detalj slike: KRK Art dizajn

Jedanaestu glavu romana Moja braća David i Golijat možete pročitati OVDJE

Moja braća David i Golijat - Glava 12.

12.

Star sam i nemoćan. Nisam više u prilici da ikoga savjetujem, niti se to od mene očekuje. Vrijeme koje je ispred mene namjeravam da provedem u miru i pokajanju i da pred lice Božije izađem sa nadom i ljubavlju, a ne strahomi gorčinom. Vrijeme je da na svoj život i svoje djelostavim završni pečat.

Ali, godine rada i truda, decenije provedene u brizi za carstvo Božije na zemlji i njegovu stabilnost, ne daju mi za pravo da od svega tek tako dignem ruke. To što sam još živ, i pored duboke starosti, predstavlja znak da još nešto treba da uradim i još neke poslove završim prije nego što mirno i zadovoljno sklopim oči zauvijek. Činjenica da je Solomon krenuo u pogrešnom smijeru, da on koji treba da predstavlja stabilnost, sada predstavlja najveću opasnost, grize me i kopka. On je moj učenik, njegovo carevanje sam pripremao dugo i pažljivo i osjećam odgovornost prema njemu, kao prema svom sinu. Ne mogu otići sa ovoga svijeta, a iza sebe ostaviti stvari nedorečene.

Iako mi je kretanje veoma otežano i uglavnom sam vezan za krevet, poslao sam poruku Solomonu da želim da dođem i posjetim ga u njegovom novom dvoru. Ujedno, kao graditelj,   žarko sam želio da vidim taj novi dvor i djelo nepoznatog majstora za kojeg sam jedva i čuo. Dolaze neke nove generacije, a ja već ispadam iz svih tokova. No, ako su se Hiram i Solomon usaglasili da je taj čovjek dovoljno dobar za tako veliki posao, tim prije me zanima da vidim šta je od svega toga ispalo. Ali, prije svega, želio sam da se lično uvjerim u priče o tim silnim ženama koje okružuju Solomona i njihovim bogovima koje su sa sobom donijele.

Solomon je poslao po mene čitav vod vojnika da me donesu na posebnoj ležaljci koju je on za tu priliku, kako kaže, naručio da se napravi. Tako velike i krupne mladiće nisam do sada viđao među našim vojnicima. Pomalo su me podsjetili na Rafajeve sinove, ali njihovo držanje je bilo pre-finjeno i mnogo ozbiljnije od one neartikulisane mase mišića moje bivše braće. Svih dvanaest momaka hodalo je kao jedan, izgledalo kao jedan... zaista milina za oči i strah i trepet za neprijatelje. Eto, upoznao sam i tu čuvenu Solomonovu dvorsku stražu.

Sam dvor je bio nešto sasvim drugačije od svega što sam do sada viđao. Bio sam na egipatskom, tirskom, sidonskom i vavilonskom dvoru, ne računajući male kraljevine i njihove dvorove u Fenikiji, Filisteji, Amonu, Moavu i drugdje i vidio sam mnogo raskoši i raznih građevinskih ideja, od praktičnih svari do pretjerivanja, ali ovo je bilo nešto sasvim novo i drugačije od svega.

Iskreno, nisam toliko uživao u samoj građevini. Ruku na srce, ona je morala pratiti linije i izgled Hrama, jer se dvor naslanjao na spoljnu ogradu „neznabožačkog“ dvorišta. To isto dvorište služilo je i kao predulaz u dvor, pa je „moja“ linija kojom sam zamislio Hram unaprijed već bila zadata i za dvor. No ono što me je posebno iznenadilo, bila je unutrašnjost i raskoš kojom je odisao svaki pedalj ove građevine. Zamišljena da zasjeni i ponizi posjetioca, ona je doslovno ispunjavala svoju namjenu.

Svečana sala, koja je ujedno bila i sudnica i sala za prijeme, načinjena je od vješto izrezbarene kedrovine i ukrasa od crvenih korala, prošaranih zlatom,sa predstavama heruvima, raznih biljaka i životinja. Između prozora, na zidovima je stajalo mnogo zlatnih štitova, kao da je neka „zlatna vojska“ upravo završila rat i okačila svoje štitove na zidove, spremna na novu bitku. Kroz tri reda prozora ulazila je svjetlost koja se razivala po tim zlatnim štitovima i presijavala se na sve strane. Na taj način sala je oslikavala Edemski vrt, a na pročelju uzdizao se carski tron, sav u sjaju, kao da Gospod sjedi na prestolu i sudi svijetu.

Tron je predstavljao centralnu tačku svečane sale i, sasvim prirodno, sve je u njoj upućivalo na cara. Sa šest stepenika uzdignut, tron je bio načinjen od crvenih korala i slonovače, optočen zlatnim nitima kao da ga obavija neka zlatna vinova loza, sa okruglim naslonom od slonovače, na kojem su bili ugravirani heruvimi kako zaklaljaju cara, takođe ukrašeni zlatom i dragim kamenjem. Umjesto naslonjača za ruke presto se oslanjao na dva zlatna lava ljutitog izraza lica, spremnih za skok na neprijatelja. Isti takvi lavovi stajali su, po dva na svakom stepeniku, simvolično predstavljajući dva-naest jevrejskih plemena. Moram priznati, ovakvu raskoš još nisam vidio!

Razgledajući dvor vidjeh sličnu takvu salu, sa mnogo manje ukrasa, ali i dalje bogatu, iza koje su se nalazile privatne odaje prve carice, Egipćanke. Malo dalje, čitavo jedno krilo pripadalo je svim tim silnim ženama o kojima se toliko pričalo, a priče su, koliko sam uspio da vidim, bile tačne. Čak bih rekao da je bilo i gore nego što se pričalo.

No, ne računajući svečanu salu, naročito sam bio iznenađen vrtom. Vrt se nalazio između Hrama i dvora, omeđen visokim zidinama, i predstavljao je pravu malu oazu mira i tišine u sred te gradske i dvorske buke. Taj „Edemski“ vrt je Solomon koristio za odmor i „prikupljanje snage“, kako je rekao. Bilo je tu drveća i biljaka iz cijelog svijeta, a između pažljivo biranih sadnica krivudale su staze za šetanje posute drobljenim kamenjem svih boja. Po njima su mirno šetali paunovi i nojevi, a okolo trčkarali i neki sitni majmuni kakve do sada nisam viđao. Vještački potoci i vodopadi stvarali su šum koji je pokrivao glasove koji su dolazili izvan zidina. Čak su i zidovi bili prekriveni različitim biljkama puzavicama i raznobojnim cvjetovima. Solomon me je čekao pod baldahinom od tanke svile ispod kojeg su namješteni udobni jastuci za ležanje. Priznajem, ljepše mjesto nisam mogao da zamislim.   

„Reci mi... kada smo pričali o Hiramovim idejama da zavlada nad Savezom i o mreži koju plete oko te mistike sa svojim imenom, rekao si da imaš neki plan? Volio bih da čujem nešto o tome, mada pretpostavljam šta namjeravaš.“

Solomon se šeretski nasmija i zagladi bradu. „Šta pretpostavljaš?“

„Jednom davno razgovarali smo o ideji da uspostaviš neko sredstvo za trgovinu. Ako me ovaj moj starački um ne vara, čini mi se da je bilo riječi o kovanju neke mješavine zlata i srebra? Da li je to tvoj plan, ili nešto drugo?“

On uzdahnu, kao kada otac treba da objasni djetetu neku veoma logičnu stvar koja je odraslima jasna, ali sada treba djetetu, na njegovom nivou, objasniti ono što se uglavnom podrazumijeva. Dok je tražio riječi, ja se nasmijah u sebi, jer sam uglavnom ja bio taj koji je njemu nešto objašnjavao. No, vremena se mijenjaju i mi stari moramo da ustupamo mjesto mladima. Djeca rastu sa stvarima koje smo mi prvi put vidjeli u nekim svojim dvadesetim, tridesetim ili poznijim godinama, pa – dok se mi navikavamo na njih – oni to prihvataju kao nešto što se podrazumijeva. Eto, još ću nešto naučiti prije nego odem iz ovoga svijeta.

„Vidiš... – započe Solomon, dajući sebi vremena za oblikovanje misli – Trgovina, na ovim prostorima, sve više prerasta u glavno zanimanje. U vrijeme tvoje mladosti, to je bila privilegija rijetkih. Princip se nije promijenio, samo je narastao broj učesnika u toj igri... Upravo iz tog razloga, kao i zbog sve boljih uslova za neometan razvoj trgovine, u igru ulazi sve više različite robe i sve šarolikijeg svijeta koji se time bavi. Danas, u Jerusalimu, možeš nabaviti sve što postoji na svijetu – majmune, paunove, rijetko bilje, boje za sve i svašta, začine i stotine drugih stvari.

Međutim, mnogo te robe ostane neprodato, jer sistem trampe, jednostavno rečeno, ne može da zadovolji svu tu silnu ponudu i potražnju na našim pijacama. Uzmi za primjer paunove. Predivni su, ali recimo da onome ko ih donosi ne treba ništa od onog što se nudi kod nas ili, pak, nikome ovdje ne treba paun. On ih tada ili mijenja za bilo šta što mu može zatrebati ili ih nosi na drugo mjesto. Ako se tako nastavi, trgovci određenom robom počeće da zaobilaze ovaj grad.

Ja sam u konjima vidio tu cijenjenu robu koju mogu lako da pribavim i razmijenim je za ono što mi treba. Oni su lako prenosivi sa mjesta na mjesto, ali konj može da crkne, da slomi nogu ili da iz mnogo drugih razloga prestane da predstavlja sistem vrijednosti...“

„Dobro, dobro, znaš da se trgovinom bavim sav svoj život. Slobodno skrati priču, jer vrlo dobro znam da je zlato stabilan sistem vrijednosti. Ali zašto u kombinaciji sa srebrom? Zar nije dovoljno odrediti težinu zlata kao osnovnu mjeru? Ili srebra? Zašto ih kombinovati?“

„U redu, oprosti, zanio sam se. Pa... razmi-šljao sam da odredim jednu standardnu težinu zlata i načinim određen prepoznatljiv oblik tome sredstvu za trgovinu. Takva mjera bi imala vrijednost jednog konja. Druga standardna mjera bi predstavljala to isto, ali od srebra i bila bi deseti dio zlatne mjere, što bi odgovaralo jednoj ovci. Treća mjera bi bila ista vrijednost preds-tavljena u bakru i odgovarala bi jednoj efi[i] brašna. Mislim, otprilike...“

„Pa, ideja je sasvim na mjestu. To bi stvorilo jedan sistematičniji oblik trgovine. Olakšalo bi kupovinu, jer ne moraš tražiti ekvivalentnu robu, već možeš kupovati onda kada ti se kupuje, a prodavati onda kada ti se prodaje. No novac i nije baš neka novost.“

„Upravo tako. Trgovac proda pauna, uzme jednu srebrnu mjeru za njega, a za nju kupi ono što mu treba i kad mu treba, a ne ono što se trenutno nudi.“

„Da, ali u tom slučaju on svoju `mjeru` nosi sa sobom i neće je razmijeniti ovdje. Tako, postoji mogućnost da neko gomila te mjere kod sebe, van našeg carstva. Šta u tom slučaju?“

„Da, to je ključno pitanje. Dugo sam o njemu razmišljao, pa sam došao do ovakvog zaključka – ako ja, kao car i vladar, određujem oblik i težinu novca, onda on ima vrijednost i važnost samo koliku joj ja odredim i na teritoriji na kojoj ja vladam. Drugim riječima, ako tom zlatnom, sreb-rnom ili bakarnom novcu ja određujem vrijednost, onda njegovu upotrebu ja mogu da kontrolišem.“

„Hoćeš da kažeš da tim zlatnikom možeš da kupiš konja u našem carstvu, ali ne možeš u Fenikiji?“

„Pa... da, ali samo za neko vrijeme. Naglašavam ti da sam ja taj koji određujem vrijednost tog sred-stva i šta za njega može da se razmijeni. Vremenom, na cijeloj teritoriji Saveza proširiće se ta mjera i taj zakon, a ja ću biti taj koji će kontrolisati protok robe i razmjenu tih sredstava.“

„To je zanimljiva, ali teško ostvariva ideja. Nisam siguran da to mežeš da ostvariš za vrijeme svoje vladavine, pa makar vladao i veoma dugo. No, dobro, sve ima svoj početak... Ali, i dalje mi nisi odgovorio na pitanje – šta ako neko počne da gomila te tvoje zlatnike van tvog carstva? Šta ako Hiram, na primjer, počne da prodaje svoju robu nama za to zlato, a njega gomila kod sebe, van našeg carstva?“

„E, tada vrijednost novca kod nas raste i vrijednost naše robe opada, jer nema dovoljno novca da se naša roba proda.“

„Pa to nije dobro!“

„Oče moj dragi... zar ti nisi trgovac cijelog svog života? Zar nisi naučio da roba koje ima mnnogo na jednom mjestu privlači kupce sa drugog mjesta?!

„Da, ali ti drugi kupci neće imati naša sredstva za trgovinu...“

„Pa, dobiće je od nas!  Ja, kao car, kupovaću njihovu robu i davati im za nju novac kojim će kupovati robu od naših ljudi. Na taj način, carstvo će stvarati zalihe robe kojima ću upravljati tržištem. Taj isti Hiram doćiće kod nas da kupuje robu iz naših zaliha, za koju ne mora da ide tamo negdje i da je traži. A onda se nama opet vraćaju ta sredstva koja je on nagomilao i na taj način ja mogu da pratim šta rade, koliko bogatstva imaju i kako će da ga troše.“

„Uh... ovo sve postaje isuviše komplikovano za nekoga ko je tako dugo trgovao na stari dobri način `ja tebi – ti meni`. Nego, kakve to veze ima sa onim o čemu smo pričali, o Hiramovim idejama da se nametne za boga?“

„Oče moj! Sve ti ovo govorim baš iz tog razloga. Hiram je pokušao da sav svijet ulovi u svoju mrežu i zavlada duhovima ljudi. On je uvukao sve nas u trgovinsku mrežu, da bi putem bogatstva ostvario svoj cilj i nametnuo se iznad svih nas. No, na ovaj način, tim novcem koji ću ja kovati, namjeravam da tu njegovu mrežu stavim pod svoju kontrolu i da ga ulovim u njegovu sopstvenu mrežu. Svo njegovo bogatstvo i sav njegov uticaj doćiće u moje ruke onda kada to moje sredstvo postane jedini uslov za trgovinu.

Pitao si me `šta ako neko počne da gomila ta sredstva`? Ja baš i hoću da ih gomila, to i jeste moj cilj, jer će srca ljudi uvijek biti tamo gdje je njihovo blago. A nad njihovim blagom ja ću vršiti kontrolu! Sam pojam i smisao blaga će se promi-jeniti. Do sada je to blago bilo veliko, teško pokretno, teško razmjenjivo onda kada ti najviše treba. U budućnosti će ono biti lako zamjenjivo za nešto što možeš staviti u jednu torbu i otići tamo gdje te srce vodi i tu nastaviti svoj život. Ja želim da se ljudi iz drugih krajeva presele ovamo, da naše carstvo bude što veće i bogatije, a to ne namjeravam da izvedem ratom. Ne... biće dovoljno da ljudi dođu k nama sa svojim punim torbama i da mogu ovdje da započnu nov život, trošeći svoje bogatstvo tu gdje mogu lakše da ih kontrolišem!“

„Priznajem, plan je dobar i ozbiljan. Koliko je on ostvariv, o tome treba da govoriš s nekim kome dani nisu odbrojani. Ja sam ipak u smiraju svojih dana i više sam sklon razmišljanju o stvarima duha... Niko ne može da ospori da si ti čovjek koji zna šta hoće, da si se našao na čelu carstva u najbolje vrijeme i da to carstvo vodiš čvrstom rukom. Zaista je nevjerovatno kako je za tako kratko vrijeme ni od čega nastalo jedno od najmoćnijih carstava na svijetu... No, to je upravo ono što imam da ti kažem i ne mogu otići s mirom dok ne budem siguran da si shvatio moju poruku.“

„Dragi oče, srce mi se cijepa kada govoriš o odlasku... Jedva sam prežalio jednog oca, a sada i ti govoriš o odlasku!“

„Sve ima svoje vrijeme... Svakom poslu pod nebom ima vrijeme. Ima vrijeme kad se rađa i vrijeme kad se umire. Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja Gospodnja uvijek stoji. To nikada nemoj smetnuti s uma!

Nakon svega što sam prošao u životu, nakon svih uspona i padova i svega što sam sticao i gubio, mogu samo da kažem – slava Bogu Svudaprisutnom za sve! Njegova milost je jedino što se ne mijenja, sve drugo je prolazno. Nekada se ta milost izliva više, nekada manje, ali je to jedino uvijek i iznova novo pod suncem. Što je bilo to će biti, što se činilo, to će se činiti i, osim milosti Božije, nema ničega novog pod suncem.

Sve što smo stvarali, neko je već nekada stvorio, sve što se nama dešava nekome se već desilo i nekome će se ponovo dešavati. Ne znam koliko će svijet dugo postojati, ali osim milosti Božije, ništa se neće promijeniti. Doći će neka nova carstva, neki novi vladari, jedni će poštovati Boga, drugi će sebe smatrati bogovima, ali Bog postoji i biće tu bez obzira šta ljudi činili i koliko vjerovali u Njegovo postojanje.

Ono što smo stvarali, stvarao je Gospod doda-jući nam snagu, ograđujući nas svojim anđelima i čuvajući nas od svega da bi smo poznali istinu Njegovu. I kao što David jednom reče: `Ne nama, Gospode, nego imenu svojemu daj slavu, po milosti svojoj, po istini svojoj`[ii]; dakle, nismo mi ti koji treba da nosimo slavu i hvalu ispred svog imena, nego Onaj Ko je to zaista učinio. Pamti to i nosi to u srcu svome svakoga dana i kad ustaješ sa postelje svoje i kada sjedaš na tron da sudiš narodu i kada liježeš u postelju svoju.

Ja čvrsto vjerujem da je Bog slao narodu svojemu mnogo Obećanih Izbavitelja, ali da ni jedan od njih nije podnio žrtvu pred Bogom onako kako je Bog tražio od njih. Svi oni su više voljeli sebe i uživanje, nego da služe Gospodu.  Samsona je uništila požuda za ženama, Saula za sitnim bogatstvom i poklonjenje drugim bogovima, Davida mnogo prolivene krvi... Sada je Gospod izabrao tebe! Možeš ti da sumnjaš u taj izbor ili da se boriš protiv toga koliko hoćeš, ali činjenica da si ti taj na kome se ispunjava mnogo proročanstava i dalje stoji. Jedno od njih je i ono dato Avraamu[iii] da će imati potomstva kao zvijezda na nebu. Eto, ti stojiš na čelu najvećeg carstva na zemlji i vladaš nad svima. Tebi je Gospod dao ono što nije nikome do sada. Sada je sve do tebe.“

Solomon je ćutao na ove riječi i netremice posmatrao pauna koji se šepurio pred nama. Nisam bio siguran šta osjeća i koliko ga se ove riječi dotiču. Od kako je počeo sa izgradnjom carskog dvora, mnogo se promijenio. To nije više onaj dječak koji se oduševljavao mudrim riječima i djelima Božijim. Nešto ovozemljasko se sve više ocrtava na njegovom licu.

Ja više nisam onaj koji ga vodi kroz život i kome bezrezervno vjeruje. On je sada car nad carevima, čovjek najveće vlasti i najvećeg uticaja na svijetu. Na toj visini na kojoj se on nalazi nema nikoga osim njega i vidim da je usamljen. Volio bih da mogu da mu pomognem, volio bih da mogu da ga ohrabrim da izdrži do kraja, ali ne mogu. Ne mogu, jer me više ne sluša, jer se njegovo srce okreće drugim stvarima i jer više nemam prava na to. Moja uloga je završena, moj cilj je bio da mu pomognem da dođe na vrh, ali tu se moj put završava i tamo ga očekuje sam Bog. No, plašim se da on nije spreman za taj susret, za žrtvu koja se od njega očekuje.

Kada je Hram bio završen, kada je Solomon sa sveštenicima ušao u njega da ga posvete Bogu i kada je Gospod sišao u Hram[iv] i blagoslovio ga svojim prisustvom, tada sam shvatio da je moj zadatak izvr-šen i da je moje vrijeme prošlo. No, vjerovao sam da je Solomon drugi Mojsije, da njemu Gospod govori u oblaku, kao nekada Mojsiju na Sinaju i da je on taj koji će stajati na visini pred licem Božijim. Povukao sam se u svoj dom radostan, jer sam vjerovao da ga je Gospod primio i da ga sada On vodi i usmjerava.

No, sada više nisam siguran u to...

Napokon, Solomon progovori, zamišljeno, pomalo razočarano i sa nekom tugom u glasu: „Znači, ti misliš da ja nisam dovoljno jak i sposoban da vodim ovo carstvo?“

„Naprotiv! Ti si jedini do sada pokazao da znaš, da možeš i da Gospod čvrsto drži desnicu tvoju uzdignutu iznad Njegovog carstva na zemlji. Stvar je samo u tome da moraš izdržati do kraja. Ako na kraju ne budeš dovoljno jak, kao i na početku, sve dobro što si uradio pašće u vodu i brzo će se zaboraviti.“

„Ti, dakle, misliš da više nisam tako jak kao ranije?“

„Sine moj, snaga nije u zlatu, u kamenu, u stva-rima zemaljskim. Snaga je u Gospodu! On je taj Koji daje snagu, a tebi je dao više nego bilo kome drugom... Ti znaš istoriju o Saulu. Njemu je Gospod prvom dao snagu da se od čuvara magarica izdigne u vladara i vojskovođu. I bio je silan i vodio je ratove Gospodnje i stvarao je carstvo na čijem ti prestolu sada sjediš. Ali, njegovo srce je bilo podijeljeno između Jahvea i Vaala. Zar nisu njegovi sinovi nosili Vaalova imena[v] i nije li Gospod digao ruku svoju od njega? Zato je sav dom njegov Gospod predao u Vaalove ruke, poklonicima istog tog Vaala!“

„A zašto ti to meni govoriš?“ – pogleda me Solomon zbunjeno.

„Jer sam u tvom dvoru vidio mnoge bogove...“

„Ah, to! – odahnu Solomon. To su bogovi žena koje su dovedene iz raznih krajeva. Nemoj da te to uzbuđuje, ne obraćaj pažnju na to.“

„Ne mogu da ne obraćam pažnju na to i zatvaram oči svoje pred tim zlom. Iako carski dvor, to je tvoj dom – iako konkubine i naložnice ili kako ih već nazivaš, one su tvoje žene. Tvoj otac je spjevao him-nu u kojoj kaže: `Neka drugi umnožavaju idole svoje, neka trče k tuđima`[vi], a ove žene tebi nisu tuđinke, nego domaće.

Takođe, znaš za Zakon koji Gospod dade preko Mojsija: `izvadi zlo iz Izrailja`[vii]! Zakon je tu ve-oma jasan, a ti si taj koji treba da čuva Zakon.“

„E, sada ti govoriš kao sveštenici s kojima se stalno svađaš... – naljuti se Solomon. Ovo je carstvo, a ne neko selo; ovdje žive različiti ljudi, sa različitim potrebama i različitim pogledima na svijet, ujedinjeni u jednoj ideji! Mi moramo poštovati svakog čovjeka, bez obzira na njegovu boju kože, vjeru ili jezik. Ja znam ko sam i šta sam i moja vjera s tim nema nikakve veze! Neka se svako moli svome bogu, a ja ću se moliti svome Bogu. Zar stvarno misliš da se ja odričem Gospoda, ako njima dozvoljavam da budu ono što jesu?! Zar stvarno mis-liš da bih trebao da ljudima uskraćujem slobodu i na silu ih prevodim u ono što nisu?

Oprosti, ali tebe sam uvijek smatrao za otvo-renog čovjeka koji poznaje svijet u kojem živimo i shvata vrijeme u kojem se nalazi! Pa, ti si me učio da `čitam znake vremena`, kako si uvijek govorio! Ti si u mene usadio poštovanje prema svim ljudima, a sada tražiš od mene da se odreknem onoga što si me učio!? Moram priznati da si me razočarao, da si ti poslednja osoba od koje sam očekivao da mi citira Mojsija i Zakon.“

Srećom, na ovo sam, bar jednim dijelom, bio spreman pa se nisam iznenadio kada sam ovo čuo. Ali, priznajem, strašno me je pogodilo. Na nesreću čovjek nikada ne može biti potpuno „spreman“, ma koliko se pripremao za zlo. Nesreća i razočarenje su bili sastavni dio mog života, ali nadao sam se da će bar kraj proteći u miru i zadovoljstvu. No, izgleda da meni nije dat život kojim bih na zemlji mogao biti zadovoljan.

Sve što sam radio, sve čemu sam se nadao upravo je palo u vodu. I dalje ne mogu da shvatim kako je moguće da onako mudar čovjek dospije na ovaj nivo svijesti i razmišljanja, da najveći dobitnik postane gubitnik. Gdje je granica, gdje to prestaje mudrost, a počinje ludost?

Zato sam gorko upitao: „Sloboda? Jednakost? Jedinstvo? O čemu ti govoriš!?“

„Govorim o novom svijetu u kojem će se svaki čovjek poštovati kao dar Božiji!“ – odbrusi Solo-mon poput uvrijeđenog djeteta.

„A da te pitam: da li ti vjeruješ da je Jahve jedini Bog ili je samo jedan od bogova?“

Solomon se zbuni, pa promuca: „Jedini... sve drugo su idoli i izmišljotine. Zato im i dajem slobodu, jer ne vjerujem...“

„Čekaj malo s tom slobodom i ljudima kao darom Božijim! Ako je Jahve Bog Svudaprisutni, a sve drugo gluposti, kao što ti sam reče, čiji su onda ti mnogobošci dar? Zar je sloboda pustiti narod da živi u zabludi i zar mudar i glup čine jednakost? Ako izgubimo jedinstvo u Gospodu, u čemu ćemo se to ujediniti? Je li tvoje da daješ slobodu bilo kome da okreće Bogu leđa i izmišlja kojekakve gluposti, a tebe je taj isti Bog postavio da Ga proslaviš pred ljudima? Kada kome sudiš i osudiš ga na smrt, ima li on slobodu da te ne posluša, da se okrene i ode, bez obzira na tvoju presudu? Nema! Odkuda onda tebi pravo da mijenjaš sud Božiji i sudiš iznad Njegovog suda?

Kažeš da sam ja kao sveštenici... Ne, ti si sada postao kao oni – uzimaš iz Zakona ono što ti odgovara, a sve drugo prilagođavaš sebi. Da, Bog je postavio jasan Zakon onima koji čine Njegov izabrani narod. Bez tog taj narod prestaje da bude Izabran! A ti si postavljen da čuvaš taj Zakon i održavaš izabranje tog naroda. Ako ti prestaneš da budeš garant Zakona, ko će to činiti? Feničani, Egipćani, Filisteji? Ne, sine moj, nemoj se varati oko toga...“

Solomon skoči kao oparen: „Ali, oče, zar ne vidiš kakav smo svijet stvorili!? Zar ne vidiš koliko dugo vlada mir, koliko bogatstva svakim danom donosi naš Savez, zar ne vidiš da Savez uvezuje sve ljude u ljubavi i razumijevanju? Za sad je tri cara u Savezu, ali ako privolimo i Asiriju da u njega uđe, zamisli koliko je to tržište i koliko je to bogatstvo, mir, pravda... Ovo je prvi put u istoriji da narodi ne ratuju, nego sarađuju jedni sa drugima! Pa zar to nije volja Božija!?“

„Eto, tako nastaje božanstvo... Prvo ubjeđuješ druge da vjeruju da si ti zaslužan za ovaj mir, Savez i bogatstvo, a onda i sam počneš da vjeruješ u to. Na kraju su svi sećni i zadovoljni, a onda te Gospod pozove sebi i ti se probudiš iz sna, a tada je već kasno... Pa zar ne shvataš, čovječe, da je Gospod taj koji je stvorio sve ove uslove, a ne vas trojica!? Zar ne ne vidiš da na mala vrata ti unosiš idole u carstvo i postaješ taj koji ljulja temelje carstva svojim idejama? Ti, koji imaš samo jedan zadatak, a on je potpuno suprotan onome što činiš!“

Solomon je ostao u onom položaju u kojem sam prekinuo njegov hvalospjev o sebi, ne vjerujući svojim ušima i svojim očima da postoji neko ko se njemu usprotivio. Jeste da sam se dugo borio sa sobom da naviknem sebe da je dječak kojeg sam učio i vaspitavao sada moj car i da je taj car najmoćniji na svijetu i da treba da ga pošujem kao takvog. Jeste da on, kao car, ima svu vlast na zemlji i životi svih njegovih podanika su u njegovoj ruci, pa i moj život. Jeste da ovo što sam rekao nemam više prava da kažem i da nismo više u onoj poziciji kao nekada kada je on slušao mene, a ne ja njega. Ali, ja se više ne plašim nikoga i ničega, a ova istina nema alte-rnativu. Ako je istina u Bogu i sam Bog je Istina, a ja sam u danima u kojima svakog časa mogu biti pozvan pred Istinu, onda tu nema više dileme oko toga da li treba da branim Istinu.

Zato sam nastavio: „Žao mi je što moram sve ovo da ti kažem i što bilo ko mora da ti na ovo ukazuje. Ali, očito nema više nikoga ko ima hrabrosti da ti to kaže ne plašeći se za svoj život. Zlo svakog vladara je to što, na kraju, ostane sam i okružen neiskrenim ljudima koje za njega vezuje jedino strah. Takav strah nije isto što i poštovanje, jer poštovanje podrazumijeva ljubav, a ljubav podrazumijeva istinu.

Ja te volim i poštujem, jer sam te ja i doveo na presto. Žao mi je što nisam imao dovoljno snage da budem taj koji će ti taj presto sagraditi, ali i dalje mislim da sam dovoljno sebe ugradio u taj presto. Zato imam dovoljno hrabrosti da, ne plašeći se za svoj život, kažem istinu i stanem na stranu Istine. A Istina je da te je suviše bogatstva omekšalo, razvodnilo i tvoje srce odvuklo na drugu stranu. Sada si zvučao baš onako kako je Hiram želio da zvučiš i da se upecaš u njegovu mrežu. Na žalost, ima tu još mnogo demonskih mreža u koje si se upetljao i koje te sve više stežu, a Gospod ti uporno pruža ruku koju ti više ne vidiš.“

„Žao mi je što tako misliš...“ – razočarano reče Solomon.

 Nastaviće se...

---

[i]1 efa = 22,05217219 kg – Starozavjetna mjera za težinu. Vidi: 3. Mojs. 19,36. Jez. 45,11 ; 46,11.

 

[ii]Ps. 115,1.

 

[iii]Vidi 1. Mojs. 15, 5.

 

[iv]Vidi: 1. Car. 8. Glava

 

[v]Kult feničanskog boga Vaala (Baala), čije je ime Hiram promijenio u Melkart, bio je veoma raširen na cijelom prostoru Fenikije/Hanana, prije nego su se Jevreji doselili, ali i još dugo vremena kasnije. U Starom Zavjetu se često pominje idololatrija jevrejskog naroda, kao otpadništvo od „prave vjere“, a najčešće vezana za preuzimanje ovog Hananskog kulta. Nakon Solomonove smrti i cijepanja carstva na dva kraljevstva – Juda i Izrailj, ovaj kult je imao još veći uticaj na Jevreje i postao najčešći kamen spoticanja između vjernosti Jahveu, kao jevrejskoj tradiciji i stranim uticajima.

 

[vi]Ps. 16,4.

 

[vii]“Ako se nađe kod tebe u kome od mjesta tvojih koje ti dade Gospod Bog tvoj čovjek ili žena da učini zlo pred Gospodom Bogom tvojim prestupajući zavjet Njegov i otide te služi drugim bogovima i klanja im se... izvedi čovjeka onog ili ženu onu koji učiniše to zlo na vrata svoja... i izvadi zlo iz Izrailja“. (5. Mojs. 17, 1-12.)

 

Drugo izdanje romana uradila je izdavačka kuća "Katena Mundi" Beograd i roman se može kupiti kod njih na sajtu klikom na link ispod.

#slika6786#strana3202#

PODELITE OVAJ TEKST NA: