O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKolumnaKultura sećanja


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


VILINO KOLO

Sanja Lukić
detalj slike: KRK Art dizajn


Vilino kolo


 
Dani su uranjali u sve kraće noći, nestašni, razdragani, nepredvidljivi. Prostrana polja oko Varoši ličila su na košnice čije pčele su htjele da zasiju svaki grumen zemlje. U proljeće, ispod planine, vrijeme se brzo mijenja, oblaci postanu teži, i često svoj tovar izliju po Varoši.
Kiša izli rijeku sa desne strane obale i poplavili pola Varoši. Voda je nosila sa sobom svaku kap znoja iscjeđenu iz čovjeka dok je stvarao to nešto za sutra. Opustijela polja, ispražnjene štale. Ima takvih godina kad se uništi sve što se stvaralo, samo da bi se ponizo čovjek i njegov trud.
Planina postane nepoznata, kao da se udaljila od svojih stanovnika, iz utrube u grču bola izbaci svu tugu koja je mučila. Tri dana i tri noći planina je nemilosrdno kidala komad po komad umornih misli varošana. Izmorena do iznemoglosti vrati rijeku u njeno korito, zatvori oblake u svoje kovčege, na tron stavi sunce da ispravi njen gnjev. Utonu u san nepredvidljiva, neosvojiva, tajanstvena puna tajni o kojima ćuti ta starica iznad Varoši.
Na samom vrhu planina je ravna, jedna prostrana poljana na kojoj se nastanio šafran sa vilama. Dijelili su poljanu i rubove borove šume. “Vilino kolo” trag u travi koje su ostavljale vile tokom ljetnih noći dok su se voljele sa vilenjacima. U tim noćima ispunjene ljubavlju i srećom vile su igrale sa svojim vilenjacima u krug, simbol jedinstva,savršenstva. Jednom je neko ispričao sudbinu dvoje zaljubljenih u Varoši kojih se niko ne sjeća ali znaju da su postojali.
Njoj je bilo devetnaest godina, njemu dvadest. Zapalila iskra ljubav u srcima, ali roditelji nedadoše pristanak. Razočarani, odlučiše tu noć da potraže pomoć kod vila na poljani. U ponoć sačeka mladoženja nevjestu na kapiji i krenuše na planinu. On jedan u majke, ona sirotica, dijete nekog vojnika koji nije dočekao njeno rođenje, ni majku nije upamtila, odhranila je Varoš. Osim dobrote nije imala ništa da ponudi. Šta se tu noć dešavalo u planini niko ne zna ,ujutro su ih našli zagrljene u vilinom kolu. Ograđeni od svih ljudskih nesreća, svakog zla, sretni su utonuli u svoju ljubav koja postade njihov vječni grob. Životom su platli vilama  mehri* da ostanu zajedno. Sahranili su ih na istom mjestu uz rub borove šume u sjeni jave i sna.
Od tad u planini se nije čekala noć, vile nisu voljele svjedoke, one bi samo ostavile trag u kolu, u svom savršenstvu nepoznatom ljudima. Mustafa i Fatka su često dolazili popodne, svi su planirali moje i Rahimovo vjenčanje. Vez na maramama je bio drugačiji sa jedne strane marame Fatka je ćirilicom izvezla moje i Rahimovo ime a na drugoj streni sa arapskim slovima. Učinilo mi se da ljepših slova nisam vidjlea. Svaka nit crvrenog konca koja se provlačila kroz platno bila je svjedok jedne ljubavi i jednog vremena.
-Da vam Bog da zdravlja i sreće kćeri. Dijelila je blagoslove Fatka.
-Amin majka.
Cijeli život je zovem majkom ona i Mustafa su dijelil sa mnom i sa mamom sve radosti i tuge. Bili su tu kad sam prohodala, progovorila, mislila sam da je to zbog mog brata po mlijeku sve do tog popodneva.
Mirisala je kuća na pržen ječam iz dolapa vrelog od žara na ognjištu. Na sećiji do prozora sjedio je Mustafa držao je tespih u ruci. Ne znam da li se molio ili je bio moljen majčinim ćutanjem.
-Vrijeme je kćeri, reče Fatka napuštajući prostoriju.
Strah mi stavio katanac na usne, ne progovaram, ćutim gledajući čas u majku čas u Mustafu.
Primjetivši moju zbunjenost gledajući u tespih, tiho, Mustafa izgovori.
-Ti si moja kći.
Osjetih vrtoglavicu, učinilo mi se da sati, minuti, dani počinju da se broje unazad. Da me izdao život, sudbina, vrijeme…
-Kako? Sad ste našli da mi pričate istine. Ugušiše me suze na pola rečenice. Prvi put me je zagrlio otac, poljubi me u čelo i kosu. Obrisa suzu sa obraza i tad primjetih da imamo istu boju očiju. Njegov zagrljaj otvori jaz bola u mojim grudima koji je kroz jecaj ostajao na njegovom ramenu.
-Da li majka Fatka zna? Upitah oca dok je istina kao omča na vratu stezala svojim nitima.
-Zna, cijela Varoš zna. Rekao je to samouvjereno, smireno kao da je odavno preuzeo kormilo svog broda na pučini.
U najdubljem dijelu duše osjetih olakšanje dok su se slike prošlosti provlačile kroz sve pore života.
-Kad sam je prvi put sreo znao sam da je ta ljubav vezana životom. Još mogu da osjetim miris njene kose boje lješnika dok se u šalvarama spuštala niz kaldrmu. Moj otac je po narudžbi radio njene nanule. Bila je ponos porodice, šest sinova i jedna kći. Gazda Todor je pazio kao oči u glavi, nije išla u školu učitelji su dolazili kući prije podne dok je Todor još drijemao u sobi. Jedinica, voljena, razmažena omekšala je srce Todora koji je u njoj vidjeo sebe. Ko bi je dao za sina obućara kog su trebali da ožene pa da ostane u varoši da bi postao imam. Znao sam da njenu ruku Todor mi neće dati.  Ako me voliš ti još noćas pođi za mene rekoh Biseri u prolazu. Volim više nogo što mislim i jače nego što osjećam prošaputala je Bisera. U ponoć me je čekala na kapiji, uplašeni krenuli smo u neizvjesnost vođeni ljubavlju. Prespavali smo na staroj planini kod crkve brvnare. Pokriveni plaštom od zvijezda nemoćni pred sudbinom uplašeni pred životom imali smo samo jedno drugo.
Todor nas je našao u zoru, bez pitanja i prekora odveo je Biseru kući. Udao je iste hefte znao je da će to biti najveća kazna i za mene i za Biseru. Bio je u pravu, kažnjeni smo obadvoje bolom, bolom koji se ne liječi, koji se ne vidi a koji boli. Njeni svatovi su prošli pored moje kuće jednim mačem probodena su dva srca.
Prije tvog rođenja Todor je otišao na put sa kog se nije vratio. Meni su doveli Fatku i dali džemat u Varoši. I sam Bog htjeo da ispravi ljudsku nepravdu.
 



 

PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"