detalj slike: KRK Art dizajn

Četrnaestu glavu romana Moja braća David i Golijat možete pročitati OVDJE

Moja braća David i Golijat - Glava 15.

i epilog

15.

Nisam se nikada oženio. Nije da nije bilo žena niti ljubavi u mom životu, ali, jednostavno – to nije išlo. Sada mi se javlja neka blaga nostalgija za potomkom, za nasljednikom koji bi produžio moje dane na zemlji.

Na neki način, Solomon je to moje čedo, moj duhovni sin, moj učenik, jedinac i prvenac. Iako on nije moj sin po krvi, osjećao sam uvijek da između njega i mene postoji bliskost kakva nikada nije bila između njega i Davida. Zato su moji poslednji dani začinjeni tugom, jer on ne nastavlja djelo koje smo zajednički stvarali, on ne produžuje moje dane na zemlji..

Nisam se nikada odlučio za porodicu. Imao sam u životu mnogo prilika. Smatrao sam da bi to bilo neiskreno s moje strane. Nisam mogao da se podijelim na porodicu i carstvo. Nikada ni jedna polovina ne bi dobila mene cijeloga. Bilo bi to licemjerstvo, jer bih na jednoj od strana morao biti ono što nisam. Ne bih mogao da podižem djecu kojoj ne bih pružio sebe cijeloga i u čije vaspitanje i pripremu za život ne bih dao svo svoje vrijeme, znanje, ljubav i žrtvu. S druge strane, služba carstvu Božijem na zemlji i čovjeku kojeg sam smatrao za Izabranika Božijeg (i uz kojega sam i ja osjećao dio tog blagoslova) zahtijevala je svo moje vrijeme, svu moju energiju, znanje i žrtvu. A takav zadatak ne vrijedi ni započinjati bez davanja sebe cijeloga u to.

Znam da ovo zvuči čudno, jer ja jesam vaspi-tavao jedno dijete i istovremeno se bavio poslo-vima carstva. Ali, u slučaju Solomona, to je bio jedan zadatak.

Porodica je za mene najveća svetinja. To je moj životni stav prema svemu oko mene, jer sve dolazi iz kuće i porodice. Ukoliko je čovjek ponikao iz porodice u kojoj se znao red, poredak i osjećaj za nešto više od jela, pića i postelje, onda on može na svojim plećima da iznese žrtvu za carstvo i narod Božiji. Jer, svako mora da podnese svoj dio žrtve, ako želimo da nešto učinimo za svog života i ostavimo trag iza sebe. Ja dolazim iz porodice čiji je otac i „glava“ bio odličan primjer za propast, ali čija je majka svojim životom i smrću pokazala žrtvu zbog koje sam ostatak života proveo trudeći se da opravdam njen postupak. Ona je moj život zadužila svojom smrću. Njen lik je svuda i na svakom mjestu bio sa mnom i kao anđeo me pratio kroz život. Ovih dana, sve češće mi je pred očima i znam da je kraj blizu...

Primjer Samordajeve porodice, jedine koju sam imao u životu, pokazao mi je da je ljubav jedini pokretač svega u životu. Ljubavi tu nije manjkalo, ali je, opet, sve bilo nekako mlako. Njihovim primjerom naučio sam da duhovnost ima veliki značaj i ulogu u životu, ali bez pravih djela i konkretne akcije, ona je gotovo besmislena. Jedan sveštenik je sebi dozvolio da mu djeca budu potpuno nezainteresovana za ono što čini srž njegovog života. Zato je mene toliko volio, jer sam bio uz njega na molitvi. S druge strane, on sam nikada nije učinio ništa na tome da svoje sinove privoli na ono što njega ispunjava. Bila je to neka vrsta sebičnosti. Ono što je bilo njegova najveća ljubav, mogla je biti i ljubav onih oko njega, samo da je znao da im na to ukaže, pokaže javno pred svojom porodicom šta voli i želi. Ta akcija je izostala, a ljubav bez nje je prazna. Ljubav ne može da se potroši dijeljenjem; naprotiv, ona se time samo umnožava.

Kao učenik velikog arhitekte u Tiru, prvi put sam posumnjao u ljubav. Videći kako se moji drugovi raduju pogledima djevojaka i kako im i sami upućuju smjele i duge poglede, kako o tome razgovaraju nadugačko i naširoko, mislio sam da je to ljubav. Ali, shvativši da to nema nikakve veze sa ljepotom, zaljubljenosti, nekim unutrašnjim osjećajem, želj-om ili potrebom, već samo s tim „čija je ona kći“ i „šta se dobija tim pogledom“, razočarao sam se u svijet oko sebe. Bože, pa ako čovjek sa svojih dvadeset ne razmišlja o ljubavi, već o „dobitku“, kada će razmišljati o tome?!

Na žalost, mnogo kasnije shatio sam da o tome razmišljaju onda kada već imaju svoju djecu, pa i djecu svoje djece, da tada gledaju u ljepotu i misle o onima koje ne bi smjeli ni da pogledaju. Sve stvari u životu, definitivno, treba raditi u svoje vrijeme, jer sve što se preskoči vratiće se će kad-tad. I najčešće – onda kada se čovjek najmanje nada...

  Upravo to se desilo Davidu kada je ugledao Virsaveju... Njegova mladost prošla je u bitkama, bježanju od Saula i povijanju pod teretom odgo-vornosti koju je prorok izlio na njegovu glavu[i]. Za nježnosti i igre u postelji nije imao vremena. Mihala – žena kojom se oženio i koju je volio, otrgnuta je iz njegovog zagrljaja i predata drugom čovjeku da mu rađa sinove. Kada ju je vratio, to više nije bila ona ista žena za kojom je žudio. Onda kada je najmanje trebalo da se zanima ženama, kada je sve u životu postigao i uspio, nespunjeni snovi su se vratili kao vjerno pseto, ali su se zalijepili za onu za koju nisu smjeli. Ovaj put, bila su to djela i akcije bez prave duhovnosti – kao potpuna besmislica.

Ne, nije svo zlo u tome što ju je gutao očima, što je zbog njenih zanosnh kukova zaboravio na carsku službu i zbog njenih grudi odgurnuo blagodat Božiju... Zlo je što je radi te želje ubio njenog muža – smišljeno i podmuklo. Još veće zlo je što je u tome učestvovao skoro cjeli carski dvor i što je time zaprijetio da svo carstvo sunovrati u propast. I sve to radi jedne neostvarene želje iz mladosti koja se pojavila kad joj je najmanje bilo mjesto i vrijeme.

No, on se pokajao, shvatio koliki je bezdan ot-vorio i, donekle, popravio što se dalo popraviti. Nakon što mu je Natan na to ukazao, o tome smo dugo i otvoreno razgovarali. Ali, ja koji sam mu na to ukazivao, nisam iz toga izvukao pouku za sebe. Bio sam mudar kada su drugi ljudi u pitanju, a sasvim glupo sam postupo kada se ticalo mene i onoga što ja činim.

Na istu tu grešku, mnogo kasnije, naveo sam Solomona. Učeći ga, trudio sam se da mu u svemu dam primjer. Nadao sam se da mu svojom žrtvom dajem primjer u službi carstvu. Nisam mu savjetovao da leti onda kada je bilo vrijeme za let. Nisam znao na vrijeme da povučem jasnu granicu između svog života i onoga što on iz njega usvaja. Moja odluka da ostanem sam i držim se podalje od žena uticala je na njega da i on slijedi taj primjer. Ali, ja sam to prošao u mladosti, ja sam taj plod okusio onda kada je bilo vrijeme, a on je bio mladić u punom zanosu snage i želje, kada se ugledao na mene već starog, zrelog i odlučnog. Htio je što prije da me pobjedi, da bude bolji od mene. To mi je promaklo i sada se vraća.

Sada leti, ali u pogrešno vrijeme i na pog-rešnom mjestu... a ja krivim njega i dopuštam sebi da budem razočaran... O, Gospode Svudaprisutni, sudi meni, a ne njemu!

(dio teksta koji slijedi nije čitljiv)

EPILOG

I

Dugo sam pokušavao da doprem do smisla nastanka ovog djela, do svrhe njenog pronalaska od strane sv. Andreja, do razloga dolaska u moje ruke... Koja je svrha sve te zavrzlame oko knjige koja više ne postoji i nema načina da se dokaže njena autentičnost? Zašto se ona pojavljuje onda kada moj život i moja ličnost treba da se uobliče, da dobiju pravac i smisao? I zašto, onda kada sam je prih-vatio kao dar i znak i krenuo za njom, ona nestaje zajedno sa civilizacijom u kojoj sam rođen i odrastao? Zašto je preživjela mnoge ratove, ali ne i ovaj?

Pitanja je bilo sve više, ali odgovora ni jednog. Zato godinama o ovome nikome nisam govorio i sve sam, vremenom, zatrpao negdje duboko u duši. Nastojao sam da nastavim život sa nekim smislom, ali mi je smisao teško polazio za rukom.

Dvije godine kasnije rodile su se njih dvije. Dvije djevojčice kao jabuke, sestrice bliznakinje, u moj život vratile su smisao. One su u našu kuću donijele neopisiv blagoslov. Sve je opet bilo dobro i lijepo. Još od prvog dana oduševljeno sam prihvatio blagoslov roditeljstva i s naročitim ponosom ušao sam u ovaj najveći životni projekat.

No, naša sreća nije dugo trajala. Već nakon nekoliko mjeseci otkrili smo da njihov razvoj neće biti kao kod druge djece i da će roditeljstvo ovim malim Anđelima biti ogromno iskušenje. Pred nama je stajala ogromna žrtva i pomirenje sa veli-kim razočarenjima u životu. Morali smo da nau-čimo da živimo s problemom bolesti i zaostatka onih od kojih sam očekivao da budu moj produžetak, moja vječnost... i da u svemu tome još nađemo ljepotu, smisao i dubinu. Priznajem da sam se dugo lomio u duši tražeći način kako da se pomirim s tim, kako da podnesem svu žrtvu i neprestani hod po ivici snage, živaca napregnutih do maksimuma, kako bi se iz njihovog života izvukao makar mini-mum.

Godine su prolazile i spas sam nalazio u radu. Što sam više bio angažovan, to sam manje sebi ostavljao vremena da razmišljam o svojim životnim iskušenjima. A bilo ih je isuviše. Život sa „pečatom inosti“, obilježen žigom nepoznanice – tog izvora svih strahova i među najbližim prijateljima i rodbinom, postao je izvor mnogo većeg bola, nego što ga nosi sam osjećaj nemoći da učinim bilo šta za sopstvenu djecu.

A onda smo presjekli taj čvor i odselili daleko, na drugi kontinent, kako bismo sve počeli ispočetka. I opet je počeo da se nazire smisao. Sve je obećavalo nekim novim početkom, nazirala se neka nova sreća i neki potpuno nov život. Jedino... ja sam sada bio prepušten analizi vremena koje sam propustio da posvetim samo sebi.

U tome su na red došla ona stara pitanja bez odgovora o smislu stvari koje nestaju i koje gube svoju početnu ljepotu. Sasvim slučajan susret i početak divnog poznanstva sa jednim starim Jevrejinom otvorilo je nova pitanja, ali i pogled na život iz potpuno drugačije perspektive koja je, možda, mogla da ponudi neke odgovore. Njegovo interesovanje za poziv sveštenika religije o kojoj je jedva išta znao i moje interesovanje za pogled na život iz jednog potpuno nepoznatog ugla, otvorili su pitanja na teme koje su se, do tada, podrazumi-jevale same po sebi. Sve što je do sada pred-stavljalo veoma jednostavne stvari, moralo je doći u pitanje i na ta pitanja trebalo je dati odgovore.

Jednom me je upitao: „Šta vi pravoslavni hrišćani podrazumijevate pod pojmom - moć?“ Malo sam razmislio i odgovorio: „Moć je nešto što ne dolazi od nas, nego od Boga. On je jedini stvarno moćan, a naša moć je samo u blagoslovu Božijem“.

„Da li si ti moćan čovjek?“ – upitao je i zatekao me nespremnog da budem iskren.

Ako kažem da jesam, odgovor će biti u suprotnosti sa mojim razočarenjima i sumnjom u blagoslov Božiji koji je, po svemu, trebao da bude na meni. Kao sveštenik, kao otac koji je blagos-loven dvostrukim blagoslovom, kao čovjek koji je nepovrijeđen prošao kroz jedan od najstrašnijih ratova i bio svjedok velikih istorijskih trenutaka, kao neko ko je posjedovao jednu ovakvu knjigu, trebao bih biti blagosloven i „moćan“. S druge strane, kao neko ko je u tim silnim blagoslovima osjetio veliku bol i gubitak, možda bi iskreniji odgovor bio – nisam.

Nisam mu odgovorio i još uvijek tražim odgovor na to pitanje. Nekim odgovorima sam bliži, jer osjećam da sam, pored svih gubitaka i razočarenja, ipak blagosloven da na svoj koži osjetim biblijske istine i pouke. Sve priče o ljubavi Božijoj, iskušenjima i pobjedama snagom vjere imaju veliku mogućnost da se svedu na bajku, ako nema te „boli nasušne“ i stradanja, kao jedinog blagoslovenog polja na kojem sve ima svoj smisao. Neke stvari se mogu dokazati jedino nervnim završecima... Uostalom, „Vaskrsenja ne biva bez smrti“, zar ne?!

Tih dana, zaokupljen razmišljanjem na ovu temu, pronađoh ponovo na onaj moj prevod. Godinama mu se nisam vraćao i kao da sam uspio da ga zaboravim. Čitajući ga, nalazio sam mnoge moguće odgovore, a jedan od njih bješe i na ono staro pitanje: da li da ga iznesem u javnost ili ne. Argument koji je pokopao moj rad u zaborav bio je nestanak knjige, kao ključnog dokaza. Ali, zar je za istinu neophodan dokaz? Zar sam ja veći stradalnik od bilo koga pomenutog u ovoj knjizi? Jesam li više blagosloven i „moćan“ od bilo koga iz ove knjige?

Čitajući je ponovo, nakon toliko godina, osje-ćam kao da je vidim prvi put. Mnoge stvari sada posmatram iz novog ugla, mnoge stvari imaju sasvim drugi smisao. Osjećam ono isto uzbuđenje i radost, kao kada sam prvi put vidio ovaj tekst. Mnoge lične nedoumice i razočarenja našao sam ponovo otvorene u ovoj knjizi i ona mi je pomogla da vratim ono staro samopouzdanje, pokolebano mnogim životnim iskušenjima.

I, baš kao što reče taj nepoznati, a opet tako blizak pisac ove knjige: „Sve je povezano!“ Sve ima svoj uzrok, posljedicu, razlog i mjesto u ovom i ovakvom svijetu. Bol, radost, patnja, sreća... sve zajedno čini život i samo smiješano lakše se podnosi.

II

Moram da se ogradim od originalnog djela, jer ovo je ipak porevod prevoda. Ukoliko se originalno djelo ikada pronađe i pokaže se da se u nečemu ne slaže sa ovim prevodom, ne snosim odgovornost za eventualne greške nastale u prevodu sa jevrejskog na grčki jezik.

Originalno djelo moglo je nastati negdje u vrijeme završetka gradnje jerusalimskog Hrama, poznatijeg kao Prvi hram ili Solomonov hram. Ono skida svaku nedoumicu oko toga ko je gadio Hram i, svakako, daje živu sliku opisa njegove ličnosti. Nigdje u knjizi se ne pominje njegovo ime (osim da je na rođenju bilo Varmej, ali je ono nesumnjivo prom-jenjeno njegovim prelaskom na judaizam).

Istorijske okolnosti opisane u knjizi, uglavnom se podudaraju sa danas poznatom istorijom starog svijeta, ali i sa biblijskim činjenicama. Ostaje nejasno da li je ova knjiga bila poznata piscima biblijskih knjiga i da li su, eventualno, iz nje crpili podatke za svoje knjige koje su, kasnije, ušle u zvaničan kodeks Biblije. Vjerujem da jeste, jer pisac navodi da je određene podatke crpio iz dnevnika proroka Samuila, na osnovu kojeg su nastale 1. i 2. Samuilova. Razmišljanja pisca na temu odnosa sa sveštenicima onog vremena, otvaraju mogućnost da je ovo djelo plagirano, a zatim „gurnuto“ u zaborav. Srećom, nije uništeno i pronađeno je gotovo 18 vijekova kasnije i prevedeno na grčki jezik. Da li je sve te vijekove preživjelo kao prepis ili original, to niko sa sigurnošću ne može da potvrdi, jer prevodilac (sv. Andrej) ne navodi taj podatak.

Takođe, među djelima sv. Andreja nigdje se ne pominje ovaj prepis i prevod. Međutim, obzirom da je on bio arhivar jerusalimske patrijaršije, moguće je da se u arhivi patrijaršije, ili na Kritu, gdje je sv. Andrej proveo veći dio svog života, može pronaći pomen ovoga djela.  U svojim istraži-vanjima nisam naišao na ovaj podatak.

I, na kraju, želim da ostavim otvorenu temu o autentičnosti ovog djela, jer ona nije prošla kroz analizu više stručnjaka. Ukoliko se pokaže da neki drugi prepis postoji, ta tema će se svakako moći bolje i više obraditi.

---

[i]Ovde se misli na Davidovu carsku službu, uzevši kao simvol čin pomazanja Davida za cara od strane proroka Samuila. Samuilo je napuno ovnujski rog maslinovim uljem i izlio ga na Davidovu glavu i tim činom pokazao, simvolično, zlivanje blagodati Božije na Davida. Vidi 1. Sam. 16, 1-13. Otuda dolazi riječ „Pomazanik“.

–

SADRŽAJ

Uvod   5

Tekst na omotu          18

Tekst unutar omota  23

Epilog           238

Recenzija Danila Marića   245

Recenzija (izvod) Dr Milutina Srbljak 255

O autoru        256

Skraćenice   258

Objašnjenja   259

 

Drugo izdanje romana uradila je izdavačka kuća "Katena Mundi" Beograd i roman se može kupiti kod njih na sajtu klikom na link ispod.

#slika6786#strana3202#

PODELITE OVAJ TEKST NA: