detalj slike: KRK Art dizajn

SAMO ZA JANU

Napiši pjesmu samo za mene,

jednog mi jutra došapnu Jana.

Neka joj strofe budu rumene,

stihovi plavet vedroga dana.

Neka kroz pjesmu potok žubori,

svuda da sipi prah mjesečine.

Zečevi neka trče po gori,

ptice cvrkutom ljube visine.

Bisernu rosu u pjesmu dodaj,

svježinu jutra, gugut grlice,

pregršt zvijezda s modroga svoda,

radost što krasi dječije lice.

Nek se u pjesmi maslačak žuti

i nek nad sobom sunčan krov ima.

Biće to kuća, najljepša, slutim,

sa mnogo svjetla u zidovima.

Za dobru pjesmu ne treba više,

dovoljno joj je to, otprilike.

U nju ću da se krijem od kiše,

ponekad i od matematike.

KROV

Počeo tata da zida kuću,

deset sa devet, prizemlje i sprat.

Okolo njega djeca skakuću,

mala Milica i njen mlađi brat.

Nestalo novca, brine se tata,

riješi jedan, kadli problem nov:

stigli zidovi baš na vrh sprata

i treba odmah postavljati krov.

„Šta sad da radim?“ otac šapuće.

„Bez novca ljudi ništa ne prave.

Kad nema krova, nema ni kuće,

kao ni vrata kad nema brave.“

Milici žao, pa tatu tješi:

„Zar ti ne čuješ plavetnila zov?

Eno se na nas nebo smiješi,

neka nam ono zasad bude krov.“

SEDAM DANA

Prvi biće ponedjeljak,

reče jednom jedan predak.

On je prvi po nedjelji,

zvaće se po mojoj želji.

A nedjelja? Nisu znali,

pa pitali radoznali.

Znatiželje to je sjeme.

Znaćete kad dođe vrijeme.

Nego, drž'te za mnom korak,

drugi dan vam je utorak.

Slijeva, zdesna, straga, sprijeda –

u sredini biće srijeda.

Evo piše – daj taj svitak! –

četvrti dan je četvrtak.

Duge priče tek sažetak:

peti dan je, znajte, petak.

Predak duma, plete rime,

šestom danu smišlja ime.

Šestak? Ma, ne! Vrisnu potom:

Nazvaćemo ga subotom!

A sedmi dan? - zuje riječi.

On je možda ponajpreči.

Ne djela se. Hlad, postelja...

Nazvaćemo ga nedjelja.

Sedam dana taj naš predak

doveo je u poredak.

Namučio se prilično,

svakom dao ime lično.

PODELITE OVAJ TEKST NA: