detalj slike: KRK Art dizajn

Devetu glavu romana Moja braća David i Golijat možete pročitati OVDJE

Moja braća David i Golijat - Glava 10.

„Gospodaru, Gospodaru!“ – tresao me je Bat tako silovito, da sam pomislio da će mi polomiti sve kosti. Otvorio sam oči i gledao u njega unezvjereno, jer me nikada ranije nije skoro ni dotakao, a kamo li ovako divljački napao.

„Šta ti je?“ – upitah ga, a on odskoči od mene, pade na koljena i pokloni se čelom do zemlje. Odjednom, suze mu obliše lice, pa bijući se u prsa, zakuka: „Oprosti, oprosti Gospodaru moj... oprosti!“

„Dobro, de ustani. Šta ti bi, čovječe da me onako drmusaš? Šta se desilo?“

„Ništa, Gospodaru moj, ništa... oprosti meni, oprosti... ja pomislio sam da si... oh, Bože, oprosti...“

„Dobro, Bat, dosta je. Znam da nisi navikao da spavam ovako dugo i vjerovatno si pomislio da sam se preselio u Ad, zar ne? `Ajde, sjedi ovdje i smiri se. Još sam živ, ne kukaj... kad stvarno odem, javiću ti da znaš da sam otišao!“

„Ah, Gospodaru, Gospodaru, baš je tako kako ti reče! Pomislio sam da si...“ A onda je moja šala doprla do njegovog uma, pa zbunjeno upita: „A kako će mi javiti Gospodar da ako...?“

„Ma pusti, Bat, to je šala. A ti si se uplašio šta će biti s tobom?“

Bat sramežljivo obori pogled i poče tapkati svojim ogromnim dlanovima po koljenima, poput djeteta kada ga uhvate da krade med. U stvari, ovaj madijamski div i jeste bio jedno veliko dijete. Došao je na moja vrata jednog dana, prije više od dvadeset godina, sav krvav i iznuren i bukvalno se srušio na pragu moje kuće. Neki razbojnici su ga napali i opljačkali i, kad su se uvjerili da je mrtav, otišli i ostavili ga. Ali njegova snaga i izdržljivost su ga spasli i doveli do mog doma. Organizovao sam najbolje vidare da ga izliječe i od tada je on dio ove kuće i naše male porodice.

Kad rekoh porodice, mislim na jednu grupu ljudi koji žive sa mnom i održavaju moje imanje. Zvanično, oni su moji robovi, a kada nikoga nema i niko od stranih ljudi ne gura nos u poslove moje kuće, oni su moja porodica i moji prijatelji. Svi oni se odnose prema meni sa punim poštovanjem i nikada taj moj odnos prema njima nisu zlopotre-bili. Uostalom, ja nikada nisam odobravao postojanje robova i shvatanje ljudskih bića kao stvari i alatki, pa sam se prema njima uvijek i ponašao kao prema ljudima sa punim dostojanstvom koje je Tvorac dao čovjeku.

Sasvim logično, svi oni su uplašeni šta će se s njima dogoditi kada ja napustim ovaj svijet. Međutim, ja sam odavno sa Solomonom dogovorio da ih on uzme pod svoju zaštitu. Kada sam Solomona molio za to, on mi je odgovorio: „Naravno, budi uvjeren da će biti tako. Ali, kada ti odeš, kome ćeš mene ostaviti?“ Nadam se da će Svudaprisutni biti nad njim u sve dane njegovog života.

„Dakle, Bat, šta imaš da mi kažeš?“

„Ovoga jutra išao sam u grad da donesem tebi svježe voće. Znao sam da si ostao dugo budan, pa će trebati tebi da se osvježiš...“

„Hvala ti, prijatelju!“

„Hvala Bogu i hvala mome Gospodaru! Tamo u gradu bila je gužva. Narodi su se gurali da čuju mudroga cara. Ja uvijek sam mislio da je Solomon mudar car i Bog mu dao veliku pamet. Ali me danas prepao mudri car... Umalo car ubio jedno malo dijete!“

„Kako? Šta se desilo?“

„Došle dvije žene da car sudi nad njima. Jedna imala je dijete malo i druga imala je dijete, isto malo. Jednoj dijete umrlo, a ona uzela drugoj dijete i svoje mrtvo stavila kod nje. Druga kaže nije tako. Došle da car sudi nad njima, čije je dijete mrtvo, a čije je živo. A naš Solomon mudri car uzeo mač je i hoće da popolovi dijete i svakoj da pola od djeteta! Onda jedna vikne caru da ne polovi dijete, nego da dadne drugoj čitavo, a ona neće pola. A car njoj da čitavo i ne polovi dijete...

Svi kažu da kako je mudar Solomon naš car... ali mene prepao je jako. Ja znam da mudar je car... ali kako da mudar čovjek hoće da polovi dijete? Da li to mudrost jeste, Gospodaru moj? Neka se Gospodar neće naljutiti na mene, ali danas ona žena bila je mudrija od cara. Njena mudrost spasila dijete je, a ne careva mudrost. Zar nije tako, Gospodaru?

Ali, opet mislim, Gospodaru, da možda car je bio dugo sa tobom ove noći, pa umoran je. Ja znam da i mudri ljudi umorni kada su mogu kazati ili uraditi nešto što mudro nije... Sigurno je trebao leći ranije i biti naspavan kada sudi nad ljudima!“

„Eh, Bat, dobri moj Bat... u pravu si, trebao je leći ranije, a ne slušati moja trabunjanja... Pusti ti cara i njegovu mudrost, nije to za tebe. A ni za mene... nego, dodajde mi pribor za pisanje, hoću ovo što si mi rekao da zapišem.“

Odavno već sakupljam sve i svašta iz svog života i to zapisujem. Ko zna kako će svijet izgledati kada nas ne bude, pa želim da ostavim trag o tome kako smo mi živjeli, šta smo radili i kako se stvaralo ovo carstvo. U svemu tome ja nisam toliko važan... o meni svijet ne mora da zna. Ali, o Davidu i Solomonu, o tome šta su ovi carevi činili i kako je Svudaprisutni kroz njih izlio milost svoju na ovaj narod i ovo carstvo, to bi moralo da se pamti i zna.

No, nisam siguran koliko ću ja imati snage i vremena, da li će me Gospod blagosloviti da i ovo djelo završim. Neko će to morati da nastavi, jer Solomon će me nadživjeti, to je sasvim sigurno, a ja neću imati mogućnosti da završim ovo djelo i unesem događaje koji će se desiti nakon što me Svudaprisutni pozove k sebi. Neko će morati da nastavi, ali ko?!

Ovaj zadatak nije moja ideja niti moje djelo od početka. David mi je dao da pregledam dnevnik koji je nekada započeo da vodi prorok Samuilo. Nisam upoznao tog čovjeka, ali sam o njemu saznao mnogo iz njegovog dnevnika. Veliki je to čovjek... Ali, ja se nisam usudio da nastavim njegovo djelo. Savjetovao sam Davidu da to učini neko od proroka, Gad ili Natan. Proroka Gada nisam dobro poznavao, vidio sam ga svega nekoliko puta, ali Natan mi je prirastao za srce. Sada se ne sjećam, ali mislim da je taj zadatak ipak preuzeo Natan.

Iz tog razloga, ja sam počeo da pišem svoj dnevnik. Istini za volju, neke stvari sam preuzeo iz Samuilovog dnevnika, ali sam uzeo samo one stvari u kojima nisam učestvovao i o kojima ne znam iz svog iskustva, a tiču se onoga o čemupišem. Ti di-jelovi su mi bili potrebni samo da bih upotpunio cjelinu. A cjelina, iz mog ugla, podrazumijeva opis svih stvari koji su uticali na stvaranje našeg carstva. Tu mislim i na odnose koji su vladali sa okolnim carstvima i narodima, kao što su Filistinci, Feničani, Egipćani, Asirci, Vavi-lonci i drugi. Mislim da bi bez opisa njihovih uticaja, a tu posebno izdvajam Hirama, to bila slika bez okvira.

Ali, kao što rekoh, nisam još odlučio kome da dam ovaj moj dnevnik o carevima... Strah me je da on dospije u ruke onih koji bi ga prekrojili onako kako njima odgovara, izbacivši pravu istinu, a ubacivši ono što bi oni htjeli da ljudi čuju i pamte. Na žalost, postoji velika mogućnost da se taj moj strah i ostvari. Nemam sina i nasljednika, nemam prijatelja kojem vjerujem, a da je sposoban da to moje djelo nastavi. Oni kojima vjerujem nisu pismeni ili nisu u stanju da sagledaju buduće događaje iz pravog ugla. Kako sada stvari stoje, oni koji će biti u situaciji da te događaje prate iz prve ruke, upravo su ti u čije ruke ne bih želio da ovaj moj dnevnik dospije. No, neka bude volja Božija...

Da, postoje neki uticaji koje ne možemo da izbjegnemo... Solomon se oženio egipatskom prin-cezom, što odmah znači i da je prisutan jak uticaj Egipta. Dobra stvar u svemu tome je što je Egipat u dugom mirnom razdoblju, ne računajući vojne intervencije manjih razmjera kojima je raščišćen prostor između naša dva carstva i jasno defi-nisana linija razdvajanja. Ovaj brak donio je sigurnost i mir na jugu, otvorio je šire puteve trgovine i sve oblike saradnje ova dva carstva. No, s druge strane, princeza ima svoje potrebe i ne pristaje da prihvati našu vjeru, običaje i kulturu. To me prilično zabrinjava... Jeste da je ona izdanak jedne kulture koja iza sebe ima mnogo vijekova u kojima je ona mukotrpno i pažljivo građena, a naša se tek stvara. No, naša kultura izvire iz naše vjere koja nije nova i nanovo stvarana. Ta vjera iza sebe ima mnogo više vijekova i čuvana je u mnogo težim uslovima od ovih današnjih. Običaji će se ustabi-liti, odnosi će se definisati, ali vjera, kao temelj i onaj „vezivni materijal između kamenja“ nikada neće biti drugačija ili promjenjena, bez obzira na sve uticaje. Bar ne bi trebala... To bi neko morao da joj stavi do znanja, a taj neko može biti samo Solomon.

Na sjeveru je Hiram i njegov uticaj je još jači. Nekada pomislim kako su njih trojica stvorili jedno carstvo, jedinstven prostor za trgovinu, razmjenu bogatstva i zajedničko sticanje svega što se pod bogatstvom podrazumijeva. Ne, ne mislim da je to loše... Naprotiv! Najvažnije je da u ovom dijelu svijeta vlada mir i blagostanje. Trgovina se neometano obavlja na cijelom ovom prostoru, kao da nema granica između nas i ona se uzdigla kao najvažnije zanimanje. Na svim stranama se prinose zavalne žrtve za ovo blagostanje i vidljivo je da se u gradovima stvara jedan sloj ljudi koji svakim danom živi sve bogatije. To blagostanje je postao zajednički cilj i sasvim je jasno da će vojske ovih carstava zajednički braniti taj teško stečeni Savez od bilo koga ko pokuša da ga naruši. Ratovi su, bar za sada, prošlost i ovaj novi svijet u svoje temelje ugrađuje neke nove i drugačije načine da se život i blagostanje brane, čuvaju i umnožavaju. To svima i svakome daje naročitu životnu snagu i posebnu želju da sa svoje strane i u svoje ime učini sve da se taj mir i ti uslovi za stvaranje bogatstva održe i unaprijede. Ovo je konačno postala „Obećana Zemlja“...

Takođe, taj trojni savez sa Egiptom i Feni-kijom stvorio je jednu jedinstvenu silu koja je mogla da parira odavno prebogatoj Asiriji. Vavilon već veoma dugo, zahvaljujući Asiriji, nema onu moć od koje je danas ostala samo legenda. Na ovaj zadatak sam Solomona, još kao dječaka, pažljivo pripremao. Međutim, on ne samo da je shvatio moju poruku, nego je izrastao u zrelog čovjeka koji je još dublje i jasnije sagledao važnost stvaranja ovog Saveza u vremenu dok se Asirija borila da ostvari djelotvornu i sistematsku upravu nad ogromnom teritorijom koju je njihov car Tiglat [Pilesar] osvojio negdje u vrijeme kada sam ja još bio dječak. Tek ovih dana, došle su vijesti o dolasku na vlast novog cara, nekog Asur-Dana Drugog, koji se čini kao čovjek koji je sposoban da vodi to ogromno carstvo i da ga još i proširi. No, to nas više ne zabrinjava, jer smo dobili dovoljno vremena da postanemo jednaki partneri.

Ali... istovremeno, sve veće bogatstvo polako zatvara oči ljudima pred nekim drugim stvarima koje su važnije od bogatstva i koje, ako ne budu vodili računa, mogu uskoro da toj teško podignutoj građevini poljuljaju same temelje i sruše je iznutra. Najvažnija od njih je zaboravljanje na Onoga Ko je sve te uslove stvorio, bez Koga svega toga ne bi bilo i Koji je jedini u stanju da te uslove održava. Ja pišem svoj dnevnik za spomen onima koji će doći iza nas, kako bi znali i umjeli da poštuju Svudaprisutnoga i čuvaju to što je On stvorio.

On je naša snaga i vjera ne znači prosto vjerovati da je to tako, nego imati to svagda na umu, na svakom mjestu i u svim prilikama. Ako ta snaga nestane, ako to zaboravimo makar i na trenuak, doći će neki drugi narodi čija je snaga veća, makar ona ležala u mračnim i izopačenim idejama ili zvjerskim metodama. Bitku dobija onaj ko ima više snage i više volje da izdrži do kraja! A bogatstvo upravo slabi tu snagu i razvodnjava volju za borbom.

Međutim, ni ta borba niti ta snaga neće biti dovoljne, ako se izgubimo među svim tim narodima koji su se smiješali u ovo veliko ujedninjeno carstvo na čijem čelu stoji „njegovo veličanstvo zlato“. Moja potreba da Solomonu jasno stavim do znanja da je on taj koji treba da se stavi na čelo te „smješe naroda“ nije u mojoj sujeti, niti u mojoj želji da mi vladamo drugima, već u strahu da ćemo se, kao mlado carstvo, bez velike i slavne istorije, u trenutku kada smo tek uzeli stvar u svoje ruke, izgubiti među onima koji jasno znaju šta hoće. Egipat i Fenikija imaju jasne ciljeve i sa tim ciljevima su ušli u zajednicu sa nama, a mi smo im poslužili kao sredstvo da povežu svoje ionako odavno stvorene veze. Naravno, nama je taj cilj najviše odgovarao, ali pitanje je šta će biti kada na čelo Egipta ili Tira ili Asirije dođu neki drugi ljudi, sa drugačijim ciljevima?

Tu ulogu „mosta“ i „ujedinitelja“ prvobitno su trebali da odigraju Filisteji. Razlog tome leži u prirodnom položaju ove zemlje koju smo zajedno naseljavali. Međutim, to je narod koji nikada nije imao dovoljno snage i dovoljno vizije da bude bilo kakav „most“. Znam to, jer sam od toga i pobjegao... Tu snagu je Gospod dao Davidu da Mu okupi narod vjere i stvori Mu carstvo na zemlji. Tu snagu mi smo unijeli u ovu zajednicu.

Ali, bez obzira na sve zajedničke interese i na volju Božiju da svijet živi u miru i blagostanju, i dalje traje tiha borba za prevlast u toj zajednici. Filisteji se nikada neće pomiriti s činjenicom da su nesposobni za velike stvari i kad-tad pokrenuće jedan krvav pohod ka svom cilju. A njihov cilj nikada nije bio, niti će biti, nešto veliko i bitno za sve ljude; njihov cilj je da otmu svoj komadić zemlje i da sve druge proteraju iz njega, makar uništili sav svijet. Šta će poslije s tom zemljom – to ni njima nije jasno. Stupiti u savez sa takvima, isto je što i sebi svezati omču oko vrata...

Egipat trenutno nema neke ambicije prema ovom prostoru. Ali, ne treba se opustiti zbog toga. Isto kao i danas, nekada davno je neki faraon uzeo Josifa za svog prvog čovjeka i Bog je učinio veliku milost narodu svome preko Egipta – dao mu je naj-bolju zemlju tadašnjeg svijeta. Vrijeme se promi-jenilo i „nasta nov car u Misiru[i], koji ne znaše za Josifa“, pa narod Božiji posta roblje. Ko nam garantuje da se već u sledećoj generaciji neće naći neki novi faraon koji „neće znati za Josifa“?!

Nadam se da će Solomon shvatiti da je on taj koji iza sebe ima najveću Snagu i da će iskoristiti svoj položaj da se nametne nad drugima. U protivnom, već za njegove vladavine imaćemo neku drugu silu za vratom. Najverovatnije Hirama...

Kad ga već pomenuh... upravo on igra tu igru najbolje od svih i svim silama pokušava da nametne svoj uticaj svugdje i nad svima. Njemu je apsolutno jasno da vojno ništa ne može da uradi, pogotovo ne kod nas i da je vrijeme vojnih pohoda prošlost. Uostalom, ideja ovog Saveza je potekla od njega. Upravo kroz taj Savez on pokušava da, namećući sebe za „svudaprisutno božanstvo“, polako ali sigurno, nametne sebe na čelo te nove zajednice. Egipat je već uhvaćen u tu mrežu, jer sve više zavisi od Hirama, u svemu se vidi Hiram i većina njihovih novih građevina već nosi njegov pečat. Još malo pa će doći vrijeme kada će se u Egiptu zacariti jedan vrhovni bog – Hiram...

Prema nama igra drugačiju, ali suštinski istu igru. Kada je vidio da nije mogao da utiče na oblik i izgled našeg Hrama, on je pokušao da taj uticaj „dogradi“ kasnije. Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći da pri gradnji Hrama izbjegnem onaj njegov čuveni „pečat“ - dva stuba kojima se on predstavlja kao Hiram-Melkart. Rizikovao sam njegov gnjev i izlazak iz Saveza, ali sam iza sebe imao blagoslov Božiji kroz sasvim drugačiji smisao upotrebe Hrama. Moj izgovor je bio da se u našem Hramu ne vrše svetkovine, nego se sve dešava [u porti] ispred Hrama, pod otvorenim nebom. U Hram ulaze samo sveštenici i to samo u prvi dio. Hram je mjesto gdje boravi slava Jahveova, a vijerni narod može pristupiti samo u predvorje gdje se prinose žrtve.

Hiram nije čovjek koji se lako predaje, pa je smislio drugi plan. U toku gradnje, a uz pomoć naših sveštenika, Solomonu je nametnuo nekog nepoznatog „umjetnika“[ii] da mu od bronze izlije neke ukrase i sve posude i predmete za Hram. Na to nisam mogao direktno da utičem, jer sam svu svoju životnu snagu unio u gradnju Hrama i za te predmete nisam više imao snage, ali ni želje. Na neki način, prekršio sam svoj lični zavjet i glavno životno pravilo: Ni jedan posao ne ostavljaj dok ga u potpunosti ne privedeš kraju! Ali, razlog tome je bio moj već čuveni stav prema sveštenicima i stalne rasprave sa njima, kojih mi je bilo već preko glave. Odlučio sam da ne ulazim u dalju raspravu s njima kada je došla završna faza i kada je Hram trebalo napuniti sveštenim posudama i bogoslužbenim predmetima. Njima sam ostavio da se brinu o tome, a tada sam shvatio da je Hiram upravo njih iskoristio da stavi svoj pečat na sam kraj.

Preko tog „nadrimajstora“ Hiram je nagovorio Solomona da ispred ulaza u hram dogradi veliki trijem koji stoji na, gle čuda – dva stuba. Kada sam čuo za to, nisam mogao da vjerujem da je Solomon pristao na tu prevaru! Razgovarali smo dugo i ponovo sam mu objasnio kakava opasnost vreba od tog uticaja. No, šteta je već učinjena i u narodu se vrlo brzo proširila priča da je sam Hiram lično došao da to uradi! Zato smo tim stubovima dali imena: JahiniVoas – „car i sveštenik“, da bar popravimo situaciju. Kada je ta priča dospjela do njega, on je bio zadovoljan misleći da je uspio da se nametne u Izrailju kao bog i veliki graditelj, ali tek kasnije shvatio je da je izigran i da se Jahin i Voas odnose na suštinski smisao našeg carstva koje je svo posvećeno Bogu.

No, to nije toliko važno, koliko činjenica da je on uspio da angažuje sveštenike Boga Svudap-risutnog za svoje ciljeve i da na taj način prodre u samu srž našeg carstva. Njihovo uporno navaljiva-nje da im dam planove za izgradnju Hrama probudili su u meni sumnju, koja se kasnije pokazala istinitom. Te planove sam uništio iz dva razloga: prvo jer je ideja građevine Hrama počivala na staroegipatskom stilu hramova iz Luksora, a ja nisam želio da se o tome mnogo govori. Ova ideja mi se nametala zato što je Mojsije sam Šator Sastanka načinio u tom stilu, a i to je bila jedina ideja hrama tog vremena koju su Mojsije i Jevreji mogli da pojme. Drugi razlog je da sam shvatio koliko su oni odlučni u svom naumu da zavladaju ovim carstvom i nisam želio da i sam tome doprinosim.

Da budem jasan: nemam ja problem sa tim da oni budu uticajni kao sveštenici i kao oni koji predstavljaju vezu između Boga i ljudi, ali osjećam veliku  muku zbog toga što su spremni da, zarad stvaranja tog uticaja, postanu sluge i doušnici bilo koga van ovog carstva. Naročito ne onoga ko svim silama pokušava da zavlada ovim carstvom koje i nije naše, nego Božije. To je čista izdaja i Boga i Njegovog naroda!

Osjećam veliku nelagodu... Što se više približava moj kraj, toliko sve više uviđam šta sve još treba da se uradi i šta sam propustio da uradim. Nije moguće vratiti vrijeme ili produžiti dane. Nije moguće ni da jedan čovjek učini sve što treba da se učini. Stoga, nije moguće ni da prenesem na nekoga sve što vidim da treba da se uradi. Riječi me sve više umaraju, a misli su mi sve brže. Kako da nekome kažem sve što osjećam, a da ne moram sve da objasnim u detalje i opišem sve što sam godinama učio, saznavao i sticao?

Istovremeno, nastojim da taj osjećaj potisnem u drugi plan, jer radost odlaska u naručje Boga Živoga čini me jakim i spremnim na taj čudesni momenat prelaska iz zemaljskog u nebesko carstvo. Kako ono izgleda – to ne znam. Ali znam jedno: gledao sam svojim očima sve ljepote ovoga svijeta, učestvovao u njihovom stvaranju i uređenju i znam sa koliko pažnje, muke i borbe je nastajao ovaj svijet ovakakv kakav je danas. Koliko tek mora biti lijep i veličanstven taj svijet kojeg je Bog pripremio za one koji mu hitaju u susret?! Kako li tek izgleda svijet u kojem nema skrivenih i potajnih planova, u kome nema bolesti, patnje i suza?!

“Gospodaru, došao je da vidi te čovjek Božiji. Kako se osjećaš ti danas i da li da ga pustim tebi gore?“ – upita Bat.

„Koji čovjek Božiji, Bat?“

„Onaj što živio je s tobom kada je Bog bio u kući ovoj“ – nezgrapnim jezikom objasni Bat. No, shvatio sam o kome se radi i obradovah se ovom neočekivanom susretu.

„Molim te, pomozi mi da siđem dole. Ali prvo namjesti veliku sobu, želio bih tamo da ga primim.“

Ovid-Edom je stajao na onom istom mjestu gdje je nekada provodio vrijeme ispred Kovčega Gospod-njeg, pogleda uprtog u isto ono mjesto, očigledno vraćajući uspomene. Sada je izgledao mnogo starije, sa sjedim uvojcima iza ušiju, brade prošarane bijelim vlasima, ali sa mnogo ozbiljnijim izrazom lica i dostojanstvenijim držanjem nego ranije.  Bio je to jedan muž dostojan poštovanja.

U ovih poslednjih dvadesetak godina, koliko se poznajemo, viđali smo se rijetko, uglavnom na njegovu inicijativu. Davidovim ukazom, on je postao vratar Šatora Gospodnjeg. Iako je bio jedan od sveštenika, a moj stav o njima je već dobro poznat, on je bio primjer poštenog i smirenog služitelja Gospodnjeg, čovjek pun vjere i straha Gospodnjeg. Jednom riječju, on je bio primjer pravog sveš-tenika. Zato sam ga volio i rado s njim razgovarao, kad god bi nam vrijeme i obaveze to dozvoljavale. Naše teme su uvijek bile vezane za Gospodnja djela i Davida, kao Njegovog izabranika. Ja sam, doduše, uvijek napadao sveštenike, on ih branio gdje se braniti može i naši rijetki, ali divni trenuci provedeni zajedno, bili su nešto što se pamti, što život čini bogatijim za neka nova saznanja i tragove koje ostavljaju dragi ljudi.

Već sa stepenica, iz Batovog naručja, počeo sam šaljivo, glumeći ozbiljnost: „Šta ovi sveštenici i izdajnici naroda Božijeg traže u ovom domu!? Molim te, Bat, isteraj ove mrske izdajnike koji šuruju sa neprijateljem! Ako ti nećeš, daj meni neku batinu, ja ću ih proterati do Tira i Sidona!“

Ovid-Edom se smijao i gledao me ovako starog i besmomoćnog kako prijetim, vičem i galamim, a Bat se toliko zasmijao da me je umalo ispustio. On je, jadan, rijetko shvatao šalu, ali otkako sam mu objasnio da se ja tako šalim sa Ovid-Edomom i da nikada to ne bih učinio, on se svaki put toliko zas-mije, kao da time hoće da kaže kako je i on shvatio šalu.

„Pa ima li iko dovoljno dobar pred Gospodom? – reče kroz osmjeh Ovid-Edom i priđe da me zagrli. Pa ipak, David reče da Gospod prihvata sve koji padaju i ispravlja sve pognute!“[iii]

„Kad ga već citiraš, reci mi šta je novo u gradu Davidovu? Eto ja sam taj koji pada i već sam pognut do zemlje, pa rijetko imam priliku čuti dobre vijesti.“

„Iskreno, od obaveza u Hramu nemam kad da slušam gradske priče. Ali, prije neki dan, čuh jedan razgovor koji me je zabrinuo i otvorio mnogo pitanja. Kupujući na pijaci, čuh kako jedan čovjek govori drugom da je Bog digao ruke od nas, jer više nema proroka, više nam ne šalje svoj glas... Kad malo bolje razmislim, u pravu je oko tog da već dugo nema proroka. Šta ti misliš o tome?“

„Iskreno, sa prorocima sam uvijek bio na distanci, osim sa Natanom, kojeg i nisam smatrao za naročitog proroka.“

Ovid-Edom se iznenadi na ove riječi. „Zašto? Pa Natan je bio oličenje glasnika  Božijeg. Kakvu si sad njemu manu našao?“

„Ti znaš da su on i Gad bili nešto kao `dvorski vidioci`[iv]. Prorok Gad je bio čovjek koji mi se nije naročito dopadao. Iskreno, sumnjao sam u neke njegove izjave, mada ne mislim da Bog nije govorio kroz njega. Prije će biti da je on svoju proročku slavu znao iskoristiti da ponekada kaže i nešto od sebe, a to onda pokrije autoritetom  Božijim. Natan je često gasio vatru koju bi Gad upalio, pa mislim da je Natan prije bio dobar državnik, nego prorok i glasnik volje Božije.“

„Na primjer...“

„Sjećaš li se kada je David odlučio da popiše narod i raspiše poreze?[v] Tada je izbila buna i David je ugušio bunu što pobivši, što preselivši oko 70.000 ljudi. Narod nije htio poreze, jer se carstvo još nije ustabililo i ljudi su se plašili tog popisa. Doduše, mislim da je vojskovođa Joav nešto mutio s narodom u toku popisa, ali za to nisam uspio da nađem dovoljno dokaza, mada sam živio za taj momenat...

Gad je prorokovao da je do nemira došlo zato što je David vršio popis mimo volje Božije, što je dodatno produbilo bunu i prijetilo da dođe do ozbiljnog ustanka i raspada carstva na dva dijela. Tada je Natan ublažio ovo proročanstvo rekavši da je `Anđeo Gospodnji` izašao da bije narod, jer je popis pokazao da ljudi nisu dostojni carstva i Božije zaštite tog carstva. Ovo je primirilo narod i carstvo je opstalo.“

„Ali, ostalo je zapisano da je Gospod preko Anđela svojega pobio narod, jer je to bila kazna Davidu za popis mimo volje Božije. Sam David je imao izbor između dva zla i izabrao je ovo. To proročansvo je došlo od proroka Gada, zar ne?“

„Jeste, zapisano je onako kako je trebalo da se zapiše, ali narod nije pobio anđeo, nego vojska koju je poslao David. To je bio njegov izbor! Natan tu nije prorokovao ništa i nisu to bile riječi Božije, nego dobro smišljen potez da umiri pobunu. Na kraju je Natan nagovorio Davida da stane sa progonom naroda i prinese žrtvu Bogu za svoj grijeh, a Gad je izabrao polje Orne Jevusejina za tu žrtvu.“

„Ne razumijem zašto u tome svemu kriviš proroka Gada? Nije li se Natan više bavio državnim poslovima, a Gad riječju Božijom?“

„Eh, vi sveštenici... Riječ Božija je Riječ Božija. Ali, kada se Riječ Božija iznosi pred ljude, ona postaje javna stvar i ljudi je koriste onako kako im to u tom trenutku odgovara. Javna stvar je ničija i svačija, pa svako sebi uzima ono što želi i koliko želi. U tom trenutku ljudi su Riječ Božiju prihvatili kao zaštitu od poreza i znak Božiji da treba da se podignu protiv vlasti koja ih tiraniše. E, u tome je prorok Gad morao imati više takta. S druge strane, Natan nije učinio ništa protiv riječi Božije, nego je samo ublažio smisao kojeg su ustanici vidjeli u njoj.“

Ovid-Edom se nikako nije slagao sa mnom, kao i po mnogo drugih pitanja. Ali, pošto mi je bio „zemljak“, jer smo obojica rođeni u Gatu, i pošto nas je Gospod spojio oko svog Zavjetnog Kovčega, njemu sam dozvoljavao da mi kaže mnogo toga što drugima nisam. Zato je nastavio u svom maniru, pogađajući me tamo gdje sam najosjetljiviji.

„Ali, Natan nije ni malo ublažavao Riječ Bo-žiju kada je rekao Davidu da je učinio grijeh ubistvom Urije Hetejina[vi]! Valjda je i to bila samo `procjena`?“

„Za Uriju Hetejina mu je Gospod oprostio, ali ja nisam nikada! Godinama sam mu bio desna ruka i činio sve što je u mojoj moći da ga savjetujem u teškom poslu stvaranja carstva. Iako je on bukvalno odvojen od ovaca i pomazan za cara i, samim tim, nije imao nikakvo predznanje kako se stvara i vodi jedno carstvo, vjerovao sam da je on dobar materijal od kojeg se može načiniti pravi vladar. Sam Gospod ga je vodio, što je već bilo sasvim dovoljno. Ali kada je naredio da ubiju Uriju, da bi mu oteo ženu, tada su sve moje nade i sav moj trud i rad dovedeni u pitanje.“

„Dobro, jeste da je time učinio veliki grijeh, ali Gospod mu je oprostio kada je vidio njegovo iskreno pokajanje. Zašto si ti ostao toliko razočaran?“

Ha, pomislio sam u sebi, evo ga na mom terenu. Moraću malo da ga istresem, čisto onako iz razonode.

„Pokajanje!? – upitah glumeći razočaranje. O čemu ti pričaš? Može li pokajanje da vrati Uriju iz mrtvih? Može li pokajanje da poništi grijeh koji je David učinio ili vrati Uriji ženu koju je volio iz sveg srca?“

„A zašto ne bi moglo?“

„E, to ja tebe i one tvoje sveštenike pitam!“

„Dobro, de, u pravu si. Vidiš, Mojsije kaže...“

„Pusti ti Mojsija i Zakon, ja govorim o obitavanju Boga u srcu, a ne o ritualima. Obredno pranje i kupanje i post su farse, ako nema onoga što se u srcu i duši događa. Jeste, Bog mu je oprostio samo zato što se potpuno promijenio, što je shvatio šta je učinio i što je do kraja života osje-ćao grižu savjesti. Nije tome doprijenijelo nikakvo pranje i kupanje, post i par pjesmica koje je u to ime sastavio... Mada, nije se odrekao slatkog dobitka iz tog grijeha i nastavio je ljubakanje sa Vitsavejom!“

„U redu, u redu... ako tako nastavimo, još će i Mojsije ispasti kriv. Vratimo se na Natana. Zašto misliš da je on u jednom trenutku ispravno postupio kada je ublažavao Riječ Božiju, a u drugom kada je bio oštar i direktan? Zar Riječ Božija ima dva značenja?“

„Oštar i direktan?! U ovom drugom slučaju Natan je bio toliko blag da sam ga napao poslije toga... Ipak, on je za mene veliki prorok baš zato što je znao da na pravi način prenese Riječ Božiju. Njegovo umijeće da te navede da kažeš ono što on želi da čuje bilo je nevjerovatno! Nije zadatak proroka samo da prenese riječ Božiju. Prorok nije `lađa` niti `taljige` da prenese Riječ s mjesta na mjesto. On ima obavezu i u tome da se Riječ Božija pravilno shvati i da na pravi način doprije do onih kojima je namjenjena.

Sjećaš se njegove priče o čovjeku koji ima jednu ovčicu i bogatašu koji mu je zakolje?[vii] Da, tada je David sam sebe osudio i na jednostavan način shvatio koliko je zlo učinio. E u tome je pokajanje, a ne u obredima koje čovjek čini bez srca i bez duše, samo zato što to kaže Zakon!“

„A kako bi ti postupio da si bio na Natanovom mjestu?“

„Sasvim drugačije... Valjda zato i nisam prorok koji prenosi Riječ Božiju, već carski savjetnik. Moj zadatak je bio da `tresnem` istinu onakvu kakva je, bez ublažavanja i uređivanja. Što je `crnja` ili `bjelja`, ona je činjenica s kojom se ulazi u planiranje sledećeg poteza. Mada, i moj zadatak je bio da ona bude jasno i pravilno shvaćena...

U smišljenom ubistvu Urije Hetejina i otimanju njegove žene vidio sam najniže ljudske porive i ljudsku mračnu stranu koja je u stanju da sav svijet uništi radi zadovoljenja svojih niskih strasti. To se još i može oprostiti jednom obič-nom čovjeku od kojeg ne zavisi ništa bitno u jednom gradu ili carstvu, ali čovjeku kojeg je Bog izabrao za velike zadatke, da predvodi narod Božiji u trenutku kada Bog preko njega stvara svoje carstvo na zemlji... Nikako! Iz tog istog razloga carstvo Božije i nije do sada stvoreno, jer su na taj zadatak mnogi bili pozvani, a samo su neki izabrani!“

Ovid-Edom se zamisli na ove riječi i zamišljeno klimaše glavom. Naizad reče: „Da... tako je. Mislili smo da je David Izabranik kojeg je Bog odavno obećao, ali izgleda da nije... On bi mo-rao da bude narodu primjer u svemu, jer kako da do-čekamo kraj i izbavljenje, ako se svi ne usaglasimo oko toga... Mada, i dalje ne razumijem zašto sada nema proroka, zašto Bog više ne šalje Riječ svoju?“

„Za to ima mnogo odgovora. Prvi je da se ne slažemo oko toga da mi pripremamo dolazak Spasitelja, već sam Bog. Ideju vas sveštenika da - ako se narod čistotom i svetošću pripremi za Njegov dolazak, tada će se pojaviti Izbavitelj - uopšte ne smatram za tačnu. Jedan od razloga je taj što vi svetost shvatate kao doslovno ispunjenje Zakona, kao formu, a ne kao unutrašnji osjećaj prema Bogu, a drugi zato što smatram da će Svetac doći kada Bog to odluči. Mi smo se nadali da će doći u najbolje vrijeme, a možda će doći i u najgore vrijeme... ko zna?[viii]

Drugo, David je prolio toliko krvi za ovo ca-rstvo, da se ni po čemu ne bi mogao nazvati Spa-siteljem. Oprosti, ali On, kao Božiji Poslanik, morao bi donijeti mir i pravdu na zemlju, mir između Boga i čovjeka, a ne mač i rat.

Treće, možda je Solomon taj Spasitelj? Ako jeste, onda nam više ne trebaju proroci, kao glasnici volje Božije. Ako je On tu, Bog će govoriti kroz njega!“

„Vjeruješ li ti u to da je Solomon Mesija[ix]?“ – pomalo bojažljivo upita Ovid-Edom.

„Iskreno govoreći – ne znam. On ima sve što Spasitelj treba da ima, on je na pravom putu da ostvari sve ono što Spasitelj treba da ostvari na zemlji... Ostaje da vidimo.“

„A šta to, po tvom mišljenju, Spasitelj treba da ostvari na zemlji? Od čega nas, u stvari, `spasava`?“

„Da bih ti na to odgovorio, prvo te moram nešto upitati. Reci ti meni: kome je Bog obećao da će poslati Spasitelja?“

„Pa, još prvim ljudima - praocu Adamu i pramateri Evi.“

„Vidiš, Adam nije bio baš tako običan praotac i samo prva jedinka našeg ljudskog roda... On je od početka prizvan da bude Božiji saradnik i pomoćnik. Isuviše bi nam trebalo vremena da sada govorimo o tome šta se sve dešavalo u Bogu prije nego je ovaj svijet u kojem živimo stvoren. Ali, ono što je najvažnije jeste da čovjek nije samo jedno od stvorenih bića! On je tu da se bavi ovim svijetom i da ga čuva, dok se Bog bavi sobom i svojim unutrašnjim bićem. Takođe, Adamov zadatak nije bio samo da bude čuvar ovoga svijeta, nego i da pomogne Bogu u onom planu koji je nama nedostupan i uspostavljanju onog poremećenog jedinstva i savršenstva koje se desilo prije i u toku stvaranja ovog našeg svijeta.

I baš kada je Bog sve učinio ponovo dobrim, kao što je bilo prije svega, kada je ostalo samo još da se sve to ozvaniči jednim završnim blagoslovom, Adam Mu okreće leđa i prijeti da ovaj drugi grijeh, ovo drugo rasturanje, bude gore od onog prvog. On, koji je trebao biti garant mira i pomoćnik u velikom dijelu sveukupnog plana spasenja svijeta, on postaje izdajnik i faktor koji unosi novi haos u gotovo potpuno obnovljeno savršenstvo.

No, Svudaprisutni ne odustaje u namjeri da čovjek bude taj koji će biti Njegov prvi saradnik. On i dalje pruža ruku jednom po jednom izabraniku, očekujući da će Mu se odazvati na poziv i učiniti taj napor žrtve i ljubavi da konačno uspostavi jedinstvo svuda i na svakom mjestu. Nebesko jedinstvo zavisi od našeg zemaljskog jedinstva i ta zamišljena i dugo očekivana ravnoteža još uvijek čeka na svog heroja“[x].

„Prosto sam zaboravio da ti u svemu vidiš neki dublji smisao i imaš neko duhovno opravdanje za sve... Hvala što me podsjećaš na svoj način razmišljanja! Ali, znam na šta ciljaš; tvoja je ideja da bi svi ljudi na svijetu trebali da budu braća i djeca Božija. Ali kako da prihvatimo da su Filisteji ili gomile neznabožaca koji nas okružuju djeca Božija, kada su oni svom Nebeskom Ocu okrenuli leđa na najbrutalniji način?“

„Jesu. I gori su nego što misliš! Ali, zar veličina Spasitelja i ne bi bila u tome da ih sve okupi pred licem Božijim i učini ih djecom Božijom? Zar ne bi On trebao da se zacari nad svim ljudima i da svi budu ujedinjeni u ljubavi prema Bogu?“

„Ako tako shvataš ulogu Spasitelja, onda je Solomon na dobrom putu da to i ostvari.“

„A ti ne misliš tako?“ – upitah možda sa više zajedljivosti nego što sam htio da to pitanje zvuči. Znam da se Ovid-Edom plašio da kaže ono što osjeća i znao sam da je njegov odgovor „ne“, ali me je zanimao njegov razlog. Odlučio sam da to iščačkam iz njega, makar ovaj razgovor trajao i danima.

„Hajde, ispljuni to što imaš u glavi i ne boj se. Nisam više u poziciji da maltretiram vas sveštenike, niti sam u poziciji da se iko plaši mene i mog uticaja. Jedino što ti mogu obećati je da će tvoj odgovor ubrzo otići sa mnom pred lice Božije!“

On se kiselo nasmija i kao da ga ta šala malo ohrabri. No, ipak, pogleda oko sebe, kao da provjerava da ga neko ne prisluškuje.

„Ne znam, brate moj, šta da ti kažem... I sam si naveo razloge zašto David nije taj kojeg smo očekivali, kada si govorio kako Izabrani ne bi smio da pokazuje najniže ljudske strasti, a očekuje da bude oruđe Božije...“

„...Dakle?“

„Ma... mnogo žena ga okružuje... Ne samo da je više s njima nego sa Bogom i narodom Njegovim, nego iz svog sladostrašća i ljubavi prema njima dozvoljava im da u taj novi carski dvor unose i svoje bogove i da im se klanjaju... Kažu da je i sam počeo da se klanja tim bogovima, a to nije dobro... nije dobro...“

Uzdahnuh razočarano. To sam već čuo nekoliko puta od različitih ljudi. Čak mi je i jadni, dobri moj Bat prenio takve priče koje je čuo na pijaci. Iskreno, nadao sam se da su to samo priče, da narod iz dosade izmišlja gluposti i da su priče o Solomonovom „nadaleko poznatom razvratnom živo-tu“ samo razonoda za narodne mase. Ali, ako to kaže i čovjek koji zna šta govori, koji ima uvid u pravo stanje i čovjek kojem vjerujem, onda je to nešto sasvim drugo.

„Dragi moj brate... sasvim nerado to činim, ali moram da priznam da si potpuno u pravu. Ako je toliko popustio i dozvolio da padne na najvažnijoj stvari, da slomi najjaču kariku, onda je njegova propast veoma blizu... No, nije toliko strašno ako on propadne. Strašno je što svi tonemo za njim...“

---

[i]2. Mojs. 1, 8. (Misir – stari naziv za Egipat)

[ii]Ime ovog umjetnika se ne pominje, ali se u masonskoj istoriji često na njegovo mjesto stavlja Hiram Aviv (Abif), kamenorezac, za koga vjeruju da je on podigao Hram. Takođe, masoni govore da je ovaj Hiram Aviv (Abif) ubijen, jer nije želio da oda tajnu gradnje Hrama i da je vaskrsao trećeg dana, te da je on ključna ličnost masonske istorije. U Bibliji se pominju dva Hirama: Hiram – car Tirski i Hiram Aviv (Abif) – umjetnik, za kojeg se vjeruje da je bio glavni arhitekta Hrama. Po mišljenju J. Kocke (Kotska) Hiram je skraćenica od „Hic Iacet Rex Adventurus Mundi“ („Ovde počiva kralj sveta koji će doći“). Više o ovome u knjizi „Hiramov ključ“ Kristofera Najta i Roberta Lomasa.

[iii]Ps. 45, 14. 

[iv]Često se u Svetom Pismu proroci nazivaju “vidioci“.

[v]Vidi: 2. Sam. 24. Glava 

[vi]Vidi: 2. Sam. 11. glava

[vii]2. Sam, 12. glava

[viii]Postoji veoma slično kabalističko razmišljanje izraženo u misli: „Sin Davidov će doći jedino u vremenu koje je ili potpuno iskrivljeno ili potpuno čisto“

[ix]Mesija (jevr.) – Spasitelj

[x] U ovom pasusu se nalazi vizionarski, gotovo proročki opis onoga što će se kod jevrejskog naroda pojaviti kasnije. Na prvom mjestu, sama mesijanska ideja i konkretan opis očekivanja Spasitelja svijeta nije tako jasno nagalašavana u knjigama Svetog Pisma tog vremena, iako i nije potpuno strana. Tek nakon Vavilonskog ropstva pojavljuju se proroci koji mnogo konkretnije govore o Mesiji koji će doći i njegovoj budućoj spasiteljnoj ulozi. Doduše, mesijanizam predvavilonoskog perioda mnogo više je okrenut materijalističkom ili političkom uspostavljanju jedinstva i „spasenju“ u smislu uspostavljanja vlasti i političke nadmoći jevrejskog naroda – kako je i naglašeno u ovom pasusu. Ipak, ovde se već nazire i teološki smisao mesijanske ideje, kakav se kod Jevreja pojavljuje mnogo kasnije.Drugo, ovaj pasus pretstavlja temelj kabalističkih pretpostavki koje se otvoreno pojavljuju tek u 15. vijeku poslije Hrista. U Lurijinoj Kabali, nastaloj poslije progona Jevreja iz Španije 1492. pojavljuju se slična učenja o Adamu kao „pomoćniku Božijem u prikupljanju rasutih božanskih iskri“ i ovom teološko-ezoterijskom pokušaju opravdanja istorijskih progona Jevreja. Tako su oni, kao narod, „Božiji pomoćnici“ koji su u izgnanstvu, kao što su „prognane božanske iskre“, a koje oni prikupljaju među svim narodima. Na taj način su Bog i Jevreji povezani, te ne samo da oni zavise od Boga, nego i Bog zavisi od njih. (Vidi: Geršom Šolem – GLAVNI TOKOVI JEVREJSKOG MISTICIZMA)

 

Drugo izdanje romana uradila je izdavačka kuća "Katena Mundi" Beograd i roman se može kupiti kod njih na sajtu klikom na link ispod.

#slika6786#strana3202#

PODELITE OVAJ TEKST NA: