|
|
|
 | Sanja Lukić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Rahim
Mi nosimo svoj krst, ni predug ni prekratak, ni težak ni lagan. Baš onaj izvajan po mjeri kakav možemo da nosimo na krhkim leđima u teškim mislima. Ne kaže narod džabe “Svakom je njegova briga najveća“. Veličina te brige bila je uslovljena godinama života, a život je bio bliži kraju nego početku. Mladost je bila dovoljna sama sebi, nije se brinula o prolaznosti života nju su uvijek mučili ljubavni jadi. Samo je mladost imala snage da se upusti u borbu sa ljubavlju, jer je ona cijelim svojim bićem bila usmajrena na tu borbu. Zrele godine nemaju tu snagu, istoršene su životom i svim onim brigama koje samo oduzimaju snagu. Ljubav je tu snagu vraćala samo rijetki i oni hrabri bi priznali i sebi i ljudima da je ljubav sve što ih pokreće. Ni mladost to ne zna jer misli da nema ni većih ni dubljih ni bolnijih ljubavi do te u kojoj se umire i vaskrsava u isto vrijeme. Starost je bila opterćena godinama za razliku od mladosti imala je hrabrost da prizna sebi gdje je pogriješila, a imala je i mudrost satkanu od sopstvenih grešaka. Koliko sam puta čula tu rečenicu “Eh da su mi tvoje godine i ova pamet”. A pamet je dolazila sa godinama kap po kap. Zvijezde su sjajnije, nemirnije, veće ako je noć tamnija. U ljetnim noćima dok su svici plesali svoj tango tama je ličila na pozornicu nestvarnih snova u grobnici želja. Miris lipe se provlačio kroz sjećanje najintezivniji je bio za Petrovdan. U isto vrijeme su dospijevale i prve jabuke “Petrovače”, sočne, mirisne imale su zajedničku prolaznost sa lipom, zamirišu, opiju, nestanu.-Dolazim sutra ranije, u dvorištu crkve se pale lile. Idemo zajedno da pokažem moju dragu Varoši. Bio je to Rahim u krilo mi spusti crvenu gladiolu ljubeći mi ruku. -Nisam znala da imaš gladiole u bašti mislila sam da vam samo cvjetaju jorgovani -Nisu iz moje bašte iz Fatkinog su dvorišta ukrao sam jednu. -Nadam se da te nije vidjela. Pridružila nam se mama sa pitom od jabuka.-Uzmite djeco duga je noć. Voljela ga je ali je strah u njenim očima bio veći od moje srće. Majke osjećaju više, dublje. Predosjećaju ono što će biti, što neće biti i što bi moglo biti. Dvorište crkve je bilo malo za sve vijernike koji su htijeli na večernju molitvu. Djeca su nosila lile od trešnjine kore koju su danima sušili na plotu. Vatra lile je donosila blagostanje, zdravlje, sreću. Uhvatiše se u kolo djevojke i momci oko vatre, “Oj djevojko draga dušo moja” čuje se pjesma u kolu. Uhvati me Rahim za ruku utonuh u njegove tople dlanove. “Igra kolo a u kolu vila” zapjeva Rahim. Gledaju ga djevojke sve se gurkaju, smiješe, šapuću. Povjetarac sa planine rasplete mi kose rasu se kolo, a Rahim iz džepa izvadi nisku sa dukatima i stavi mi ih oko vrata. Da je bio dan svi bi vidjeli stid na mom licu. -SaMoRa postojimo ja i ti, dišem te sa ovim vijetrom, gledam te u ovoj vatri, molim te ovim Bogom, volim te ovim životom. Na putu do kuće sreli smo oca. -Vas dvoje vazda zajedno, kao da nije odobravao našu šetnju do crkve. -Kasno je SaMoRa sutra je slava valja ustati rano. -Laku noć Rahime, utrčah u dvoriše, ostaše ga usne žedne kao pustinja kiše. Zaspala sam sa dukatima na vratu činilo mi se kao da me grle njegove ruke. Pred samu zoru probudio me otac. Čitav život ću pamtiti strah u njegovim očima pokriven nijemim ćutanjem. Zagrlio me je tako snažno da to više nije bio zagrljaj nego nevidljiv štit koji me je trebao zaštititi od nečeg i nekog.-Šta se desilo ? -SaMoRa, u toku noći je izbio požar kod Rahimovih. Ne znamo da li je živ..Kao da mi je nebo rasporilo grudi, odvojilo dušu od tijela, rastavilo raj od pakla. Suza mi je u oku umrla vaskrsavajući u bolu bol. Rahime!........
|
