detalj slike: KRK Art dizajn

Vilino kolo

Dani su uranjali u sve kraće noći, nestašni, razdragani, nepredvidljivi. Prostrana polja oko Varoši ličila su na košnice čije pčele su htjele da zasiju svaki grumen zemlje. U proljeće, ispod planine, vrijeme se brzo mijenja, oblaci postanu teži, i često svoj tovar izliju po Varoši.

Kiša izli rijeku sa desne strane obale i poplavili pola Varoši. Voda je nosila sa sobom svaku kap znoja iscjeđenu iz čovjeka dok je stvarao to nešto za sutra. Opustijela polja, ispražnjene štale. Ima takvih godina kad se uništi sve što se stvaralo, samo da bi se ponizo čovjek i njegov trud.

Planina postane nepoznata, kao da se udaljila od svojih stanovnika, iz utrube u grču bola izbaci svu tugu koja je mučila. Tri dana i tri noći planina je nemilosrdno kidala komad po komad umornih misli varošana. Izmorena do iznemoglosti vrati rijeku u njeno korito, zatvori oblake u svoje kovčege, na tron stavi sunce da ispravi njen gnjev. Utonu u san nepredvidljiva, neosvojiva, tajanstvena puna tajni o kojima ćuti ta starica iznad Varoši.

Na samom vrhu planina je ravna, jedna prostrana poljana na kojoj se nastanio šafran sa vilama. Dijelili su poljanu i rubove borove šume. “Vilino kolo” trag u travi koje su ostavljale vile tokom ljetnih noći dok su se voljele sa vilenjacima. U tim noćima ispunjene ljubavlju i srećom vile su igrale sa svojim vilenjacima u krug, simbol jedinstva,savršenstva. Jednom je neko ispričao sudbinu dvoje zaljubljenih u Varoši kojih se niko ne sjeća ali znaju da su postojali.

Njoj je bilo devetnaest godina, njemu dvadest. Zapalila iskra ljubav u srcima, ali roditelji nedadoše pristanak. Razočarani, odlučiše tu noć da potraže pomoć kod vila na poljani. U ponoć sačeka mladoženja nevjestu na kapiji i krenuše na planinu. On jedan u majke, ona sirotica, dijete nekog vojnika koji nije dočekao njeno rođenje, ni majku nije upamtila, odhranila je Varoš. Osim dobrote nije imala ništa da ponudi. Šta se tu noć dešavalo u planini niko ne zna ,ujutro su ih našli zagrljene u vilinom kolu. Ograđeni od svih ljudskih nesreća, svakog zla, sretni su utonuli u svoju ljubav koja postade njihov vječni grob. Životom su platli vilama  mehri* da ostanu zajedno. Sahranili su ih na istom mjestu uz rub borove šume u sjeni jave i sna.

Od tad u planini se nije čekala noć, vile nisu voljele svjedoke, one bi samo ostavile trag u kolu, u svom savršenstvu nepoznatom ljudima. Mustafa i Fatka su često dolazili popodne, svi su planirali moje i Rahimovo vjenčanje. Vez na maramama je bio drugačiji sa jedne strane marame Fatka je ćirilicom izvezla moje i Rahimovo ime a na drugoj streni sa arapskim slovima. Učinilo mi se da ljepših slova nisam vidjlea. Svaka nit crvrenog konca koja se provlačila kroz platno bila je svjedok jedne ljubavi i jednog vremena.

-Da vam Bog da zdravlja i sreće kćeri. Dijelila je blagoslove Fatka.

-Amin majka.

Cijeli život je zovem majkom ona i Mustafa su dijelil sa mnom i sa mamom sve radosti i tuge. Bili su tu kad sam prohodala, progovorila, mislila sam da je to zbog mog brata po mlijeku sve do tog popodneva.

Mirisala je kuća na pržen ječam iz dolapa vrelog od žara na ognjištu. Na sećiji do prozora sjedio je Mustafa držao je tespih u ruci. Ne znam da li se molio ili je bio moljen majčinim ćutanjem.

-Vrijeme je kćeri, reče Fatka napuštajući prostoriju.

Strah mi stavio katanac na usne, ne progovaram, ćutim gledajući čas u majku čas u Mustafu.

Primjetivši moju zbunjenost gledajući u tespih, tiho, Mustafa izgovori.

-Ti si moja kći.

Osjetih vrtoglavicu, učinilo mi se da sati, minuti, dani počinju da se broje unazad. Da me izdao život, sudbina, vrijeme…

-Kako? Sad ste našli da mi pričate istine. Ugušiše me suze na pola rečenice. Prvi put me je zagrlio otac, poljubi me u čelo i kosu. Obrisa suzu sa obraza i tad primjetih da imamo istu boju očiju. Njegov zagrljaj otvori jaz bola u mojim grudima koji je kroz jecaj ostajao na njegovom ramenu.

-Da li majka Fatka zna? Upitah oca dok je istina kao omča na vratu stezala svojim nitima.

-Zna, cijela Varoš zna. Rekao je to samouvjereno, smireno kao da je odavno preuzeo kormilo svog broda na pučini.

U najdubljem dijelu duše osjetih olakšanje dok su se slike prošlosti provlačile kroz sve pore života.

-Kad sam je prvi put sreo znao sam da je ta ljubav vezana životom. Još mogu da osjetim miris njene kose boje lješnika dok se u šalvarama spuštala niz kaldrmu. Moj otac je po narudžbi radio njene nanule. Bila je ponos porodice, šest sinova i jedna kći. Gazda Todor je pazio kao oči u glavi, nije išla u školu učitelji su dolazili kući prije podne dok je Todor još drijemao u sobi. Jedinica, voljena, razmažena omekšala je srce Todora koji je u njoj vidjeo sebe. Ko bi je dao za sina obućara kog su trebali da ožene pa da ostane u varoši da bi postao imam. Znao sam da njenu ruku Todor mi neće dati.  Ako me voliš ti još noćas pođi za mene rekoh Biseri u prolazu. Volim više nogo što mislim i jače nego što osjećam prošaputala je Bisera. U ponoć me je čekala na kapiji, uplašeni krenuli smo u neizvjesnost vođeni ljubavlju. Prespavali smo na staroj planini kod crkve brvnare. Pokriveni plaštom od zvijezda nemoćni pred sudbinom uplašeni pred životom imali smo samo jedno drugo.

Todor nas je našao u zoru, bez pitanja i prekora odveo je Biseru kući. Udao je iste hefte znao je da će to biti najveća kazna i za mene i za Biseru. Bio je u pravu, kažnjeni smo obadvoje bolom, bolom koji se ne liječi, koji se ne vidi a koji boli. Njeni svatovi su prošli pored moje kuće jednim mačem probodena su dva srca.

Prije tvog rođenja Todor je otišao na put sa kog se nije vratio. Meni su doveli Fatku i dali džemat u Varoši. I sam Bog htjeo da ispravi ljudsku nepravdu.

PODELITE OVAJ TEKST NA: