detalj slike: KRK Art dizajn

Varoš   

Najlakše se čovjek izgubi u maloj sredini ne zbog njene tajanstvenosti i prividne skromnosti sa kojom odiše kad se prvi put sretne sa posjetiocem, već zbog mudrosti sa kojom posmatra svakog gosta.

Uske i neprohodne ulice gdje prolaznici kao da broje utabano kamenje, pognute glave idu kroz život. Tako je i sa varošicom u podnožju brda smještenoj između planinske rijčice na lijevoj strani, crkve i đžamije na desnoj. U takvim mjestima svi se poznaju, nema tu malih ni velikih tajni, dijele radost i tugu, a nesreće su uvjek bile iste. Dolazile su tiho u polutami vremena prolazeći zajedno sa životom.

Red kiše, red sunca, red vijetra, najaviše jesen, magle i stud koja se uvlačila u kosti.

Stariji bi se ljutili na reumu i promaju koja ih “uhvati” onomad dok su ubirali ljetinu uz rijeku, a čiji plodovi sazrijevaju u rumenilu obližnjih proplanaka, zajedno sa redom smijeha i plača  djece što  trče po opalom kestenu čije šišarke su podsjećale više na ježa nego na plod. Najveseliji dani u varoši bili su četvrtkom, to je bio dan kad su žene oblačile najljepše haljine. Neko nepisano pravilo je bilo da se tog dana obuče novo ruho. Majka bi često haljnu, koja je već nošena, ponovo prepravljala i šila duboko u noć dodajuć po neki detalj. Bilo je mjesta i za srebrno dugme sa očevog kaputa.

Bio je šesnaesti septembar, sunce se probijalo kroz maglu čiji zraci zagrliše varoš toplinom. Odjednom sve oživi i posta veselije, nestadoše bolovi, reume i promaje minulog ljeta.

Kao zvjezdana prašina u vrelim ljetnim noćima širio se miris kave  strmom kaldrmom. Izmješaše se glasovi prolaznika, neispavanih majki što u istom trenutku maze djecu  po glavi kao da traže vaške koje se nisu vidjele na blijedoj svjetlosti stare voštane svijeće a onda ih opet grde zbog trčanja. Pretvori se varoš u košnicu jesenjih boja.

- Pomaže Bog Bisera! - čuo se promukao, dubok glas najuglednijeg u varoši hođže Mustafe, sitnog, živahnog čovjeka svijetlih plavih očiju. U ruci je držao tespih dok su mu prsti prelazili preko svake od tridest tri kuglice nanizane u molitvi.

- Merhaba hodža Mustafa, kako je hodžinica? Tiho izusti mati.

- Eh! - uzdahnu duboko otimajući se od nečeg što ga je stezalo, od neke dubine koja vuče na dno.

-Boležljiva je ovih dana, skupio se neki teret na njena nejaka pleća pa je često u krevetu.

- Nego, kako ste vas dvije?

-Dobro smo, dolaze hladni dani, puno posla u polju, a treba i drva za zimu da se pripreme, odosmo dolje do mojih.

-Lijepo, lijepo neka svog roda, ako ti bilo šta zatreba moja kuća vam je uvijek otvorena.

 -Hvala, reče mati.

Rumenilo jesenjeg sunca razli joj se po obrazima dok u maramicu uhvati suzu iz desnog oka i lagano prozbori.

- Bog te poživio!

Primjetila sam majčinu zamišljenost poslije razgovora sa hodžom Mustafom kao da je savijala  misli po nekom drugom dunjaluku rasutom između života i sudbine.

Kao da oblaci sakriše sjaj jesenjeg sunca na njenom licu dok joj kroz misli prolazi hodžina velikodušnost,,, začu u tom trenu glas Kareema, shvativši da je baš njoj namjenjen.

- MašaAllah! - vikao je  Kareem, kao da je bio glasnik jeseni kog su svi morali čuti.

- Na daleko se priča o njenoj ljepoti Bisera, na daleko!

- Ljepota Kareem, uvijek je narod o nečemu pričao i ona prođe sa godinma ako se ne pazi.

Poput srpa u zrelom klasu majčin glas ispunjen nemirom klizio je  Kareemu.

Uvijek na istom mjestu već godinama na pijaci je prodavao jabuke. Reljef sudbine na naborano lice urezao je sva godišnja doba. Ispred tezge uvijek su bile žene birale se najbolje jabuke za nedeljnu pitu, ni kisele ni slatke, ni zelene ni žute. Stidljivo pozdravih Kareema ali mi pogled ostade na mladiću iza njega. Majka me laktom ošinu ispod rebra, primjeti to i Kareem iza tezge.

-Bisera dugo nisi vidjela mog sina, vratio se iz Telangana. Poslao sam ga na dvije godine da uči sve o svili i trgovni, ako sam ja ostavio život na pijaci on ne mora.

Osjetih olakšanje primjetih da je i mati omekšala.

-Ako, ako, reče mati spremna da krene kad se začu ponovo glas Kareema, ovog puta oštar, povišenog tona, naređujući.

- Rahime! - dozva tamnoputog visokog mladića koji je slagao vreće sa jabukama. Ovo je moja momčina, ponosno će Kareem dok je Rahim pružao ruku majci pozdravljajući je velikim osmjehom.

Učinilo mi se da poznajem i Kareema i Rahima i majku samo ne sebe, sebe i varošicu prigušenu ovim proplancima i ovim hladnim vjetrom koji nam prolazi kroz kosti. Ne sjećam se da li sam mu rekla svoje ime ni dali su svi glasovi ostali nijemi tog trenutka, samo se sjećam sjaja u njegovim tamnim očima i duša koje su se  prepoznale u sjeni male varoši smještene između prošlosti i budućnosti.

Poput bujičnog potoka poslije kiše ispuni hladan nemir majčinu krv, uhvati me ispod ruke i povede kući. Brzi koraci su sjekli pod nogama miris planinskog vazduha  dok je ponavljala -Ti nećeš!

Lomile su se misli od majčine riječi koje nisam razumjela, ali mi je bilo jasno da su svi primjetili kako se Biserina kći zagledala u Kareemovog sina.

Nastaviće se ...

PODELITE OVAJ TEKST NA: