detalj slike: KRK Art dizajn

Ašik

Čovjek je najjači kad voli, jedino tad misli kako je sve moguće i kako će sve prepreke sa lakoćom preći. To je posebno stanje uma u kom je sljepilo najviše izraženo. Ne kaže narod džabe “Ljubav je slijepa.” Da ima oči i da vide sve vrline i mane, zar bi bila ljubav i zar bi bila tako lijepa? Zaljubljen čovjek vjeruje samo u ono što voli i to što voli veće mu je i od samog Boga. Samo u tom stanju ekstaze, opijenosti duha, malaskavosti tijela čovjek shvati koliko je slab i nemoćan u cijeloj snazi i vjeri. Koliko je samo onih čiji je krik bola ugušio perjani jastuk. Onih čije suze su se stopile sa ljetnjim pljuskom, onih koji su pomislili da im je ljubav početak kraja i kako više nikad ni jednu drugu neće voljeti. A sve to zbog snage koju imamo dok volimo jer upravo ta snaga ne priznaje poraz. Poraz da nećemo biti voljeni, a da će mo i dalje voljeti. Osjećaj da pripadamo nekom i da taj neko pripada nama ili je samo strah pomješan sa ponosom da smo najjači i najslabiji u isto vrijeme.

Nedaleko od Kareemove tezge sjedio je nosač vreća, nikad ga nisu vidjeli da se smije ali je uvijek pjevao pjesmu samo njemu znanu. Pjesmu o ženi koju je volio, a koju nikad nije upoznao, sanjao je ljubav poput vuka kad zavija na mjesečini. Želioo je da bude voljen na poseban način, da neko baš zbog njega dobije snagu i nemoć istovremeno. Da bude mjesečina na kojoj će vučica noću zavijati sa strepnjom u srcu.

Kažu da je rano završio školu, Mustafa je jednom ispričao da je bio najbolji đak i da mu je jedna noć promjenila život. Te godine kod stare kule naselili su se stranci sa sjeverozapada Indije, oblast iz koje su došli zvala se Punjab. Tamnoputi, nasmijani, sretni, nastaniše se  na ničijoj zemlji oko stare kule. Zbog zmija nastanjenih u kamenu mještani se  oko kule nisu zadržavali ali novim stanovnicima to nije smetalo. Postaviše čerge, naložiše vatru, pustiše konje da pasu i počeše pjevati i igrati. Čudio se narod, ko još napušta ognjište, ide u drugu zemlju među druge ljude da se veseli. U Varoš bi uglavnom dolazili bježeći od nekog zla koje je dolazio sa vremenom.

Kako to biva u životu i ovog čuda tri dana bi dosta, ubrzo su počeli da uče jedni od drugih da trguju i dijele sudbinu ispod planine. Život je stvarao svoj put, ponekad ga bojio bojama duge a ponekad sivim oblacima. Tu se nosač vreća susreo prvi put sa svojom snagom ljubavi i prvi put je u toj snazi osjetio koliko je velika njegova slabost.

Bila je plesačica, vitkog tijela, duge crne kose, čiji osmjeh je mamio nosačev pogled. Nije joj znao ime samo je znao da je voli. Jedne noći su napustili Varoš, baš onako kao su došli tako su i otišli, tiho, neprimjetno. Očistili su iza sebe sve tragove samo je ostao trag u srcu nosača vreća za koga je vrijeme stalo te noći. Njegova plesačica spržila  mu je sve snove, pretvorivši ih u pepeo, raznijela po drumovima. I dušu i srce. Ostala mu je pjesma na usnama koju je jedino razumio i koju je ponavljao u nedogled. Zar bi bila tako lijepa da nije ljubav?

-Ako Bog da na jesen kćeri i tebe će mo udati.

Govorila je to Fatka, pomagala je majci, tješila je, čas su se grlile, čas palakale, čas smijale. Baš kao i vrijeme u proljeće kad se sva godišnja doba promjene u jednom satu. Ni meni nije bilo svejedno, Rahimovi su bili stara ugledna porodica islamske vjeroispovjesti. O Kareemu se pričalo sa poštovanjem. Imao je samo Rahima, žena mu je mlada umrla poslije se nije ženio, a nije ni pričao o pokojnici. Neka jeza mi prođe tijelom , ali ne promaknu materi dok mi je stavljala šal preko ramena.

-Sve će to biti dobro, nemoj puno da razmišljaš. Vaša ljubav je ispred svih tvojih pitanja i samo je jedan odgovor na sva tvoja pitanja – ljubav SaMoRa, ljubav.

Rekla je to sa toliko samopouzdanja, učinilo mi se da idem putem koji je mati prošla.

Rijetki su bili dani kad Rahim nije dolazio. Znala je Varoš da Rahimov brz korak poput srpa u zrelom  žitu siječe kaldrmu idući k meni. U čekanju neočekivanog, u nadanju nedosanjanog, nježnija od jutanje rose i moćnija od munje zemaljske gledala bih ga satima. Nezasitoj duši nikad dosta topline iz njegovih očiju sa kojima me je grlio. Ašik!

PODELITE OVAJ TEKST NA: