detalj slike: KRK Art dizajn

    PRVO PISMO IZ TUĐINE

Ponoć prošla, san na oči neće

potok suza niz obraze kreće.

Nostalgija nikako da prođe

na oči mi rodno selo dođe.

Brat i sestre, uplakana majka,

stara vrba kraj moga sokaka.

Pod njom dragi gdje mi prsten dade,

Gajski bunar, zelene livade.

Gubim vazduh ne moguda dišem.

Iz tuđine prvo pismo pišem.

Draga majko, bez vas mi je tužno

grad veliki a vrijeme je ružno,

nebo tmurno niotkud vedrine,

niodakle sunce da mi sine...

Cvijeća ima, ali ne miriše

svakog dana samo liju kiše,

ne čuju se da pjevaju ptice

kud god pođem sv´jetle sijalice.

Od tog svijetla zasjenu mi oči.

Šta je teže ne bih znala reći,

da li dani il´  besane noći....

Nema sunca,  nit´ se vidi duga

nećeš sresti ni brata ni druga.

Što je hladna ova zemlja strana

nema nigdje lica nasmijana.

Nikog nema da te razgovori,

da te voli, niti da te shvati,

pa se pitam, draga moja majko

da l´  ću moći sve to izdržati.

Znam da lako sad nije ni vama

brinete se što sam ovdje sama.

Pored svega ja vas sada molim

za mene se ne brinite ništa,

već mi odmah o svemu pišite

šta je novo otkad sam otišla...

Je l´ pšenica sva se pokosila,

djetelina je l´ se osušila,

pada l´  kiša, ili još je nema,

da l´ se Smilja za udaju sprema..

Jeste li išli pratiti regrute,

jesu l´ kruške počele da žute,

je l´  vam Anđa drugarica bila

da vas tješi il´  i ona tuži

s kime li će sada da se druži.

Je li tetka ozdravila Jela

kako sam vas sviju poželjela.

Sad ne mogu svega da se sjetim.

Da sam ptica pa da vam doletim

rodnoj kući na prozor da sletim.

Da te vidim da li mirno snivaš

ili suze k´o i ja prolivaš.

Da prošetam po prašnjavom putu

da donesem baki dinju žutu,

na Modranu da umijem lice

i da vidim moje drugarice.

Dragi tata, da tebe zamolim,

a ti znadeš koliko te volim!

Kadu budu mušmule sazrele,

skloni meni bar pregršt, il´ dvije

da pokloniš za Oce k´o prije.

Zašuškaj ih u slamu il´ s´jeno

da se ne bi smrzle od hladnoće,

to je moje voće omiljeno...

A ja ću vam doć´ za Djetinjce

s poklonima da vas obradujem,

da vam ljubim i ruke i lice,

da umilne glasove vam čujem.

Pozdrav mami , bratu i sestrama

pozdrav baki i mome draganu,

pozdrav cijeloj ravnoj Semberiji,

pozdrav mome rodnome Modranu.

Pozdrav svima ko pita za mene,

a ja ću vas u srcu nositi

i čuvati na vas uspomene...

PISMO  SINU

      ( Jelena Trikić sinu Nikoli)

Nosiš ime svetitelja

to će majku da sokoli.

O, Nikola, čedo milo!

Oprosti mi za sve boli

što me nećeš upamtiti,

ni u moje sjesti krilo,

al´  će tata za oboje

tebi ljubav podariti,

jer si bio naša želja.

Ja sam znala da odlazim

da poslednju bitku gubim,

al se plaših, čedo moje

da i lozu ne izgubim.

Za tebe sam život dala

i nisam se pokajala.

Željela sam, pile malo

k´o sve druge srećne majke,

da te gajim, da te pazim,

da te volim da te mazim,

pred spavanje pričam bajke.

Nije nam se, srećo dalo!

Radovah se, moj anđele

da te vodim na vašere

da ti srcu punim želje.

Da ti kupim medu, zeku

trubu, loptu i pištaljku,

da po dobru pamtiš majku.

Da te voli, da se brine,

nije nam se dalo, sine!

I klikere da ti kupim

i bombone u fišeku

i igračku još poneku.

Đerdan dugi od kolača,

na  sredini srce malo

a na njemu ogledalo.

Teška bolest bješe jača.

Nije nam se, dušo dalo!

Sve sam znala i umjela

al´ nas sreća htjela nije.

O, Nikola, čedo malo,

Bog je htjeo drugačije!

Nije nam se, srce dalo!

Ja te molim i zaklinjem

na samrti u svom bolu:

„Budi dobar, slušaj tatu

pomozi mu, uči školu

i u svemu budi prvi,

ti izdanku moje krvi“.

Budi sine rodu dika

voli svakog, čovjek budi

da i tebe vole ljudi,

tata ima naslednika.

Moja krv će, moj Nikola

proticat´  kroz tvoje vene,

a sa neba kud god kreneš,

pratiće te moje zjene.

Zbogom, moram u visine

čuvaću te, mili sine!

    PISMO  SVIJETU

Pišem ti pismo surovi, svijete.

U ime Boga, u ime ljudi,

da vam buduće vrijeme ne sudi

za spas naroda, za spas planete.

Zašto djetinjstvo kradete djeci,

pticama gnijezda, pčelama polen,

ništite prirodu - grijeh vam je golem.

O, zašto vodu mutite rijeci?

Ja hoću bistre izvore i vrela,

da trčim poljem, berem ljubičice,

sa drugom djecom da hvatam svice,

da srećna čekam sva jutra bijela.

Vi ste mi uzeli crkvu i školu,

ne čujem više jasna im zvona,

zbog vaše moći i vašeg trona

i brod je zastao na starom molu.

Nemojte trovati vazduh i vodu,

leptire, ribe, trave i cvijeće

djeca vam nikad oprostit´  neće

ne traže puno, samo slobodu.

Nemojte sjeći  borove, jele

jablane vite i voće razno.

Nemate dušu, srce vam prazno.

Srećno djetinjstvo sva djeca žele.

Dokle će moćni suditi nejačem,

seliti narod sa drevnih ognjišta,

ostavljati za sobom pustoš i zgarišta

i pravdu dijeliti bombama i mačem.

Pišem ti pismo, surovi svijete,

bezbrižan život hoćemo samo,

planetu našu da sačuvamo.

Poslušaj jednom šta kaže dijete.

PODELITE OVAJ TEKST NA: