detalj slike: KRK Art dizajn

Fragmet iz romana MIDAR - Ilija Šaula, Književni ESNAF

SVI POTIČEMO IZ RAJA

Prošlo je četrdeset dana otkako je Midar u prelaznom periodu stanja duše i svijesti. Očekivao sam da bi trebalo da dobijem neku poruku od njega. Tog popodneva dok sam žmirkao pred pećinom naslonjen na toplinu kamena međaša – tako sam ga zvao, jer je razdvajao dva svijeta, ovaj van pećine i onaj u pećini – rekao bih da nisam ni sklopio oči, a kamoli zaspao, a ugledao sam razmahane ruke, veliki osmijeh i čuo dovikivanje radosti da će svratiti! Trgnuh se i umirih u trenu, zavrti se misao u glavi i prošaptah:

– Pa to je Midar! 

Ozari me osmijeh srca i predadoh se mekom dijelu duše. 

Poslije toga Midar i ja često smo se sastajali u okolini raja. Nismo mi žarko željeli da se naselimo u rajsko prostranstvo, mi smo svoju težnju živjeli, slušali srce i stapali se sa simbolima u okolini. Obojica smo znali pravac svoje duše i nikad to nismo posebno isticali. Duše su nam bile posestrime, iako je Midarova njegovo tijelo ostavila crvima. Njemu je to bila veća želja od povratka u raj. On o tome nije razmišljao; naslanjao se na znanje i ljubav koju je želio po svaku cijenu da ostavi u nasljedstvo ljudima.  Ja sam o svemu tome znao, ali sam mnogim stvarima bio zatečen, iako sam imao starije tijelo od Midarovog, volio sam da slijedim njegovu dušu. 

Smrt me je zaobilazila, mada me stalno pratila i svakog trena je mogla da me zaskoči i uzme svoje. Ipak nije, kao da me vrebala i čuvala za posebnu priliku. Nije me se plašila, gledala je svoje, a ja svoje. Držali smo se svako za svoj kraj istine i nismo se nadvlačili. Znao sam da je smrt moćnija od života i kad dođe momenat da ga prevuče sebi, biću spreman da joj prepustim tijelo, a duša će da se prepusti beskrajnom moru, da slobodno plovi dok se ne usidri u luku nekog novog bića. 

U bezvremenim plovidbama i letovima, suret sa Midarom bio je izvor iz kojeg su riječi vaskrsavale do žednih duša u stranputici života, boreći se da izađu na liniju svjetla usmjerenu prema vječnosti. Poruke koje smo sad mogli primati jedan od drugog bile su bezglasne, ali sasvim jasne i određene, osmišljene i bez predrasuda. Misao kao da je letjela na krilima vjetra. Naš razgovor nikad nije bio nadmudrivanje, već nadopunjavanje; naše misli su se plele jedna na drugu i iskazivale jasna osjećanja. Midar je u svakoj prilici imao razloga da započne razgovor, a ja bih to jedva dočekao:

–Zašto svaki čovjek kad pomiriše cvijet želi da ga ubere? – upita me jednom Midar. 

–Čak da je i njegov, da ga je on zasadio, ne bi trebalo da ima pravo na to – uzvratio sam.

–U raju je mnogo cvijeća, ali niko ga nikad ne bere. Svi mu se dive i vole ga, čak niko i ne pomišlja da bi se moglo brati. Ljubav je riječ koja u raju ne postoji. Ljubav je sila koja drži taj nepremostivi beskraj i sve nas dok smo u njemu.

Midar je u to slijepo vjerovao i često naglašavao:

–U toj neizmjernoj ljubavi sve je beskonačno!

–Tako je, Midare, možeš da se pronađeš svugdje u svakom trenutku.

–Misli su jedinstvene, a vjera i volja su sveprisutne u svakome, što i mi sami potvrđujemo. 

–Postoji samo jedna stvar koja može da poremeti rajski sklad.

–Znam, to je želja! 

–U raju, ako neko poželi nešto više od onog što mu je pruženo, bude kažnjen i premješten u ovozemaljski svijet istog momenta kad želja zaiskri. Svi mi koji živimo na ovom svijetu smo grešnici koji su kažnjeni i izbačeni iz raja. Zbog toga u svakom čovjeku živi želja da se vrati u raj, bez obzira  na svoje grijehove – zastupao je Midar težnju dobrote prema ljudima u svakom svom iskazu. – Otud u njemu i želja da ubere svaki cvijet koji ga opije mirisom, jer zna da ovdje nema rajskih pravila. Moj život je iskusio odsustvo i dobra i zla, pogled mi je malo drugačiji i ne računam da će se svaka duša vratiti u raj. Rijetki su oni koji će se vratiti, ako nisam vrijedan povratka, ne želim nikakvu privilegiju u tom slučaju. Mislim da je iskupljenje za raj u srcu svakog čovjeka. 

Midarova misao stavila se opet u zaštitu dobrih čovjekovih djela. 

–Ko slijedi svoje srce, čuje i rajska zvona. 

U posljednje vrijeme sam počeo nesvjesno svoja čula usmjeravati prema beskrajnom prostranstvu u kojem susrećem Midara i na neki način zanemarujem okolinu koja mi više nije bila toliko važna. Ko, kad, gdje, kako i zašto?! Pećina je postajala mit u čijoj se utrobi klupčala magija natprirodnog ogledala čovjekovog kosmosa. Simbol srca i svemira, mjesto gdje se susreće božansko i ljudsko. Sutra će to klupko biti pletivo onima koji će na istom mjestu snovati nova rađanja.

фото: Стефан Лазаревић

PODELITE OVAJ TEKST NA: