejima i ko zna čemu. Na kraju me je upitao: „Gradi li se šta?“ Pričao sam mu o radovima na popravci i proširenju Jerusalima, na privremenoj carskoj palati, ulicama, trgovima, pijacama, o gradu i ljudima u njemu. Slušao je kao da guta svaku moju riječ, kao da upravo hoda ulicama Jerusalima i cjenjka se s prodavcima na njegovim pijacama...

„A šta je sa Hramom? Je li došlo vrijeme da se gradi Hram?“ – upitao je. Govorio sam mu o tome kako smo utrošili materijale i sredstva koja je poslao, kako smo pripremali sve uslove za administrativni centar carstva, za poslovanje i trgovinu. Ali, on je još nekoliko puta ponovio pitanje o Hramu, našta sam ga otvoreno upitao: „Zašto Vaše kraljevsko dostojanstvo zanima Jahveov Hram? Hram kod Jevreja je nešto potpuno drugačije negoli kod drugih naroda. Njegov značaj i smisao je specifičan, pa tome poslu još nismo pristupili. Kada dođe vrijeme za to, kada se stvore svi uslovi, tek onda ćemo se upustiti u planove za budući Hram.“ Na to je on odgovorio: „Želio bih da to vrijeme dođe što prije i da u tome učestvujem svojim prilozima.“

Ta rečenica se uvukla u mene kao crv. Počela je da me kopka i nagriza. Da budem iskren, očekivao sam njegovo interesovanje za gradnju tako velike građevine iz razloga o kojima smo već govorili. Očekivao sam da on da neki svoj pečat i toj građevini i da svoje prste umješa i u taj projekat. Ali, po načinu na koji je rekao da želi da učestvuje svojim prilozima, pomislio sam da tu ima nešto više od poslovanja i dublje od stvaranja uticaja. Nešto se u njegovoj duši dešavalo. Jednostavno, ta rečenica je zvučala isuviše iskreno!

Pokušao sam da od sebe odbijem pomisao da bi Hiram mogao da osjeća nešto čistije, iskrenije i dublje prema Bogu u kojeg mi vjerujemo. Njegova dob-ro poznata poslovičnost i sračunatost, politika koju je vodio čak i kad spava i način života usaglašen sa tim odlikama, nikako mi se nisu uklapale u nekoga kome je Gospod dotaknuo srce. U tom trenutku mogao sam da shvatim i prihvatim Davida i mnoge druge koji prolijevaju potoke krvi, a iskreno i duboko ljube Gospoda, mogao sam da prihvatim i sveštenike nekih mračnih kultova, kao što je bio Samordaj, koje Gospod budi i okreće sebi, mogao sam shvatiti mnoge i različite ljude kako Gospod omekšava njihova srca..., ali Hirama nikako.

Valjda sam se zanio u te misli i na neki način mu otkrio o čemu razmišljam, pa me je upitao: „Zar misliš da moj prilog ne bi bio drag Jahveu?“ Oklijevao sam da odovorim, jer „da“ bi značilo odbijanje velikog i važnog saveznika, darodavca i pokrovitelja, a „ne“ bi bilo prilično neiskreno. Uostalom, ja nisam vladar da tim odgovorom određujem način i obim odnosa ovog čovjeka prema našem carstvu. S druge strane, u razgovoru sa njim iskrenost je uvijek dobijala sasvim drugi smisao.

Odmahnuo je rukom i naizgled nehajno rekao: „Jahve ili Melkart... u čemu je razlika? Zvao ga ovako ili onako, ovim ili onim jezikom, doći ćeš na isto – Svudaprisutni.“ Tada sam shvatio njegovu igru! Bila je to najperfidnija zamka koju sam do sada vidio... Nevjerovaran je to čovjek, taj Hiram!

Melkart je bog kojeg je on sam izmislio. Prije nego je naslijedio svog oca Avivaala, čovjeka koji je uzdigao Tir u ravan sa Sidonom[iii], Hiram je bio sveštenik boga Vaala. Pripremajući se za Tirski presto, on je napustio svešteničku službu i počeo da poštuje Melkarta, koga je smatrao za „Svuda prisutnog“ boga - nešto potpuno novo i drugačije od svih dotadašnjih feničanskih religioznih predstava. Iako je na neki način Melkart drugo ime za Vaala, što je samo varka koja mu je omogućila da nesmetano sprovede svoju religioznu reformu, ipak je smisao postojanja Melkarta bilo samo sredstvo za postizanje njegovih ciljeva. Došavši na tirski presto, učinio je da Tir postane jedna od najvećih svjetskih sila, a sad je na red došlo da otvori sve karte i Melkarta zamjeni sobom!

Mnogo sam razmišljao zašto se on toliko petlja u sve važne građevine na svijetu i svim silama pokušava da na svakoj ostavi svoj trag. Na neki način, to je izgledalo kao da je on običan zaljubljenik u građevinarstvo, da voli lijepe građevine i da na taj način gradi sebi spomenik. Ako tako posmatraš stvari, onda je on jedan veliki mecena koji će u istoriji ostati upamćen po svojim prilozima i ljubavi prema lijepim građevinama. Ali, tada sam shvatio na šta cilja i koji je njegov plan. Tada sam se sjetio oblika njegove palate i rasporeda u Melkartovom hramu i sve mi se složilo u glavi. Da skratim priču, on priprema teren da bude poštovan kao bog, kao „svudaprisutni veliki graditelj“, kao Hiram-Melkart, „nebeski zaštitnik svih zidara“. Zbog toga on sve gradnje i sve koji grade nešto veliko tako silno drži na okupu i pod svojim uticajem.

Stvaranje našeg jedinstvenog carstva ujedinjenog u vjeri u jednog Boga on pomaže svim silama, jer u tome vidi dvije mogućnosti: prvo, da preko nas premosti, olakša i učvrsti trgovačke veze između Egipta i Asirije pa i dublje u Aziju i Pont i tako uveća svoje već ionako ogromno bogatstvo. Drugo: on će, vremenom, pokušati svim silama da se nametne kao „svudaprisutni boggradnje novog svijeta, specifičnih i preciznih zanata, pravde i mudrosti“. Ako ovako nastavi sa svojim uticajima na sve građevine, vrlo lako će ljudi to i prihvatiti, jer gdje god se okrenu, kojem god bogu da se mole, Hiram-Melkart će uvijek biti prisutan i vidljiv kao vrhovni zaštitnik!

Zato je on odustao od Filisteja, iako su mu oni bili bliži po mnogo čemu, ali oni nisu bili u stanju da stvore moćno i stabilno carstvo kojeg će on iskoristiti za svoje trgovačke potrebe, koji mogu da osiguraju čvrste unutrašnje i spoljašnje veze. On je prvi koji je procijenio da je David u stanju da to učini i svim silama stao na njegovu stranu. A Davidovu vjeru smatrao je za odlično sredstvo koje može, vremenom, uzeti u svoje ruke...

Dugo sam razmišljao o svemu ovome i šta da kažem, šta da savjetujem Davidu. Po svom povratku u Jerusalim dugo mu nisam pominjao ništa o ovome. A onda smo, jednoga, dana, sjeli na ovu istu terasu i pod istim ovakvim zvjezdanim nebom posmatrali Jerusalim i započeli razgovor o Hramu. Odlučio sam da mu ništa ne pominjem i da ga ne gušim svojom teorijom, koja i ne mora biti tačna. Ako sam u pravu, to će se već jasno pokazati i naći ćemo načina da se izvučemo iz Hiramovog „zagrljaja“ prije nego on postane nesnosan, a ako nisam, bolje je da to zadržim za sebe. Danas, nakon mnogo godina od tada, sasvim sam siguran da sam u pravu, ali i da njegova omča još uvijek nije stegnula naše vratove tako da ne možemo da se izvučemo iz nje. Uostalom, danas je odnos između njega i nas sasvim drugačiji nego prije dvadesetak godina, kada sam prvi put nazreo njegov plan...

„Mislim da si ga u potpunosti prozreo – zadovoljno reče Solomon. Sve to što si rekao za Hirama ja osjećam odavno, a da ni sa kim do sada nisam taj svoj osjećaj podjelio. Ti si prvi koji koji mi je to potvrdio i detaljno objasnio i definisao...

Znaš, osjećajući to, trudio sam se da i ja njega iskorstim za svoje planove. Na kraju, on je genijalan trgovac, u tome je već dugo i zna da namiriše bogatstvo. Takođe, on je vlasnik najveće trgovačke flote i saradnja s njim podrazumijevala je da i ja otkinem komad tog kolača. S druge strane, naša vojna sila i moć bila je moj ulog u Savez, pa smo dobit dijelili na ravne časti. Spoj njegove dobro razrađene trgovačke mreže i uticaja, s jedne strane i naše sile, moći i saveza sa Egiptom, s druge strane, postali su recept za uspjeh.“

„Ali, gdje je, u svemu tome, granica? Gdje pres-taje krist, a počinje ono što je samo naše, što se ni sa kim ne dijeli?!“

Solomon je, napokon, isterao svoje: „E, zbog toga sam došao da govorim s tobom! Ti si jedini koji će me razumjeti i kome mogu da se iskreno povjerim. Od tebe očekujem da me savjetuješ, kao što si to uvijek činio. A sada, kada znam sve ovo što nisam znao i kada vidim ono što nisam vidio, tim prije imam potrebu da sa tobom podijelim svoj plan.

No, sada je već veoma kasno. Evo i jutarnje zvijezde i zadnja noćna straža samo što nije... Znam da si umoran, a i mene ujutro očekuju mnogo obaveza, pa ću te sada ostaviti, a nastavićemo nekom drugom prilikom. Zbogom, oče moj!“

---

[i]Vidi: 2. Moj. 20, 24.

 

[ii]Vidi: 4. Moj. 23, 19.

 

[iii]Sidon je bio najveći i najbogatiji od feničanskih gradova država. Sam naziv „Feničani“ oni sami nisu nikada koristili, već su se nazivali „Sidonjanima“. No Avivaal (ili Abibaal) je bio moćan vladar, odličan trgovac i izuzetan pomorac (započeo je stvaranje jedne od najmoćnijih pomorskih flota u istoriji, koju je dovršio Hiram) i uzdigao je Tir u ravan sa Sidonom. Njegov sin Hiram I bio je jedan od najvećih svjetskih trgovaca i vladara koji je od Tira načinio jedan od gradova koji se mogu nazvati svjetskim čudom, te je zasjenio bogatstvo Sidona. Sagradio je hram posvećen bogu Melkartu. O tom hramu Herodot je napisao: "Posjetio sam hram i vidio darove koji su bili brojni i dragocjeni, posebno dva stuba, jedan od čistog zlata, drugi od smaragda, koji su sijali u mraku".

 

Drugo izdanje romana uradila je izdavačka kuća "Katena Mundi" Beograd i roman se može kupiti kod njih na sajtu klikom na link ispod.

#slika6786#strana3202#

PODELITE OVAJ TEKST NA: