|
|
| Sanja Lukić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Jabuko moja
Ako odlaziš, jabuko moja,odlazi tiho sa mladim proljećem,žuborom potoka, u tišini. Ne ostavljaj za sobom otvorene cvjetove, začete plodove, polen na krilima pčele i u oku onaj sjaj da sve cvijeta i vene.I ne odlazi kad Visibabe poviju glave jaglacu u trenutku slave.Pod bljeskom Sunca u sutone tihe sve stane u minut tišine. Ako odlaziš, jabuko moja, neka bude tajno, da ne čuju ptice u lugu, da ne vidi mjesec mlad, da svici ne osjete tugu,to ljubav lomi dah.
Rođen u meni
Ti si rođen u meni prije mene na mojim oranicama ne posijanim i mojim poljima nekošenim u mom lugu i mojoj livadi u mom jazu želja i potoku uspomena.
Ti si rođen u meni i prije mene kao zavjet Bogu dat mojom krvlju zadojen mojim srcem nahranjen , mojom dušom kršten. Ti si rođen u meni i prije mene kao sudbina prije života tuga prije bola, nadanje prije sreće.
Ti si rođen u meni i prije mene u iskri svijeće,u sjaju mog pogleda prije nego što sam progledala u osmjehu na mojim usnama prije nego što sam se nasmiješila.Na mojim nebeskim ravnicama u mojim zvjezdama svitaca u mojim fenjerima bez plamenau mojoj crkvi bez ikona.
Ti si rođen u meni i prije meneu mojoj jeseni rumenoj od stida u pogledu đurđevka i krina u mom klasalom ljetu i makuU mojoj zimi u mom sijegu.Ti rođen si u meni prije mene.
U ponoć
Da se nađemo na pola putamoje smrti i tvog vaskrsnuća,moje tuge i tvoje radosti,moje tame i tvoje svjetlosti.Da se nađemo nad grobom ljubavi,brojanicom prošlosti.Nad humkom straha i nježnostida se nađemo moja vječnosti.Pa nek zacvile jutra djevojačkim krikom,u beznađe nek ode sutra sa tvojim likom.Iz utrube zemlje u grču bola, nek se rodi ta sjena što umrijeti mora.A nosili smo na golim plećima talase strasti ,sramote i grijeha.Nosili smo u njedrima sve radosti svitanja.Da se nađemo rano mojau grumenu soli, hljebu i klasu.U ponoć!
Повеља Растко Петровић за књигу песама У мору зрно, Сањи Лукић, 2023.
|