detalj slike: KRK Art dizajn

Zmijski štap

Oprostilo se Miholjsko ljeto sa poslednjim toplim danima, sunce se borilo palacajući jezičkom zlatne proplanke. Zahukta planinski potok jače, a oblaci kao krune udobno se smjestiše na vrhove planine. Život u Varoši posta tiši sa kraćim danima, sjeverac je utjerao u kuće sve što je hodalo. Oni hrabriji, zamotani u marame, obučeni u štavljene ovčije kože žurili bi do štala da namire blago.

U sjeni svijeće sjedile smo mati i ja, gotovo da nismo progovarale, ona zamišljena, utonilih očiju, ne priča, ćuti i nosi svu svoju muku u grudima.

-Bisera ima li bujruma? Bio je to glas hodže Mustafe.

-Bujrum,bujrum - reče mati .

Sa hodžom je bila hodžinica zamotana u veliku smeđu maramu. Bila je to jedna od onih marama na kojoj se vidio svaki detalj. Pletena od iskusne pletilje koja kao da se takmičila sama sa sobom. Svaki red pletiva je bio ljepši i drugačiji. Dadoše majci miloštve, a majka rukom pokaza na sećiju da sjednu.

- Poranila zima, još su nam kukuruzi u polju, ostaše neobrani. Prokomentarisa majka spuštajući kavu na stol, ako Bog da planirali smo sledeću heftu. Nego, Fatka da li ti je bolje?

-Eh, sa godinama dolazi i bolest, ne prija mi ovo hladno vrijeme pa sam sve češće u krevetu.

Miris kave iz fildžana i uprženog šećera sjedini se  sa dimom svijeće, ispuniše misli našim gostima pa na tren potonuše u tišinu.

- I lijepa i vrijedna - progovori hodžinica gledajući u čaršaf koji vezem, nas dvoje dođošmo poslom kod vas Bisera. Pogleda mati Mustafu, odjednom joj oči postaše veće, glas hladniji usne tamnije.

-Kojim dobrom?

-Fatka je boležljiva, stiže je ova bolest kostiju brže nego što smo očekivali, teško se kreće, ne mogu je ostaviti samu u kući. Treba nam pomoć, platili bi.

-Nismo nikad...

-Pusti sad ponos Bisera nije vrijeme, znam da niste radili po kućama, sve znam. Došla su teška vremena. Neće joj biti teško, sa Fatkom će pospremiti i skuvati nešto za jelo, što mi budemo jeli biće i tebi.

Briznu mati u plač kakav nisam vidjela od one noći kad su javili da je otac nestao u nabujaloj rijeci.

- Nemoj!

Pomilova je po kosi hodžinica dok je bol u majčinoj duši bio dublji i veći. Vidjela se naša  sirotinja o kojoj se ćutalo. Brašna u koritu je ostalo jedva za dva dana a masla je nestalo još prošle nedelje. Osim Mustafe i Fatke niko nam nije ni dolazio, a ni mi nikom nismo išle. Ono malo proprženog ječma mati je čuvala kad nam dođe neko u posjetu.

-Sutra u devet ako vam nije kasno.

-Nije kćeri, reče hodžinica, taman da popijemo kavu.

Pričalo se da su se Fatka i mati porodile istu noć, dvadest šestog oktobra. Nije joj Bog dao laka poroda pa su prije ponoći došli po mog đeda Petra. Imao je đed svoj “zmijski” štap. Jedne noći uz vatru dok me je držao u krilu ispričao mi kako se sve desilo na planina za Sv. Iliju.

-Ugrijalo, gore i kamen i trava. Ovce stale uz glogov žbun a mene savlada drijem. Naslonih se na svoj ljeskov štap pa uz cvrčke utonu u san. Ne sjećam se koliko je vremena prošlo probudi me grmljavina, ovce legle, nevrijeme će pomislih. Nedaleko od mog ljeskovog štapa zmija u čeljustima drži žabu, bori se žaba već iznemogla od vrućine. Podigoh sa zemlje svoj štap i po Božioj promisli tri puta pomazi zmiju po glavi i izgovorih bajalicu.

“Zemlja zmiji, voda žabi, nebo ptici, vatra ognju, ljubav Bogu.”  Pusti zmija žabu i ode u travu, spusti se na zemlju pljusak, a nebo raspara munja Svetog Ilije. Od tad se nije rodilo, telilo, ždrebilo, rojilo bez đedovog štapa. Bilo bi dovoljno da tri puta štapom uz bajalicu pređe preko korijena kičme porodilje i da porod bude lakši. Tako je hodžinica rodila Sameda. Bilo je tu i nečeg čudnog, četrdest dana poslije poroda  porodilja nije imala mlijeka za dojenje.

Kad se đed vratio kući dočekao ga je otac na vratima sa mnom u naručju. Kažu da deset generacija u kući se nije rodilo žensko i da je to prokletstvo presječeno mojim rođenjem. Ja i Samed smo rođeni istog sata iste noći. U zoru su ga donijeli mami da ga podoji, dojila nas je zajedno četrdest dana, sevap je. Tako sam dobila brata po mlijeku.

Pojedoh jabuku koju je hodžinica donijela, umotana u kožun sa nekim čudnim mirom utonuh u san. Prekrio mraz polje, prozorskom oknu led izložio svoje ekponate. Obukoh šalvare i kaftan pa se uputih prečicom do mejtafa na čijem spratu su živjeli Fatka i Mustafa.

-Bujrum ćeri, čekam te. Fildžan sa kafom na tacni. Mustafa ode poslom doći će tek večeras. Za doručak će mo spremiti maslenicu, ako ne znaš ja ću ti pomoći.

Sjedim na sećiji, pogled mi ukrade poslednja kuća u varoši, na samom brijegu. Nije bila najveća ali je bila najljepša. Ne boj se, mjesec je najsjajniji kad je noć najtamnija, reče hodžinica. To je kuća Rahimovih, osjetih toplotu na obrazima. Zar se već čulo?

Ne mijenja ženu život već ljubav!

PODELITE OVAJ TEKST NA: