detalj slike: KRK Art dizajn

(Iš)čita(va)jući poetski prvenac S. Crnića Trandafilovića 

Strahinja Crnić Trandafilović, Pesme etosa, patosa i erosa. Niš: Scero print, 2022.

Msr Boris A. Đorem 

Godine 2022, u izdanju Scero printa iz Niša, objavljenaje prva (poetska) knjiga Strahinje Crnića Trandafilovića (1998). Naslov knjige, Pesme etosa, patosa i erosa, praćen je i jednim moguće manje potrebnim pobližim žanrovskim određenjem u podnaslovu: „pesme” – ali, ipak, možda i sasvim korisnim, s obzirom na današnji trend da se, zarad pukog (marketinškog) pokušaja izazivanja što veće pažnje javnosti, pojedinim poetičkim pojmovima označava i nešto što bi kao odlika pripadalo nekom drugom žanru.

Teme, motivi i ideje S. Crnića prepliću se i nadopunjuju kroza sve cikluse Pesama etosa, patosa i erosa – nezavisno od (naj)dominantn(ij)e teme svakoga. O užetematsko-užemotivsko-užeidejnom grupisanju po ciklusima, te o preplitanju tih nadtema, nadmotiva i nadideja, u nastavku teksta govorićemo i nešto više.

Ako se izuzmu predgovor (Dušana Petrovića) i pogovor (Sanje Stevanović), knjiga koja se nalazi pred nama, ionako kompleksna, slojevita, kakvu ju je njen autor i zamislio, sastoji se iz devet odjeljaka (u dopunjenom izdanju, koje se nalazi na internetu). Oni su dati pod sljedećim naslovima: Gradovi i himere (17 pjesama); Društvo mrtvih pesnika (6 pjesama); Put svetlosti (4 pjesme); Dnevnik jednog stranca (13 pjesama); Krugovi (jednočlani skup, sačinjen od (auto)poetičkog zapisa, neke vrste naznake kako bi se, između ostaloga, mogla čitati ova knjiga); Posvete (uslovno rečeno pjesme u prozi, njih 13, pa još uz pridodati uvod); Pariz („iz sedam akata”, kako autor piše); Dve engleske pesme (date (i) kao preispitivanje mogućnosti pjevanja na jednom stranom jeziku); Poetika (16 pjesama, redom fusnotiranih, uz na kraju pridodat, poetički relevantan citat iz čuvenog djela „Ili-ili”, Sjerena Kjerkegora). Mi ćemo se, zarad preglednosti, kroz knjigu kretati prema gore rečenom redoslijedu.

Pitanja časti; ljubavi; spoznavanja i pamćenja istorije i tradicije; kao i ovdje njihovo samjeravanje sa tzv. duhom ovoga vremena, po svakog pogubnim, te uz ovo i izražavanje svojih osjećanja i svojih promišljanja o svijetu u kom samo trenutno živimo, te o našem (a i pjesnikovom, kao i onom lirskog subjekta) mjestu u njemu; ali i pitanje kulture; te zatim nasušne potrebe da se baština očuva i ljubav prema njoj prenese i na generacije koje još stasavaju ili bi tek i trebalo da stupe na (životnu) pozornicu – i jesu, sve skupa, nadtematsko-nadmotivsko-nadidejne cjeline koje bi se i mogle objediniti pojmovima što u naslovu zbirke Strahinje Crnića Trandafilovića skupa, kao nezavisna sintagma, stoje u funkciji nekongruentnog atributa prema nadređenoj imenici „Pesme”.

Pjesme iz knjige jesu plod „poetike mladog srca“ (kako Sanja Stevanović u pogovoru zbirci vješto primjećuje, tj. kao poetički značajnu jako dobro prepoznaje tu znakovitu sintagmu iz Prve pesme, smještene u ciklus pod nazivom Dnevnik jednog stranca), ali su „prostorno-vremenske koordinate” (u ovome slučaju: određenje iz (naslova) predgovora Dušana Petrovića) pjesništva Strahinje Crnića Trandafilovića, već i sad, tj. u njegovim mladim godinama, godinama mahom ispunjenim poletom (ili bi to bar bilo očekivano – vidjeti, ipak, još i sličnu misao Sanje Stevanović), prilično ocrtane. Dakle, iz čvrstog korijena, njihovog koordinatnog početka, granaju se čvrsti poetski izdanci, pred čijim bi duhom, satkanim od istinskih, moralno neupitnih, čovječanskih i bogonadahnutih vrijednosti, i od istinskih osjećanja, svako mogao (i trebalo) da bude i ponosan. Autor pjesama, pred nama upravo raskriljenih, nije, dabome, prezreo savremene tokove, ni u svijetu, ni u društvu uopšte, ni u razvoju književnosti, kao ni one tokove koji se tiču nauke o književnosti. Uz jedan moderni(ji) pjesnički izraz, bez robovanja kanonima, imamo, sa druge strane, i bliskost ovih stihova čak i naučnoj aparaturi, tj. uz preplitanje poetskog i naučnog stila (parafraza, citat (koji je, katkad, i doslovno sam jedna pjesma), zatim aluzija, pa nadalje i česte fusnote, koje kod Crnića Trandafilovića sadrže i zasebne, nadovezujuće stihove – ovo je sve primarno dio naučnog aparata, a, ipak, naš mladi pjesnik i tim se uspješno služi, stvarajući književna djela).

Uz to, u ovoj knjizi nigdje nema ma kakvih zloupotreba, ni karikiranja, ni „etosa”, ni „patosa”, ni „erosa”, već su gore date nijanse značenja ključnih pojmova, a sa njima i načelo čast(oljubivost)i, ostale nepovredive. One ovdje nepodlegoše profanizaciji tako tendenciozno naglašavanoj od postistinista i situacionista, postmodernističkog dijela kulturno-književno-društveno-političke i srodne elite, koji, budući da je veoma gord i da je veoma nezajažljiv, smatra kako mu je sve dozvoljeno i kako mu je istovremeno sve na korist, što je u svakom smislu suprotno od po(r)uka Sv. Apostola Pavla, ali i ne samo njegovim po(r)ukama, nego i suštinskim vrijednostima života. Ovo prikazivanje odbijanja da se ma kojim primamljivim povodom (pot)padne pod uticaj t(akv)ih, a pad je sve svojstveniji i mlađim generacijama, može isključivo (do)dati plus ovoj prvenačkoj knjizi, te još biti (i) za pohvalu na račun mladog pjesnika povodom čijeg djela i pišemo bilješku.

Kako se lirski subjekt(i) Strahinje Crnića u Gradovima i himerama odnosi prema i naslovom istaknutim pojmovima, a šta to odjeljak čini zasebnim u knjizi Pesme etosa, patosa i erosa? Premda su, kako stoji u uvodnoj riječi uz ovaj odjeljak, naslovljenoj kao Posvete, i Crnić sam, kao autor, i njegov lirski subjekat, svim gradovima koji su imiz određenih razloga ostali duboko utisnuti u pamćenje „želeli sve najbolje”, i nije neočekivano što su pjesme Šesti Gabor i Knjaževac, kao okupane suncem domaćeg kraja, tako nadahnute čvrstim i čistim osjećajem povezanosti sa kućnim pragom, sa svojim podnebljem. U te dvije pjesme prikazana su mjesta u kojima žive „duše predaka”, koje lirskog subjekta vežu intimnošću, vežu osjećajem da samo na rodnoj grudi i jesmo svoji na svome, pa makar nam prve asocijacije bile i „ratovi iz prošlosti” i „porodična tugovanja”, ali to je, ipak, naša lična istorija. Kako se od Knjaževca i od Knjaževca (doslovno svi mi skupa) udaljavamo, tako, već i kod Niša, naklonost pomalo opada, a tu ćemo, na prvoj pravoj rampi na putuod Knjaževca ka takoreći nekom daljem svijetu, pročitati ovakvu poruku Nišu, pa zastati uz razmišljanje da li je Niš i samo nužno zlo, mada je toliko blizu zavičaju, najbliže od svih mimo Knjaževca opjevanih gradova: „Delićeš osmehe sa njima / (…) / Ali ne i sebe / Jer te tu niko ne želi znati”… Nadalje – udaljenost od rodnoga kraja za lirskoga subjekta je praćena ponosom prema svojoj u poređenju sa prkosom ili nerazumijevanjem prema tuđoj sredini, koja se sama od sebe hladno postavila, ili, pak, osjećajem nepripadnosti nekom drugom kraju, čak i kad je utisak o tome prostoru pozitivan. Kada se, recimo, govori o Beču, onda se doslovno i navodi principovska lozinka „Mlade Bosne”, jer, i pored toga što se zasigurno ima šta i vidjeti i čuti u tome gradu, teško da može da se, makar u prolazu, ne iskaže kako prkos prema namjerama Austrije prema Srbima u vrlo bliskoj prošlosti, tako i ponos baš zbog slovenskog i nadasve, naravno, srpskog porijekla. Nepripadnost, i pored svih lijepih utisaka, nekako nam se učinilo da se katkada provukla kroz pjesmu o Beogradu, čiji je glavni dio čist citat iz špice za čuvenu radio-emisiju Dušana Radovića, a „tek” je fusnota, takođe čisto, lično subjektovo mišljenje, i o Novom Sadu, ocrtanom istorijski, ali čak u nekom smislu i kulturološki, samo kroz navođenje svih njegovih naziva kroz vijekove. Dok su mu, pak, gradovi po srpskome primorju, zatim hercegovački predjeli, te Smiljan kao rodno mjesto Nikole Tesle, ili, recimo, čak i Bratislava, dali poleta svojim istorijskim, kulturnim i duhovnim značajem – sa druge strane, sudeći prema utiscima, nalazi se Keln, kog lirski subjekat i ne želi i ne može hvaliti, jer je taj njemački velegrad u neko novije vrijeme postao „Kost i koža stare slave / Prazan leš koji izjeda sebe i druge”, a razlog ovakvome stavu nalazimo u drugoj pjesmi o ovome gradu, gdje se ističe: da su hramovi, mada jedan od njih jeste i među najvećima u Evropi, muzeji i biblioteke postali mjesta pored kojih se, mahom, samo prolazi turistički, da je zanemarena slavna prošlost, a da se kao najveća moguća važnost, pak, potura fabrika čokolade kao tek jedan, ali ovdje prilično efektan, veoma istaknut predstavnik čisto potrošačke, isprazne antikulture.

Fotografija: Kristina Mitrović

Ciklus Društvo mrtvih pesnika jeste vrlo, gotovo u potpunosti, intertekstualan, uz mnoštvo citata, parafraza, aluzija… Neobičan je, zanimljiv, spoj ličnosti u jednom ovakvom ciklusu: Sveti Sava (ovdje: Vučji pastir), i to nekako i uz posredovanje Vaska Pope, Petar Drugi Petrović Njegoš, Filip Višnjić, Aleksa Šantić, Branko Miljković, i – Bob Dilan. Naravno, svako i ima pravo da istakne svoje (relativno) trajne uzore, ili pak svoja nadahnuća iz nekog određenog razdoblja, ali bi se trebalo, makar implicitno, prikazati kako baš ti uzori i jesu djelovali na biće onoga koji je iznio svoj spisak uzoritih. Čak Sveti Sava nije čisto ni pjesnik, nije bio pjesnik ni u širem smislu, već se poetski – poetizovanifragmenti, zasnovani počesto i na etikecijama iz vizantijske književnosti, iz njegovih spisa, obično tako, gotovo istrgnuti iz konteksta, izdvajaju po antologijama, hrestomatijama i srodnim knjigama, mada bi šira publika i trebalo da se upozna i sa beletrističkim, umjetničkim odlikama Savinih djela, budući da je Sveti Sava, u svakome slučaju, prvi pisac u relativno osamostaljenoj, tj. u originalnoj srpskoj književnosti, pa je njemu i stoga možda dato mjesto i baš u ovome ciklusu. Međutim, ova prva pjesma iz ciklusa, kojoj se ovdje i daje toliko prostora, prvo, jeste svojevrsni omaž Vasku Popi, jer, i stilski i tonom i načinom obraćanja, imaju srodnosti, a i iskorišćena je tu Popi veoma draga sintagma Vučji pastir; drugo, jeste omaž i crkvenoj umjetnosti, kako likovnoj tako i u širem smislu spisateljskom radu, a treće bi bilo to da je spjevana i unekoliko i u duhu biblijskih obrta, a i biblijski verset i stil kazivanja se tu mogu donekle i nazrijeti. Pjesmu bi trebalo pročitati i više puta uzastopce, jer je, cijela, jedan putokaz ka Istini, ka Sabornosti, kako nam je to od Svetoga Save zavjet i ostavljen. Dalje nas put ka Istini vodi do Njegoša, Lovćenskoga Tajnovidca (u Gradovima i himerama takođe ima izvjesnih pozivanja i osvrtanja na ove predjele!), a ta pjesma još jednom je satkana od strašne lozinke, ovaj put one iz pera jedinog srpskog nobelovca – ispod naslova u Crnića stoji, kratko, samo „Tragični junak kosovske misli”, a opet nam je sve jasno, i ne bi se moralo ni navoditi da „Ova je drama počela na Kosovu”, pa da budemo svjesni da se i dalje govori o očuvanju srpskog identiteta. I ova pjesma ima jedan postmoderni(stički) duh, prvenstveno što je tu opet posrijedi poigravanje sa intertekstualnošću, ali to, nikako, ne znači i otklon od sebe, svojih korijena, od svetosavlja i od Kosova, što će Crnić potpuno utvrditi na samome kraju zbirke. „Filipu Višnjiću i drugim slepcima”, to je puni podnaslov ili puna posveta u pjesmi Divjak, sa aluzijama i parafrazama iz čitavog niza epskih pjesama, a oni će na jedan drukčiji poetički način biti spomenuti i u ciklusu Poetika. Ovo je u suštini poduža tužbalica sa prizvukom onih vremena na koja se odnose, ali i onih u kojima se najviše pjevalo o „srpskoj drami na Kosovu” (iz podteksta andrićevske pjesme Njegoš!), ali jeste i opomena nama, današnjima, „deci ovog veka“ (Milan Rakić, dabome!), šta se može desiti ako zaludno prosipamo Krv Agnecovu, krijući se lažno iza Njega, a u stvari hodeći Mamonu. Aleksi Šantiću u pjesmi koja slijedi „stiže“ pismo od lirskog subjekta, koji Aleksu naziva svojim bratom: prije želja za brz oporavak, „naš“ pošiljalac svjestan je uzroka tome poboljevanju: „Od tuge / Od samoće / Od puste bašče”, svjestan je da sa poboljelim pjesnikom nepovratno odlazi i cijela epoha. Nadalje, Branko Miljković ponosito „šeta” mnogim pjesmama i mnogim ciklusima Crnićevog prvenca, a i ovaj ciklus sadrži jednu takvu, pa još ovdje i u takoreći formi takozvanog „pronađenog rukopisa“ („Otkrio sam je 14. 8. 2020”, piše ispod Crnićeve pjesme): naš savremenik ispjevao je miljkovićevskim rječnikom i tonom, uz neizostavno spominjanje riječi kao pojma samoga po sebi – a još jedared u postmodern(ističk)om duhu vispreno, odvažno, pomiješanom sa oduživanjem tradiciji, korijenima – posvetu ljubavi na način srodan onome maniru kojim bi to Miljković uradio, pa čak se i služeći onim obrtima, poteklim možda od Ujevićevih prvih dviju pjesničkih zbirki, da on mrtav pjeva živoj njoj, da bi u tome stilu i poentirao sa ovim stihovima: „Ako me je ikada i bilo na ovome svetu, / Moralo me je biti samo sa tobom”. Ciklus pod nazivom Društvo mrtvih pesnika završava se pjesmom naslovljenom po jedinom još (barem fizički) živom autoru, pritom i jedinom strancu na ovome spisku, po Bobu Dilanu, američkom, odskora i gotovo iznenada, nobelovcu za književnost. Strahinja Crnić nas jednim nesputanim stilom, sa nesputanim izrazima, ne robujući onome što niskost očekuje, na svoj način asocira na raniju Dilanovu, ne samo u poeziji, otvorenost, koja je kupila i pažnju samog Crnića i pažnju njegovog lirskog subjekta.

U Putu svetlosti je tih nekoliko duhovnih, i produhovljenih, pjesama, odnosno njih četiri – Veče u Studenici, Jutro u Studenici, Ruka spasa, kao i Beli Anđeo – na jednoj širokoj kulturno-istorijskoj, ali čisto, nepatvoreno, pravoslavno-svetosavsko okrepljenoj, te isto tako učvršćenoj podlozi, u sebi pronijelo duhovni mir, pronijelo spokoj, kakvi, izgleda, nisu ni mogli da se nađu niti u Nišu, niti, recimo, po većini (zapadno)evropskih gradova. Mir i spokoj baš na taj način i jesu i bili tako, prijeko, potrebni onome koji nama govori o svojim hodočašćima do, ovdje konkretno, pojedinih manastira Srpske pravoslavne crkve, naročito Mileševe i Studenice – kako se to, uostalom može, nazrijeti i iz naslova rečenih pjesama. Ovaj ciklus je sazdan čas na poetičkome tragu Vaska Pope, čas je dat i na tragu Psalama Davidovih, u slavu Boga ispjevanih, a čak je jedna od pjesama iz ciklusa i sačinjena od „kompilacije” pojedinih psalama. Ovo su sve i relativno kratke molitve, za spas duše, za okrepljenje, za utješenje, za čistotu, za odagnjavanje muka i nesmiraja.

Dnevnik jednog stranca satkan je u cijelosti od intimno, potpuno lično obojene poezije. Prvo tu, u osam pjesama označenih brojevima, i u onoj redom devetoj, pod naslovom Tvrđava, nalazimo (manje ili više) erotsko-ljubavnu liriku, prefinjeno u svijet datu i isto tako prefinjeno, pomalo, katkad puteno ali ni tada to nije uvredljivo ili srozano: žena, vrla inspiraciji, grljena je u mislima, a on je i tumarajući još traži, mada više tamo gdje je i neće naći, a pogotovo ne u čaši u kojoj se dan utapa, ona izmiče, on je nikada i ne dotakne, ona na kraju postane i eter, ali i tada, i dalje, on se nada da će je sresti… Kao da smo to upravo čitali jedan kanconijer na jedan potpuno savremeni način… Zatim, u takoreći (budući da eksplicitne podjele između dvije podgrupe zapravo i nema) drugom, četvoročlanome dijelu ovoga ciklusa, tu pronalazimo još i pjesme posvećene članovima porodice. Tu su otac i majka, te brat – a na kraju jeste i lapidarno dat omaž vlastitim korijenima, generacijama unazad, sačinjen od doslovnog, ali veoma efektnog nabrajanja osam, vjerovatno za sada po imenu poznatih, muških članova jedne porodice, koji počinje baš ovim imenom, i prezimenima: Strahinja Crnić Trandafilović, čime se autor i lirski subjekat čak, u djelu potpuno jedinstveno, ovdje izjednačavaju, a onda se taj muški rodoslov i proteže podaleko unazad, sve do askurđela. Valjda, barem se tako čini, baš zbog ove komponente emotivno bliskoga i jedan i drugi pododjeljak i jesu smješteni u isti ciklus. Zašto, međutim, u cjelini, naslov „dnevnik jednog stranca”? – što se tiče tzv. kanconijerskogdijela, možda bismo mi lakše i razumjeli naslov cijelog ovog ciklusa, dok bi, pak, sa druge strane, porodični potciklus pod rečenu sintagmu mogao da se podvede vjerovatno zbog toga što na lirskome subjektu, isključivo na njemu, još ostaje da pronađe i sebe u svijetu i svijet u sebi, da u drugima odagna slikustranca od sebe.

Odjeljak Krugovi, na kojem ćemo se zadržati zbog aspekata koje i ne spomenusmo pri početku – sačinjen je, kako ranije naznačismo, od (auto)poetičke bilješke kao naznake kako se knjiga može čitati. Dakle, iščitavanju se može, što je i eksplicitno navedeno u djelu, i pristupiti sa ma koje strane: zavisno od toga da li je čitaocima (slušaocima) u nekom trenu više stalo da prvo čita (sluša) pjesme u vezi sa geografskim prostorima koji su čime nadahnuli lirskoga subjekta, ili, pjesme koje su najviše u vezi sa (auto)poetičkim promišljanjima. Odjeljak Krugovi nazvali bismo i zapisom. Ovaj dio, umetnut između Dnevnika jednog stranca i Posvetâ, posveta koje bi se više od Krugova mogle nazvati pjesmama u prozi, primarno je jedna vrsta vodiča za čitanje knjige.

Pod naslovom Posvete – koje, uslovno rečeno, jesu pjesme u prozi, i kojih je ukupno 13 (pri čemu su osmi, jedanaesti i dvanaesti zapis i dopunjeni i upotpunjenifusnotama), pa još i, uz to, njima jedan pridodat uvod. Izgleda nam kao da jesu i pisane baš kao neke moguće posvete na primjercima knjige/â, i to baš određenim osobama – ali, naravno, ta imena primalaca pošte ovdje se i ne navode, jer se, ipak, i željela postići što veća univerzalnost, budući da u ovim posvetama mogu biti, takoreći, prepoznati i oni (po)najbliži za svakoga od nas ponaosob.

Ciklus Pariz – „pjesma iz sedam akata”, kako je u podnaslovu istakao sam autor – jeste i jedan specifičan pjesnički putopis, u kojem je (i)pak pažnja više okrenuta ka promišljanju o nekim vječnim pitanjima i temama, što su protkali ova poetska djela o samo na prvi mah lokacijama, ljudima i znamenitostima. U stvari, ciklus se i odvaja od ostalih upravo stoga što su, ovdje, baš te, a ne bilo koje druge, obiđene i upoznate francuske lokacije i francuske znamenitosti, i te osobe koje su lirskome subjektu (pa i autoru) nadošle u sjećanje, a da imaju važne veze sa Parizom i sa Francuskom uopšte, podstakle nekoga da o životu, njegovim oblicima, ljubavi, prolaznosti, onome što će ostati iza svakoga od nas, odnosu prošlosti, tradicije, sa duhom ovog našeg doba, itd., progovori na jedan sveden način, a tako da ipak taj uzak prostor i ta svedenost ponude kako spektar svega što ili vrijedi ili je vrijedilo na francuskome tlu, tako i izuzetna promišljanja o nama iznutra. Postupak prelaska iz jednoga žanra u drugi i postupak promjene mjesta nekoga teksta, a da se čak ne promijeni ni znak interpunkcije, ovdje su, uza sve, pokazatelji (čak) i uvažavanja (nama) savremeni(ji)h tendencija u literaturi, što – s obzirom na to da se u ovome slučaju, zapravo, i n(ij)e radi(lo) o urušavanju društvenih vrijednosti, nego, (i)pak, o jednoj pogođenoj, jednoj veoma svrhovitoj poetičkoj inovaciji, barem, ako već i ništa drugo, za ovu knjigu koja je pred nama – moglo bi za savremenu srpsku poeziju biti i samo jedno od (po)ljepših i jedno od inspirativnijih(po)igra(va)nja i žanrovima i poetikama. I ovdje se, na kraju, dotiče „drama započeta na Kosovu“, jer se u Notr Damu kazuje o legendi kako su zvona ove crkve zvonila u čast Lazara i ostalih kosovskih junaka, da bi se, u paraleli, tu kazalo kako danas Notr Damom i prema svojima, a kamoli neće prema drugima, odzvanjaju hladnoća i tišina.

Mada prvenstveno date kao preispitivanje mogućnosti pjevanja na jednom stranom jeziku i mogućih saodnosa između dva jezika – Dve engleske pesme, i pored tog filološkogoprobavanja (uz manje koketiranje sa arhaičnim engleskim) jesu, kao pjesme po sebi, sasvim legitiman dio zbirke, jer ova dva (jedino) rimskim brojevima označena poetska teksta, ipak, imaju i umjetničku draž i vrijednost: i jedan i drugi jesu dati svedeno, bez mnogo bravura, pompeznih izraza i obrta, pomalo i pravolinijski, ali su lijepo napisani, što će maltene reći da autoru ne ide loše ni ovakvo poigravanje. U prvom se njegov lirski subjekat prvo mislima vraća u trenutke proživljene u davnoj mladosti, na samom kraju Velikoga rata, po povratku kući, po povratku voljenoj ženi, koja mu pogledima i ljubavlju svojom i jeste zaliječila rane, naročito one duševne, da bi se zatim ovaj ranjenik vratio u sadašnjost, kazujući nam kako ga ista žena i sada voli, i još mu dušu spasava, i pored toga što su mu, od krvi koja je tekla preko njih, još od toga rata ruke hladne, i grube za svijet. U drugom se zapisu, pak, u jednom, pomalo, novovjekovnom poetičkom maniru, a takva mu jeste i leksika, visibaba, iako veoma krhka, nježna, iako na prvi pogled i bez izgleda na dobijanje borbe sa prirodom, alegorijsko-simbolički i u pjesmi i u životu predstavlja kao vjesnik proljeća, izranjanja iz duge zime, kao putokaz novih početaka, novih nada za sve.

Fotografija: Kristina Mitrović

U Poetici – posljednjem, devetom (autorovom) odjeljku ove knjige – nailazimo na smjelo, vješto i jasno iskazana stihovana (auto)poetička načela. Ciklus pod nazivom Društvo mrtvih pjesnika je u potpunosti implicitno dat, a u Krugovima, ponajprije, imamo jedno od mogućih rješenja za redoslijed čitanja pjesama po ciklusima, dok je Poetika, (i)pak, prilično eksplicitno zasnovana, i to kao neka vrsta sažetog poetičkog udžbenika, ili vodiča kroz teorije, kako kroz antički shvaćene, tako i kroz one nama unekoliko bliže, savremenije, te takođe i njihova preplitanja, sve sa savjetima kako bi jedno književnoumjetničko djelo trebalo ili bilo moguće da se obradi, tj. da se predstavi na način (po)najbolji ne bi li se tako i pobijedio sud vremena i ne bi li se tako, nadalje, i trajno o(p)stalo među recipijentima. Ciklus počinje poetskombilješkom o pozorišnoj umjetnosti, pjesmom koja je satkana od parafraza i vrlo fragmentiranih citata iz esejâ francuskog pjesnika i dramaturga Antoana (ili Antonena) M. Ž. Artoa, jednog od glavnih ljudi pozorišta 20. v., a i evropske avangarde, iz njegovih poznatih programskih tekstova „Pozorište i njegov dvojnik” i „Pozorište okrutnosti”. Međutim, i ta preuzimanja razlikuju se od preuzimanja iz prošlih ciklusa, jer je ranije citiranje i parafraziranje bilo doslovno, a pritom uz promjenu mjesta teksta i njegovo svrstavanje u drugi kontekst ranije nije dolazilo ni do bilo kakve unutarnje izmjene. Sada, u toj pjesmi Pozorište neke su riječi izmijenjene u odnosu na Artoove, pa tako umjesto Artoovoga zahtjeva da pozorište ipak bude zajednica „između glumca i publike u magičnom egzorcizmu” i poziva na „kombinaciju gestova, zvukova, neobičnih scena, i osvetljenja da bi formirao jezik, superioran rečima, koji se može koristiti da podriva u misli i logiku i da šokira gledaoce davajući im pogled u niskost njegovog sveta”, kod Crnića nalazimo na ove izmjene kada se tekst nađe prelomljen(,) u stihovima: „Zajednicu između njega [glumca – B. Đ.] i publike u / Magičnom egzorcizmu / Kombinaciji gestova zvukova neobičnih scena i / Osvetljenja”, te se odmah u nastavku kaže: „Prožima jezik / Jezik superioran rečima (…)”. Dakle, u Crnićevoj pjesmi kombinacija svega dalje rečenog jeste taj egzorcizam uz kog / u kom se treba ujediniti publika sa glumištem, dok su kod Artoa to dva dijela zahtjeva. Dalje, drugi citat iz Crnićeve pjesme i suštinska promjena u odnosu na francuskog avangardistu može se razumjeti samo ako mu se pridruže treći i četvrti stih Pozorišta: „Njegovo pevanje ispravlja / Hladne zidove pozorišta” – to umjetnikovo pjevanje, sa tim antici bliskim nazivom, daje smisao i pozorišnoj zgradi i dramskome tekstu koji bi bez izvođenja bio polumrtav. Ostali parafrazirani zahtjevi navedeni su kod Crnića prelomljeni, ali riječi nedirnutih: međutim, to prelamanje doprinijelo je da se nekim riječima da naglasak koje nemaju u prozi. Sa druge strane, uzmimo u obzir i to kako pjesma počinje sa „Pesnikovo podrhtavanje / nije mimezis”, a završava riječima „Pozorište je scena / Orgijanje misli / Pesnika i pročišćenih”, što nas, i uza sve predočavanje savremenijih teorija, podsjeća kako u osnovi i takvih postavki može biti i antičko shvatanje umjetnosti, što dosta potvrđuje i onaj, obojici zajednički, stav o davanju pogleda u niskost svijeta. Pri kraju se S. Crnić opet dotiče pročišćenja, ovaj put ipak kroz liriku, i unekoliko i epiku, a ne kroz dramu, dok se ciklus Poetika završava Proglasom, u kojem se, sada i potpuno eksplicitno, još eksplicitnije, još ogoljenije negoli u Prošlosti sadašnjosti i budućnosti, određuje put kojim hodi jedna od novi(ji)h generacija, koja jeste željna savremenosti, veoma otvorena prema njoj, ali ne daje nikome svoju prošlost, tradiciju, jer samo sa poznavanjem i poštovanjem tradicije može se i krenuti, pa barem i zakoračiti, prema svevremenosti: „Mi smo naslednici neomodernista / Unuci velikih modernista / Praunuci slavnih romantičara / Čukununuci vojvoda i guslara / Sinovi oca Save a / Poklon nebesa Gospodnjeg”. Ovime se odlično poentira i cijela pjesnička zbirka.

Umjesto rezimea, istakli bismo, još jedanput, kako nam je izuzetno drago što su se, tokom 2022. godine, u obliku jedne lijepe (a zasebne i (u)potpu(nje)ne) knjige, i pojavile Pesme etosa, patosa i erosa, autora S. Crnića Trandafilovića, pjesnika koji bi već i sada mogao makar da ocrta obrise svog daljeg stvaralačkog puta – obrise koji su valjani, ali ih valja i upotpunjavati u godinama koje slijede, a daće Bog da ih za mladoga Crnića, baš kao i za njegove pisce predgovora i pogovora, bude još popriličan broj, i da će biti bogate i više nego sada. Ističemo ovo stoga što ovo djelo – i pored sve mnogostruke savremenosti, praćene i izvjesnom popularnošću (koja sama po sebi i ne znači ništa, mada joj se danas pridaje veliki značaj) među kritikom i publikom (stil, teme, motivi, te poigravanje formama, ali i naučnim aparatom) – ipak je i nadahnuto svevremenim, u svakom pojedinačnom razdoblju (pre)traj(avaj)ućim, nepokolebljivim etičkim vrijednostima, i još drži i do estetskih načela, ipak se još zasniva na nepatvorenim, iskrenim osjećanjima. Ako Strahinja Crnić Trandafilović nastavi da, i barem i približno, kombinuje najbolje iz tradicije i iz savremenosti, dajući svemu i lični pečat – ne bi ni trebalo da se razočaramo budućim njegovim rukopisima, nego da im se unaprijed radujemo.

IZVOR: BEZ LIMITA 

PODELITE OVAJ TEKST NA: