detalj slike: KRK Art dizajn

VRIJEME JERUSALIMSKOG HRAMA

(Vladislav Radujković, Moja braća David i Golijat - roman, Književna radionica "Kordun" - 2014. Katena Mundi - II izdanje 2016.)

Danilo Marić 

Kad sam, u ulozi priređivača, dobio rukopis romana Vladislava Radujkovića, Moja braća David i Golijat, prišao sam mu kako danas prilaze i drugi priređivači, počeo da ga čitam – dijagonalno. Prve rečenice Epiloga i Uvoda su me iznenadile nestan-darnočću piščevom, i vratio sam se, što nisam učinio odavno, i počeo tekst da čitam kao buduću knjigu osobite vrijednosti.

Više je elemenata knjige koji su izazvali moju pažnju. Odmah ću reći da je rukopis pisan izvježbanom rukom intelektualca, pred kojim su se otvarale stranice  i onih velikih starozavjetnih tajni. Vladislav Radujković, i to ću istaći, ekspertno vlada srpskim jezikom, da se ta činjenica otkriva već nakon pročitanih prvih rečenica. Rečenice su prave arabeske, uvijek u dobroj funkciji, bez kićenja kojekakvim novotarijama i nepotrebnim zaobilaženjima srži koje je pisac nakanio da ispriča. Knjiga tretira vrlo ozbiljna i komleksna pitanja, ali zahvaljujući maestralnom pisanju, čita se kao da je tema prosta i čitaocu bliska. Mene je, posebno, ova knjiga dojmila orginalnočću pristupa ispričanoj temi. Predmet knjige je knjiga početna, predhrišćanska, koja je išla s ruke na ruku, samo Bog zna koliko ruku, i samo Bog zna koliko je vlasnika znalo šta u njoj piše, ili nije niko, ali ona je milenijumima preživljavala, da bi njen najuvjerljiviji trag  bio upucan i smožden jednom pametnomNatovom bombom u Beogradu 1999. godine.

Knjiga je opasna za bezbožnike.

Naslućujući rat žurio sam da u kompjuter poh-ranim sve svoje rukopise, nekoliko romana, drama, stručnih knjiga, pjesama... I kad sam 3. aprila 1992. godine pobjegao iz Mostara u džepu sam ponio svoje radove, one koje sam uspio kompjuterizovati. S tim sam bio zadovoljan, iako sam izgubio 4 drame, dvadesetak pripovjedaka, nešto pjesama i, najvažnije, jedan roman. Majstor Đuro. Moj prvi roman. Pisan je nekolike godine, da bi ga 1977. godine, Sena Semis, daktilografkinja iz preduzeća „Soko“ iz Mostara, prekucala na oko 300 gusto kucanih stranica. Ispred rata sam pobjegao u pola radnog dana, iz kancelarije nisam ništa ponio, računao sam da možda rata i neće biti, a i ako bude biće kratak, i toga dana mi je bilo važno samo da sakupim svoje troje djece i suprugu i izvučem ih iz ratnog mostarskog kazana.

U kancelariji su ostali mnogi rukopisi, ali roman Majstor Đuro je za mene značio mnogo više nego svi ostali zajedno. I kad je prošao rat pohitao sam u firmu, u kancelariju, u njoj zatekao nekoga ko me je zamijenio, i koji je napravio kiselo lice; „Kome je do romana. Nema to ovdje...“ Obilazio sam firmu i poznanike, svi su mirekli da je sve iz-gorilo od srpskih granata. Godinama sam navraćao i sa onom malom nadom tražio moj prvjenac, sanjao ga. Izgorila mi je kuća, ali sam je prebolio. Roman nisam. Molio sam i tražio. I preko interneta.

Godine su prolazile, četrdesetak od kako je pisan i 22 od kako smo se rastali u kancelariji. I kad sam, konačno, uspio da savladam i skrajnem nadu, ove 2014. godine, iz moje predratne firme nazvao me je nepoznati gospodin, Željko Juka, kako se predstavio, i rekao da ima moj roman Majstor Đuro.

Kakva radost. Rukopis romana je u mojim rukama i trebaće mi vremena da uklonim sumnju u ovu činjenicu.

Čitajući rukopis romana Vladislava Raduj-kovića Moja braća David i Golijat, osjetio sam svu njegovu radost vezanu za jednu izgubljenu knjigu, go-rostas od knjige, kojoj je on svojim toplim zagrljajem spasao dušu, spasio od Natovove koletarne štete, spasao preveodom i preživjelim fajlom.

Roman Moja braća David i Golijat je fikšen navl, u kojem je autor turista  u Istanbulu, u ulič-noj prodavnici, nabasao na knjigu iz starozavjetnog doba, te je za magistarski rad preveo sa starogrčkog jezika. Zahvaljujući ovom prevodu, koji se sada pojavljuje u formi romana, za utisak koji će ponijeti čitalac, spasena je istorija velikog doba. Autor je uložio veliki trud da čitaoca u ovo uvjeri, i po mom mišljenju u tome je potpuno uspio. Mene, kao prvog čitaoca, uvjerio je.

Roman je pisan u JA formi. Priča ga jedan mudrac-starac, pred smrt. Priča i zapisuje u hro-niku vremena Davida i Solomona, a to je vrijeme gradnje  Jerusalimskog hrama, Prvog hrama, ili So-lomonovog hrama, kako se sve naziva taj prvi jerusalimski hram. Autor ovog romana,fikšen navl, nije imao originalnu starčevu knjigu, imao je njen prevod na starogrčki jezik, u prevodu svetog Andreja Kritskog.

Hroničar knjige je veoma bogate biografije. Sin silnika Rafaja, koji je svojim divovskom snagom rušio sve neprijatelje pred sobom, po ženidbi dobio je sina, nasljednika, ali taj sin se nije bacio na oca, već na majku, i kako je stasavao pokazivao se sve fizički neizglednijim. Silni Rafaj opužuje suprugu, ona je kriva, pa ženi još  jednu ženu, a ona rađa pet divova, među njima najkrupnijeg Golijata. U naletu mržnje prema prvoj supruzi i prirodnom nasljedniku, silni Rafaj vadi mač i poteže ga na zakržljalog sina, a majka se podmeće i biva zbodena, a sin uspijeva pobjeći, zavarati tragove i, kasnije, uspjeti u životu, i sve to pred smrt zabilježiti u knjizi Moja braća David i Golijat. Hroničara kao odbjeglog dječaka nalazi, dovodi kući i odgaja jedan dobar čovjek, koji će ga kasnije uvesti u život na pravi način. Kasnije, kao uspio čovjek susrešće Davida, s kojim će se družiti, postati mu brat, i po njemu i po polubratu Golijatu i nazvaće svoju hronologiju.

Priča romana teče tiho i uvjerljivo, kao ravni-čarska rijeka koja sigurno i strpljivo plovi svojim tokom do ciljnog uvira, bez klopotanja i organja kako čine hirovi planinskih potočića. U dvoboju goloruki srednjaš David ubija dvometraša Goli-jata, tako se razvija fabula hronike, i romana, kada hroničar dobiva zadatak da Davida pripremi za cara. I on će to, zaista, i postati. I sin Davidov Solomon u ocu je gledao svemoćnog borca za Božiju pravdu, titana koji je ubio Golijata, pokorio sve narode svijeta i bacio ih pred noge Gospodnje. David je bio neviđen ratnik, divio mu se sin, neustrašiv i nepobjediv, Davidu se sam Bog obraćao, i predstavljao je sliku Božiju na zemlji. Tago viđen otac za Solomona je bio opterećenje – nedozrelog naslednika. A on je dozreo, uvjeravao ga je starac i pokušavao sa oca skidati oreole koje mu je sin doslikavao. David je ogrezao u potocima krvi, istina je da je i „postao car nad svim plemenima Izrailjevim i ujedinio je sav narod pod svojom vlašću. Moram priznati da me je to klanje i ubijanje, kotrljanje odsječenih glava, sve te prijetnje i spletke, prilično zamorilo. Skoro sedam punih godina trajalo je to bratoubilačko krvarenje, ratovi sa okolnim narodima“,Solomonu je starac razotkrivao drugo Davidovo lice uvjeravajući ga da je on Božji izabranik: „Da, Solomone... ti, a ne David.“ Kako je starac pripremio Davida za podvige tako je pripremao i Solomona, ali sa posebnim zadatkom, da od njega napravi ne samo ratnika i imperatora, već i humanistu, čovjeka vrijednog Božijeg proviđenja, uvjeravao ga je: „Ti si izabran da budeš moćniji od faraona, silniji od vavilonskih careva, bogatiji od sidonskih kneževa, veći od najvećih na zemlji! Ti moraš da prihvatiš taj teret.“

Radnja romana odvija se u vrijeme kada je: „Sva jevrejska zemlja bila je podjeljena između 12 ple-mena, a Jerusalim nije pripadao ni jednom od njih. On se naslanjao na teritorije Venijaminovog i Judinog plemena, pa je stara podjela između Judeja i Izrailjaca ponovo probuđena, kada je osvojen grad i kada se car uselio u njega. Odluka da Jerusalim postane teritorija za sebe, svojevrsni Distrikt, bila je mudar politički potez, iako ne i dugog daha. Već u trećoj generaciji, nakon Solomona, carstvo se raspalo na Izrailj i Judeju i Jerusalim je pripao Judejskom carstvu. “

Starac veze tanki vez svoje hronike sa iskustvom Davidovog savjetnika, pisara, izaslanika i mudraca od neograničenog povjerenja. U tom vezu posebno mjesto zauzima Davidova ideja da napravi pres-tonicu Jerusalim, pa onda ogroman hram, kao zahvalu Bogu za sve što je učinio za njega. I tu je nastalo kratko zahlađenje između cara i savjetnika, koji je uporno savjetovo da se prvo treba napraviti Skinija u Jerusalimu, šator Hram, koji narod treba naviknuti i prihvatiti. Skinija prethodno u narod mora ući kao pokretni hram iz vremena Mojsija, Skinija s kojom su Jevreji izišli iz Egipta i 40 godina lutali pustinjom. „Dimenzije i oblik Skinije, i dvorišta oko nje, dao je sam Bog Mojsiju na planini Sinaj, kada je dao i Deset Zapovijesti. Tada je stvoreno sveštenstvo i nastao prvi propis o zajedničkim bogosluženjima. U vrijeme kada David pravi novu Skiniju i prenosi Kovčeg Zavjeta, stara Skinija je bila stara oko 200 godina.“

Prenos Kovčega Gospodnjeg u Jerusalem očekivao se dugo, a sam čin bio je događaj koji je nadahnjivao čitav svijet. I oko čina prenosa bilo je iskrenja raznomislenih. Po hroničaru, Gospod je odredio da Kovčeg Gospodnji prenose pleme Levijevo, ali Da-vid kaže da nema vremena da traži Levite za taj posao. „On kao da je umislio kako je drugi Mojsije, pa čini mnoge stvari na svoju ruku...“ I tako se krenulo sa prenosom Kovčega Gospodnjeg na volo-vskim kolima, kojima je upravljao Uza, sin sveš-tenika Avinadava, koji nije iz plemena Levitskog, a u čijem domu je bio Kovčeg Gospodnji. I na jednoj oštroj krivini volovi se poplaše, kola strmoglave i pritisnu Uzu, koji namah ispusti dušu.

U romanu Vladislava Radujkovića Moja braća David i Golijat raspravlja se o temeljnim pitanji-ma starozavjetnim, o tome šta i kome je Bog Svudaprisutni rekao i dao, što se vidi iz riječi hroničara koji objašnjava Solomonu: „Kada je Bog dao Zakon Jevrejima kao svom izabranom narodu. On ga nije dao Avramu, niti Isaku, niti Jakovu. Čak ni Mojsiju samom... Tek kada je sav narod izašao iz Egipta, izdvojio se od svih drugih naroda, slijedio Boga vidljivog u oblaku koji je pred njima išao i more im otvorio, hranio se maanomkoju im je Bog slao svakoga jutra... Tek tada, kada su svojim očima vidjeli znake Božijeg prisustva, i na svojoj koži osjetili da je On tu sa njima, i razbili svaku dilemu oko toga ko je Bog i da li On postoji, Bog im daje Zakon, kao nadogradnju na tu vjeru. Ali, pošto opet padoše u idolopoklonstvo, Bog ih vraća da još četrdeset godina slijede znak vidljivog Boži-jeg prisustva, da još četrdeset godina jedu hranu koju će im On dati i da izraste jedna nova generacija koja je odrasla na gledanju i slušanju očiglednog Božijeg postojanja i prisustva.“

U romanu, ili knjizi o carevima, dotiče se i pitanje sveštenstva, pitanja koje milenijumima izaziva pažnju, i drastične podjele, kao što je ona ideja da je rimski papa nepogrešivi, svetac na zemlji, do istočnih monaha koji tumače i praktikuju siromaštvo, sveštenika koji nemaju ništa svoje vlastito, pa čak ni sandale koje svako jutro natiču na noge. Klasične religije su potpale pod okrilje sveštenstva, koji su na različite načine, u mnogim praktikovanjima postali antiteza Boga Jedinoga.

U ovomromanu se otvaraju stara pitanja, koja su i danas jednako aktuelna, pitanja moralnosti vođa: „Ja čvrsto vjerujem da je Bog slao narodu svojemu mnogo Obećanih Izbavitelja, ali da ni jedan od njih nije podnio žrtvu pred Bogom onako kako je Bog tražio od njih. Svi oni su više voljeli sebe i uživanje, nego da služe Gospodu. Samsona je uništila požuda za ženama, Saula za sitnim bogatstvom i poklonjenje drugim bogovima, Davida mnogo prolivene krvi... “

I na kraju kažimo da roman Vladislava Raduj-kovića Moja braća David i Golijat završava kako je i počeo –dilemom. A i kako bi drugačije kada je i ideja života dilema. A ovdje je dilema nastanak i smisao djela, autor na kraju kaže:

„Dugo sam pokušavao da doprem do smisla nastanka ovog djela, do svrhe njenog pronalaska od strane sv. Andreja, do razloga dolaska u moje ruke... Koja je svrha sve te zavrzlame oko knjige koja više ne postoji i nema načina da se dokaže njena autentičnost? Zašto se ona pojavljuje onda kada moj život i moja ličnost treba da se uobliče, da dobiju pravac i smisao? I zašto, onda kada sam je prihvatio kao dar i znak i krenuo za njom, ona nestaje zajedno sa civilizacijom u kojoj sam rođen i odrastao? Zašto je preživjela mnoge ratove, ali ne i ovaj? “

PODELITE OVAJ TEKST NA: