detalj slike: KRK Art dizajn

BOŽIĆ

„Sačuvaj me Bože vedra Božića i oblačna Đurđa“ bila je rečenica napamet naučena kao Oče naš. Dok kuća miriše na porodicu pripreme za ovaj sveti dan mi spuštaju vlažne kapke i vraćam film na početak. Tamo gdje je sve započelo, tamo gdje je bol jedino u miru sa sobom.

Dok zoru najavljuju pjevci iz kokošinjca trljam oči od uzbuđenja čekajući da vrata zaškripe. Mater ih nečujno otvara da me ne probudi ne znajući da sam budna kao i oni pjevci što veselo kukuriču. Stavljam kapu i šal, obuvam čizme i trčim niz stepenice obasjane suncem. Virim na prozor da vidim jesmo li svi na broju dok mi srce igra malo lijevo pa desno. „Tu su svi“ mrmljam sebi u bradu, dok se na šalu zadržavaju kapljice mog daha prepunog dragosti, a onda bacim pogled ka nebu jer znam da nas ti đedo čuvaš od gore. Drobim kruv u mlijeko dok mi mama doljeva malo kave jer ne smijem puno da mi ne naraste rep. Skačem sa stolice sa zalogajem u ustima i jurim na lokvu da izvedem koju egzibiciju na ledu. Ćaća ide sa nama jer on je iskusan klizač, a onda nam se pridružuju i komšije. „Ajme ti se vami ako led pukne“ viče mater sa vrata. Zaletimo se sa ceste pa juriš do kraja lokve među Miloševe jablane. Sva sreća pa je led prilično debeo i nema opasnosti da se na Božićno jutro okupamo u lokvi. Prvi komšija, sav odvažan, se zatrči da pokaže kako i on umije izvoditi piruete i naleti na zaleđeni komad pa potrbuške otkliže i zagrli lokvu. Suze od smjeha cakle se na ledu grijani pod okriljem neba sa radošću i slogom koja nas drži na okupu. Iz kuće se širi miris sa šporeta bogat vrijednim rukama, jednim jedinim na svijetu koje su okupljale, spajale i davale život temelju kome se uvijek vraćamo. „Jednoga dana kada me ne bude morate znati kako se pravi cicvara“ bile su riječi previše bolne za čuti. Ipak, pamtim sve i jednu dok živim. U jedan dio supe, koja mora biti janjeća, dodaje se mast, basa, kukuruzna pula i novčić da godina bude bogata. Ko li će ga naći, kome će se posrećiti? Kažu da onaj ko ga nađe te godine će imati novca. U platnenoj vreći u konobi visi basa. Mater struže izvana onaj dio što se cjedi dok joj se mačke veselo motaju oko nogu. I dalje mi u nosu stoji onaj prepoznatljivi miris i mješa sa mirisom iz limene kante u kojoj stoji mast. Volim sjediti u konobi i posmatrati šta sve u njoj ima. Zelena kredenca u jednom dijelu ima 200 gramafonskih ploča. Pjesme nije nikad nedostajalo. Dok cicvara igra spretno na šporetu vođena materinom rukom pripremamo sto za jedan od najljepših ručkova. Ćaća pali svijeću izgovarajući Oče naš, a onda se mirbožimo. Skakućem u mjestu jedva čekajući okus cicvare. Niko je nije mogao tako lijepo spremiti kao mater jer samo je ona imala moć da doda i onaj nevidljivi začin kome smo se svi radovali. Onda ide supa, pečeno meso, gledanje u pleće da vidimo šta nam godina nosi. Kolači su spremni, vino iz konobe ćaća uljeva u dvolitraš stavljajući ga na sto. Nazdravljamo uz želje da nas zdravlje prati da bi mogli ostaviti ispravan trag, jedini prihvatljiv i vjerodostojan nasljeđenih gena i adrese. „Ako se svijeća kiti prema polju biće rodna godina, a ako se kiti prema kršu biće siromašna“ svake godine ćaća ponavlja da se ne zaboravi. Osjećaj porodičnog zagrljaja ništa ne može da zamjeni i nadomjesti. Sjedim kao hipnotisana i gledam u svijeću kako se polako smanjuje, a ne kiti se. „Šta li to znači“ pitam se? U kužini još tinja badnjak sinoć zapaljen. „Kod mene su moji uvijek palili tri, ja niđe ne viđo da se pali jedan ma ođe kod vas“ govori mater ćaći. Slušam ih i pitam se „ko li je u pravu?“ Sunce zatvara prozore i svi polako kreću na počinak. Na licu osmjeh piše stranice da se jednog dana prepričavaju. Uz vatru i njenu toplotu kuća je opijena ljubavlju koju samo porodica može da ti pruži.

Godine su se prosule kao zvijezdana prašina i odnijele sa sobom miris djetinjstva. Ostale su uspomene i sjećanja, naučene riječi i rečenice, zaleđena suza da peče zbog minulih dana. Znam, nikada oživjeti neće. Mjesta za stolom su ostala prazna, lokva više nikada nije zaledila, svijeća gori tiho i nečujno, cicvara zaigra ali promjenutog ritma, sa šporeta je zvuk promjenio i miris i okus. Savila se neka tuga oko srca, steže i ne pušta. Želje su ostale ne ispunjene, odavno se vuku na koljenima kao podsjetnik da ne možeš imati sve što poželiš. Život nema milosti, nema pravila.

Još jedna zora sviće. Zagrnem se sjećanjima koja se opet bude da bar u njima osjetim onu toplinu od koje se na licu briše nedostajanje. Običaji i tradicija su stvoreni da bi se prenosili i poštovali sa starijih na mlađe.

Vatra gori promjenjenim žarom čiji plamen boli. Virim kroz prozor i nemam šta da vidim. Ovdje dolje ima nas seve manje, a gore visoko ima vas sve više gdje suze peru puteve kojim ćemo do vas jednog dana svi stići.

PODELITE OVAJ TEKST NA: