detalj slike: KRK Art dizajn

ZLO VRIJEME

Bože mili, šta se ovo radi,

šta se sada čini od čeljadi,

svak` je s nekim u nekoj zavadi,

niko „vruću“ glavu da ohladi.

Ružna riječ, sve se češće čuje,

niko više drugog ne poštuje,

ljudska duša svačime se truje,

lošim putem sav svijet putuje.

Sve je manje časti i poštenja,

a sve više prohtjeva i htjenja,

mora hitno da se to mijenja,

i potraže putevi spasenja,

da se dođe do nekih rješenja.

U brlog se svijet pretvorio,

i u njemu čovjek zarobio,

te su ljudi ka` roblje postali,

jer na tuđe jasli su dopali,

sad najviše slobode nam` fali,

al` sami smo tako odabrali.

U šta su se, pretvorili ljudi,

svak sve traži, a ništa ne nudi.

Sad je era lažnijeh sloboda,

svud` su šifre zaključanog koda,

čovjek ne zna šta ga sjutra čeka,

đe god krene, zabrana je neka,

stalno stižu neke nove brane,

ko zna šta će, da nam još zabrane.

U sužnja se čovjek pretvorio,

sam je sebe u gradove zbio,

sav rod ljudski, prilično se trudi,

da od svega još više izludi,

sve se brže ka ponoru kreće,

e, na dobro, ovo izać` neće.

Sad slobodu, više nema niko,

i već mnogi na to se navik`o,

sam želeći boravak u gradu,

ne videći da živi u jadu,

i da s njime drugi gospodari,

a da niko za njega mari.

Mnogi bira život gradske vreve,

jer ne želi da gaji usjeve,

i sam sebi hranu proizvodi,

đe li sve to, ovaj svijet vodi?!

Mnogi hoće da budu gospoda,

za novac će i dušu da proda,

često voda, dođe im do poda,

šta tu više, da još čovjek doda,

kraj se bliži od ljudskoga roda.

Gradski čovjek, sve živo kupuje,

zato pare, neprekidno snuje,

a s novcima, on stalno kuburi,

i vazda se na skupoću duri.

E, bolje bi bilo da se trgne,

i k svom` selu da se malo mrdne,

u prirodu da se hitno vrati,

ona će mu sve besplatno dati,

pa će život, srećniji imati.

„Ima dobrog, ima osrednjeg, ali u svijetu najviše ima rđavog.“

Martialis

DAĆE BOG

Bog će dati, al` i mudri ljudi,

da naš narod, iz sna se probudi,

pa za opšte dobro se potrudi,

da nas naše potomstvo ne kudi,

neka bude ka` što bješe prije,

da se vrati kruna monarhije.

I to treba uradit` što prije,

ni tren više, čekat` se ne smije,

treba reći, zašto da se krije,

ovo nikad` ni valjalo nije.

Ovaj sistem obraz nam ukalja,

i bez kralja ništa nam ne valja,

tu je višak svaka priča dalja.

Zato, hitno, bez mnogo povike,

ukinuti sistem republike,

jer su loše, ove nam prilike,

od ovakve grdne politike,

dosta nam je čemera i jada,

đe svak svakog vara i potkrada.

Kralj je vazda, stožer otadžbine,

o državi najbolje se brine,

uz podršku iz narodne baze,

sve planira na dugačke staze,

s više volje i sa više mara,

domaćinski o zemlji se stara.

Kralj sigurnost u državi stvara,

najmanje će da muti i šara,

jer ne ide, da sam sebe vara,

pa, sa malo umjeća i dara,

sa kraljem će svima biti bolje,

onim` „gore“ i onima „dolje“,

pa sad eto nek vam je od volje,

braćo Srbi, široko vi polje.

„Kad ljubav prema domovini zamre, onda i država mora umrijeti“.

Mihajlo Pupin

„Pepeo mrtvih, stvorio je otadžbinu“.

Alfonso Lamartin

SRPSKA NESLOGA

Đe su naše akademske glave,

što se srpskom neslogom ne bave,

i što krivca toga zla ne traže,

da narodu istina se kaže,

o prokletstvu i usudu tome,

te svo srpstvo vjekovima lome?!

Zar ne treba da se zapitamo,

što tolika stradanja imamo,

da l` je uzrok ruka od dušmana,

il` tu ima i našijeh mana?

Popričati o tome vrijedi,

da se vidi šta je po srijedi.

To pitanje, odavno me peče,

i što davno mudri Njegoš reče,

da s` ne boji od spoljašnje sile,

već se plaši od domaće ile,

i našijeh alavih vladara,

čija pizma tkivo nam razara!

Istorija pouke nam šalje,

da krenemo onda poizdalje,

u vrijeme srednjega vijeka,

tu zapravo odgovor nas čeka,

ko je krivac svesrpskoga sloma,

i strašnoga bratskoga poloma.

Nije dobro u lažima biti,

te ću sve vas braćo podsjetiti,

šta se zbiva` prije Otomana,

i u doba velikih obmana,

kada dođe do krvoprolića,

u sukobu srpskijeh plemića!

Sve to piše na starome svitku,

osam ljeta pred maričku bitku,

boj stravični desio se tada,

na Kosovu kod Prištine grada,

al` to ne bi` bitka sa Turcima,

no na žalost bješe međ` Srbima,

kada Srba na hiljade strada,

i tu srpska ukopa se nada.

Tada ruka od kneza Lazara,

slogu srpsku za vazda razara,

grešna duša njegova alava,

i luda mu usijana glava,

e tad Lazar, na zli put je poša`,

s vojskom krenu na cara Uroša!

Kralj Vukašin i brat mu Uglješa,

pritekoše pomoći Uroša,

tu se srpske vojske sudariše,

vitezovi brojni izginuše,

posle boja i krvave tuče,

knez Lazar se sa vojskom povuče,

ali bruka po svijetu puče.

Do zla ovog Lazar doveo,

i neslogu time proizveo,

sa Urošem on je zaratio,

jer je krunu Nemanjića htio,

a da bude zlo gore i veće,

već tad Murat k Srbiji se kreće,

i njegova anadolska sila,

tad je bila Bosfor pregazila,

i već bješe ispred srpskih vrata,

a knez Lazar udara na brata?!

Od Uroša, krunu da prigrabi,

nož u leđa Lazar njemu zabi,

moć svesrpska još više oslabi,

to bi` kobna greška politička,

te kad dođe golgota marička,

ne bi` nikog u pomoć priteći,

tu naš poraz desi se poveći,

pa sa tugom ovo moram reći,

kapiju nam istočnu razbiše,

Mrćačević braću pogubiše,

a uzroci zgibenija toga,

bjehu zavist i srpska nesloga.

Sem te greške što Lazar napravi,

i dalje će s time da nastavi,

te ponovo isto da uradi,

i sa srpskom braćom da se `svadi,

i ponovo zlo će da pokrene,

kad će cvijet srpstva da uvene!

Sam` dva ljeta poslije Marice,

Lazar diže svoje jedinice,

na tad moćnu vlastelu vojinsku,

uz leleke, stradanje i vrisku,

on razuri zemlju Vojinovu,

u krvavom bestijalnom lovu,

on kidisa` i to s više strana,

na Nikolu velikog župana,

i oca mu slavnog Altomana.

Zemlju srpsku, još jednu razori,

kad i Tvrtka na zlo nagovori,

a ugarskog kralja sa sjevera,

pa s tri strane Nikolu saćera,

i s tri vojske napade ga tada,

u surovom ratu ga savlada,

i njegovu zemlju raskomada,

tu svo plemstvo vojinsko postrada,

a Nikola u ropstvo dopada.

Lazar njega živog oslijepi,

da od njega više ne strijepi,

vojinska se država razgrabi,

a moć srpka još više oslabi.

Dok se Srbi među sobom kolju,

turci idu ka Kosovu polju,

seireći sve trljaju ruke,

zbog srpskijeh sukoba i bruke,

zato što će s mnogo manje muke,

sve velmože srpske da pridave,

i pokore njihove države!

Vrlo brzo, tako je i bilo,

sve se kobno Srbima desilo,

kada dođe do stravičnog „pira“,

i bitka se kosovska odigra,

đe i kruna Lazareva pada,

srpsko plemstvo mnogobrojno strada,

a Milica posta` udovica,

sa premalo vojnih jedinica,

te na tursko vazalstvo pristade,

ćerku svoju Bajazitu dade,

„ugovor“ je sa njim` potpisala,

da bi išta živo sačuvala,

Srbija je tad uz Turke stala,

a Bog znade, da li je morala.

Kotromanić s time se ne složi,

pa rad` toga s Milicom se gloži,

tad i oni na ratnoj su nozi,

te su Srbi opet u neslozi.

Ali i to bi` kratka` vijeka,

isti usud i Tvrtko dočeka,

pa njegova kruna kada strada,

Herceg – Bosna sva pod Turke pada,

sav rod srpski u ropstvu je tada,

a najveći krivci stanja toga,

velmože su od plemstva srpskoga,

jer njihove svađe i nesloga,

dovele do jada ovoga.

Mudri Njegoš, sve je ovo znao,

i svoj sud je, on o tome dao,

proklinjući srpske velikaše,

što su carstvo uništili naše,

ta njihova nedolična djela,

do srpske su propasti dovela!

Srpski rode, voljeni i mili,

da li su nas pogrešno učili?!

Svi na čelo sada prst stavite,

o ovome pomno razmislite,

pa dobrano kad se načudite,

onda sami lično prosudite,

svako od vas nek svoj sud donese,

od krivaca tražite adrese,

za neslogu svesrpskoga bratstva,

i za propast Dušanovog carstva.

No, vrijeme vratit` se ne može,

suda nema za srpske velmože,

samo Tebi, to prepuštam Bože,

al` mišljenje svoje hoću dati,

i jednog ću posebno prozvati,

i to mora jednom se izreći,

da je Lazar, krivac ponajveći!

Taj kuvar je s Dušanovog dvora,

glavni akter srpskoga razdora,

ta istina da se kaže mora,

njemu ide najviša prekora,

što pokrenu dva velika rata,

oba puta, na Srbina brata.

A ko nema obraza i uma,

nek laž bira za svojega „kuma“,

a ja laži podržavat` neću,

taman da me na čengele meću!

I crkva nam u lažima živi,

pravog krivca ne htje` da okrivi,

i istinu izbježe da kaže,

već naš narod stolećima laže,

istoriju krivu nam potura,

a Lazara međ` svece „ugura“!

S tim` učini goleme grehote,

pa sad pitam vladike i prote,

i sve redom patrijarhe naše,

su čime se crkva upravljaše,

kad Lazara za sveca prozvaše,

i još da nam kažu pored toga,

što car Dušan međ` svece ne moga`?!

Našom zemljom dok je on carova`,

i sa srpskom vojskom komandova`,

uz pregnuća, slogu i umjeće,

srpsko carstvo tad bješe najveće,

Srbija je bila tada sila,

cijelim se Balkanom širila,

te je na tri mora izlazila!

Eto tako, Srbadijo mila,

dok lažima njegujemo krila,

a istinu u budžak turamo,

sami sebe u propast guramo,

napredka nam tako neće biti,

moramo se hitno osmjeliti,

i duhovno svi se osvestiti,

pa konačno pouke izvući,

rad` napretka i mira u kući,

naše vođe da se ujedine,

i to smjesta treba da učine,

jer nas samo sloga može spasti,

od potpunog kraha i propasti.

PODELITE OVAJ TEKST NA: