detalj slike: KRK Art dizajn

DANILO MARIĆ: A BIĆE NEŠTO ŠTO BI MOGLI NAZVATI KAO PROIZVOD IZ KNjIŽEVNOSTI

Želio sam da moje životne uspomene podijelim, prije svega sa svojim nasljednicima, a onda i sa eventualnim čitaocima. Nasljedstvo shvatam da je sve ono sa čim je živio predak, za mene je jednako naslijediti kuću i knjigu, koji put knjigu i vrijednije.– Danilo Marić

Danilo Marić rođen je 26. 08. 1938. godine u Kosoru, Mostar, Bosna i Hercegovina. Diplomirani inženjer mašinstva, magistar tehničkih nauka i  akademik književnosti. Školovao se u Blagaju, Mostaru, Trsteniku, Sarajevu i Los Anđelosu. Ispred rata iz rodnog kraja izbjegao je 1992. godine i nakon tri godine seljakanja zaustavio se u SAD, gdje je živio 23 godine, da bi se 2019. gdine vratio u svoj rodni Kosor, šeher Blagaju i kasabu Mostar. U ratu je izgubio mnoge rukopise priča, pjesama, drama, (i svoj prvi roman MAJSTOR ĐURO, koji je pronašao nakon 23 godine potrage). Marić ima završenih i sačuvanih 17 romana, 28 knjiga pripovjedaka, 4 knjige pjesama, jednu pozorišnu dramu i 13 stručnih knjiga. Napisao je i brojne književne kritike i stručne knjige. Snimio je i oko 60 amaterskih dokumentarnih filmova. Član je Srpske duhovne akademije, Udruženja pisaca „Desanka Maksimović“ iz Kanade, Udruženja književnika „Charlotte Writers Club“ iz Sjeverne Karoline, Društva pisaca BiH, Udruženja književnika Srbije i Udruženja umjetnika Mostara. Djela su mu prevođena na turski, engleski, francuski, njemački, švedski, španski, katalonski, ruski... Oženjen je, ima troje djece i osmoro unučadi. Dobitnik je: Visokog Međunarodnog  Priznanja akademije Ivo Andrić, Zlatne Povelje Srpske Duhovne Akademije, Priznanje KR “Kordun” iz Filadelfije, Zahvalnicu  iz Bijele Kuće, od prdsjednika SAD Džordža Buša i Prve Dame Amerike Lore Buš. Nominovan je za 200 najuglednijih Srba u Americi svih vremena. Iako je minuo 85 godina i dalje je aktivan i nakon objavljenih Sabranih djela napisao je roman Dvoplenatarac u akciji, preveden na četiri jezika i čekamo njegovo skoro objavljivanje u okviru rada izdavačke kuće Književni ESNAF. 

Данило Марић - књижевник

Književna radionica Kordun, Neda Gavrić, Banja Luka - Mostar, 05.01.2024.

Dobitnik ste nagrade „Rastko Petrović“ za životno djelo u protekloj 2023. godini, koju dodeljuje Matica iseljenika i Srba u regionu Nagrada vam je  dodjeljena u okviru Književne manifestacije „U čast Beogradskog čitača i srpske književnosti“ održane u Orlandu 2. decembra protekle godine.. Jedan od organizatora manifestacije je i Matica iseljenika i Srba u regionu. Koliko Vam znači ova nagrada, baš u ovom  trenutku i na kontinentu gdje ste stvorili veliki dio svog književnog opusa?

Ovo pitanje me podsjetilo na odgovor jednog francuskog književnika, na gotovo identično pitanje, književnika koji je život privodio obali, a od književne kritike bio potpuno zaobiđen. Odgovorio je: Nisam držao naročito do književnih nagrada, ali sada, kada sam je dobio i ja, moram vam priznati da mi je draga. Ovaj književnik je kasnije, desetak godina nakon smrti, postao jedan od najčitanijih francuskih pisaca. Zašto se  to ne bi moglo dogoditi i sa mojim imenom.

Naravno, književna nagrada sa imenom Rastka Petrovića je želja svakog pisca, mene i posebno, i usrećila meje u ovim staračkim godinama. Posebno se zahvaljujem predlagačima i članovima žirija.

Koje su teme najčešće obrađivane u vašim djelima i zašto su Vam one važne?

Teme mojih djela su ono što su teme ljudskih razgovora, a one su njihovi dnevni događaji. Moj život je bogat i dugačak, već zašao i u drugu polovinu devete decenije, doživio sam nebroj događaja, milih i nemilih, i oni su tema mojih djela. Već u prvim godinama života imao sam nebroj važnih događaja. Odriješio mi se pupak, pa umrla baka, pa u kuću mi uselili okupatorski italijanski vojnici, pa ih smijenili njemački, iza njih sam postao izbjeglica. Slijedio je period siromaštva i poljoprivrednih teških radova. Sa tri godine bio sam pastir, sa sedam godina sam kopao i orao zemlju, sa jedanaest godina sam išao u nižu gimnaziju pješačeći 32 kilometra svaki dan. Od roditelja sam otišao sa trinaest godina. Kao kvalifikovani radnik, sa 18 godina, zaposlio sam se u fabrici aviona i radio na normu i vanredno se školovao. Sa 24 godine života imao sam 6 godina radnog staža i mašinski fakultet. Bio sam u centralnom odboru i u predsjedništvu studenata Jugoslavije. Završio sam kao emigrant u Americi. Sve ovo što sam nabrojio su bile teme mojih književnih djela.

Na pitanje zašto su mi bile ovo važne teme, odgovor je jedan. Želio sam da moje životne uspomene podijelim, prije svega sa svojim nasljednicima, a onda i sa eventualnim čitaocima. Nasljedstvo shvatam da je sve ono sa čim je živio predak, za mene je jednako naslijediti kuću i knjigu, koji put knjigu i vrijednije.

Po Vašem mišljenju, kakva je  uloga književnosti u današnjem društvu? Smatrate li da ima moć da menja svijet?

Kao dječak, pastir, čuvao sam krave na brežuljku Petak, i u svakom trenu vidio seljane na njivama sela: Dračevice, Kosor, Malo Polje, Hodbina i Buna. U svakom trenutku na stotine težaka, radnica, pješaka, pastira i djece. Danas sa toga brežuljka, na koje se često popnem, ne vidim nijedno živo biće. Nema ljudi nigdje na otvorenom, šetam satima po selu i ne sretnem nikoga. Ljudi su ranije bili stalno u društvu s nekim, razgovarali s nekim, dijelili dobro i loše sa ljudima. A danas, niko ni sa kim ne dijeli ni dobro ni loše, svako se povukao u svoju osamu i druži se sa tehnikom umjesto sa ljudima, gleda i blene u telefone, televizore i računare, i sa njima dijeli kojekakve misli. A kakve su te misli, e to je ono što je savremeno i drugačije i naopačkije. Kroz ljudsku istoriju čovjek je, prije nego učini djelo, ili nedjelo, razmišljao i pitao se kako će njegov postupak doživiti ukućani, komšije, sugrađani... Danas tih misli nema, jer nema te komunikacije, komšija ne poznaje komšiju, danas to ide toliko daleko da mnogi roditelji ne znaju ni u kome gradu mu živi sin i kćerka. Odgovornost prema bližim danas je u izumiranju, i obzir zločinca prema ljudima sve je izmagljeniji.

Riječ roditelja, komšije, svećenika, profesora, pisca, mudraca... knjige, bitno su uticali na ponašanje ljudi. Danas mladost ne živi ni sa roditeljima, a pogotovo ne sa komšijama, i još manje sa knjigama. Budimo realni, danas knjiga tek malo dotiče mlade, i sve manje znaju šta u njima piše. I na pitanje: kakva je uloga književnosti u današnjem društvu, svaki odgovor je mutan. I pitanje da li ima moć da mijenja svijet, moj odgovor je: inšalah ili u prevodu akobogda.

Kako tehnologija, posebno vještačka inteligencija, utiče na naš odnos prema knjigama i čitanju? Vidite li to kao prijetnju ili priliku za književnost?

Na planeti Zemlji zbivaju se promjene sa visokim stepenom ubrzanja, koje je sve teže pratiti i razumjeti. Za sedamdesetak godina, od pojave računara, čovjek čini sve, bolje reći njegova nauka, da čovjekov fizički i moždani rad preuzmu roboti i vještačka inteligencija.  I već danas je taj učinak zastrašujući, eto bez pilota može da leti avion i čovjek u njemu, i može da zgotovi dijete bez muška i ženska. Budimo realni, na današnjem razvoju čovjeka, knjiga gubi smisao. Gubi, pa mi mislili, ili želili, ovako i onako. Umjesto knjige danas je telefon, računar i televizija, a šta će biti nakon sledećih sedam decenija, e to moja malenkost ne može da dokuči, ali uvjeren sam da ništa neće biti kao što je bilo, a u to među prva mjesta svrstavam knjigu i književnost. A biće nešto što bi mogli nazvati kao proizvod iz književnosti.

Na koji način religija i duhovnost utiču na Vaš rad kao književnika? Smatrate li da je religija važna tema u savremenoj književnosti?

Kad se spomene riječ religija današnji čovjek odmah pomisli na nekolike živuće religije na planeti. A one imaju temelj u nekolike knjige, Stari zavjet, Novi zavjet, Kuran... Na planeti postoji oko dvadeset miliona ljudi, sveštenika, koji primaju platu da objašnjavaju šta piše u jednoj od tih knjiga. I, naravno, oni to zdušno čine, i njihovi vjernici ih slijede na svaki način. Oni imaju odgovor na svako pitanje koje se postavi na zemlji. U mojim radovima ja sam često izlazio iz toga okvira, pentrao se u Svemir i tamošnje zakone. Zadnji moj roman je u tom pravcu otišao najdalje, a to se vidi i po njegovom naslovu DVOPLANETARAC U AKCIJI.

Kako se nosite s pisanjem u doba brze konzumacije informacija? Smatrate li da kratke forme poput eseja ili kratkih priča imaju posebno mjesto u ovo moderno doba?

U svakom slučaju, u današnje vrijeme, kako kažete: doba brze konzumacije informacija, čitalaca klasične literature je sve manje, a i oni čitaju samo ono što se može brzo pročitati, kao što je poezija, kratka proza i eseji. 

Smatrate li da je cenzura postala prisutna u književnosti?

Cenzura postoji od kako postoji i svijet. Ona je uvijek bila kandžija za neistomišljenike. Današnja cenzura je najprimitivnija u njenoj istoriji. Cenzura je kontrola vlastodržaca nad  podčinjenima, a kako je danas mnogo više vlastodržaca neko ikada u istoriji, ta cenzura je dotakla ljudsko dno, kada svaka stranka na vlasti ima svoje cenzore, svoje ruke koje udaraju po stražnjici. Cenzura danas veća je za koliko je država manja i jadnija.

Koja je je Vaša vizija književnosti i književne scene u budućnosti? Kako smatrate da će se razvijati i mjenjati?

U bliskoj budućnosti će doći do ogromnih promjena uslova ljudskog žvota, a u vezi s tim i svih njegovih unutrašnjih i vanjskih zbivanja. Komunikacija sa izvanzemaljskim svjetovima postajaće sve vidnija, nametljivija i svakodnevnija. Književnost kakvu danas poznajemo evoluiraće u sasvim druge prilike, gdje će dolaziti do uklupčavanja književnosti, usmenog pripovjedanja, slikarstva, pozorišne umjetnosti... i mnoštva novih tehnika. Književnost je dobila ime po knjizi, kao njenoj bazi, e u budućnosti knjiga će izvjetriti, nestati.

Književnost može pomoći ljudima da mogu bolje razumjeti sebe i druge. Smatrate li da ima terapijsko ili transformacijsko djelovanje?

Književnost dosadašnjeg vijeka bila je jedna od baznih vodilja života na planeti Zemlji. Kad je čovjek imao problem, bilo koje prirode, pogotovo zdravstveni, taržio je pomoć u knjigama. 

Kako vidite ulogu pisca u društvu danas? Smatrate li da pisanje ima moć da pokrene promjene i utiče na svijet?

Današnji pisac, po mom uvjerenju, ne zna svoju ulogu u društvu. I uporno je traži. Dopodne misli ovako, a poslije podne onako, i onda kad krene da piše, piše i ovako i onako, a sve češće nikako.

Pisanje sigurno još uvijek ima moć da podstiče promjene, ali se znatno izmijenio sadržaj i uticaj pisaca, što valjaniji pisac to je uticaj manji.

Данило Марић са повељом Растко Петровић у свом дому у Шарлоту

PODELITE OVAJ TEKST NA: