detalj slike: KRK Art dizajn

NOTE JESENI

Da, izgubili smo se nepovratno u nedostajanju i opraštanju, u samoći bez nade i u tami bez grijeha. Dok kiša ne prestaje još jedan dan prilazi kraju. Ni noć ne donosi buđenje, niti se mjesec može izboriti da sjaji. Ova prokletnica je nadjačala i ugasila svijetlo, neprimjetno i odvažno nas je prikovala tu gdje jesmo, tu gdje čekamo da život oživi kad zrake sunca padnu na dlan. Vrijeme je za kišu u nama i oko nas.

Zatvorim oči i igram se skrivala sa neuračunljivim kišnim kapima. Prevarim ja njih, ali oni više mene, i u tim prolazima između prevara bez smisla osmjehnem se tiho i nečujno. Kada me pljusak poklopi bježim bez straha sa treptajom nade da će njegov zvonki smjeh da ostane pred vratima. Ipak unesem ga i stresem sa sebe kao vjerni pas gledajući direktno u oči njego visočanstvo. Nadmudrujemo se evo već danima, iako sam potpuno sam, bez tebe ovdje gore gdje te čekam, ali imam osmjeh na licu i zadovoljstvo što sada i tvoj, dodušemi onaj malodušni odzvanja do mene. Ti talasi iskrenog i razdraženog smijeha, nagomilani i u tebi i u meni, nađu neki zaobilazni put da se proliju. Iako ne vjeruješ, znam da osjećaš zadovoljstvo, makar i ono minorno dok ti se usne pomiču ka gore. Kad zagaziš u blato i nagucaš se mulja do grla shvataš koliko snage leži u laktovima dok se oslanjaš na njih. Sve što je voda odnijela ludo i nepovratno ne treba tražiti. Na dnu uvijek ima mjesta za sve. Tada imaš samo dvije mogućnosti, biti potopljen ili dodirnuti površinu. E moja Marta, niko neće lamentovati nad tvojim životom i niko neće suze pustiti zbog tvoje boli.

U Martinim ušima odzvanja Svetozarovov glas. Ima nepunih godinu dana da je umro. Dugogodišnji zajednički život sazidan od dva igrača prekinuo je igru. Ostat će zabilježen, sačuvan u tragovima i sjenama, uokvirenim sjećanjima i prašnjavim ramovima. Nevažan drugima, njima je svetinja, hram u kome su se držali za ruke. Oblakovi tammni i mutni ratujući sa gromovima razdvojili su prste čvrsto skupljene u šake.

E moj Svetozare i sa onoga svijeta ti si sa mnom u ovoj crnoj noći. Znaš, rekla bih zbogom, i ovom danu i ovom svijetu, i ne bih dočekala jutro ni zoru ali ništa ne ide preko zapisanog reda. Rekla bih ali nemam kome da kažem i nema nikog da me čuje. Ponekad mi se čini, pokucat ćeš na vrata i daćeš mi znak da je došao kraj onom što je izgledalo kao da nikada doći neće. A ako se to i dogodi, ovako već izmučena i ravnodušna prema sebi i svijetu oko sebe, tražila bi izlaz i nečiju ruku da me odvede iz ove sumračne gužve u kojoj se gubim otkako znam za sebe. U trenutcima kada me je zamarao i trovao život, održavala sam se na površini, i ti to znaš, držala molitvenik kao svaki bolesnik na umornoj postelji. Nekoliko puta u danu biježala sam sa staze opeklih stopala. Nikada nisam mogla pobjeći od onoga što me je kao sijena pratilo. Prihvatajući taj pečat sudbine i krst od Boga dat shvatila sam da će se krajem života prekinuti i staza i bol. Nestaće putevi gdje više nema napora ni hoda, gdje niko više neće drugom o glavi raditi, gdje će sagoriti vatra nemira pred ogoljenom istinom.

Marta je sjedila sa slikom u ruci i upaljenom svijećom za mir i spokoj Svetozareve duše, dok su kišne kapi plesale pod prozorom polovično ugašenog života. Ova druga polovina ostala je da čuva ognjište i sjećanja skrivajući napuklo srce u tišini nanesenih grijehova i učinjene nepravde. Ni kiša nije mogla da očisti prošlost pa se neumorno vraćala i nanosila rane ostavljajući ožiljke da potajno krvare. Pođite svojim putom i pustite me da prođem ponavljala je Marta dok se još jedan dan gasio. 

Život sve manje daruje, a sve više naplaćuje poklonjeni dar.

PODELITE OVAJ TEKST NA: