detalj slike: KRK Art dizajn

Hadžerino vreteno

Mraz okovao prozore hvata dah po sobi. Žar na  ognjištu sve manji ovo su najhladniji dani u godini. Oko Bogojavljenja planina pokaže svoju srebrenu ljepotu. Obuče od inja haljinu, ledom kruniše rijeku pa u svojoj bijeloj odori odvažno prkosi nedostupnom ljepotom koja bi se topila pod prstima. Čujem majku, stavlja drva na žar da se ne ugasi vatra.

-Da nam stavim malo čaja od kamilice?

Htjela sam je ubjediti da spavam ali ona zapali svijeću i poljubi me u čelo.

-Po tvom disanju znam kad si budna.

Još ne sviće, čini se da je zora daleko. Sve utonulo u zimski san, u ovo doba obično bi se čuo lavež varoških pasa pozdravljajući povratnike iz krčme koja se nikad nije zatvarala.

-Otvorite! Otvorite!

Promukao glas ispred vrata me rasani, gledam majku. Ko bi mogao da bude u ovo doba?

Čuje se rzanje konja, uplašeno majka otvori vrata.

-Kojim dobrom ljudi?

-Muka nas natjerala, kroz planinu prolazimo cijelu noć. Snijeg je dubok, a mećava je negdje visoka za vrh konja. Jedva živu glavu izvukošmo. 

-Uđite, pripremiću i vama čaj.

Obradovao se čovjek vatri sa ognjišta, toplota otopi mraz sa brkova i brade. Obrisa se crnom šubarom koja je skrivala sve njegove muke. Zagledao se u vatru držeći šubaru u ruci prebirajući riječi po mislima. Za njim uđe nizak, sitan čovjek zamotan u ovčiju kožu na kojoj je bilo više snijega nego ovčije vune.

-Pomaže Bog.

-Bog ti pomogao. Izgovori majka pokazujući na tronožac da sjedne .

-Hladno!

Trlja ruku od ruku, došli su sa tovarom brige ne samo svoje već i tuđe.

-Ja sam Trifun, naše selo je sa druge strane planine ima dobrih šest sati putovati konjima. Dolazio sam u Varoš prije uglavnom ljeti po namirnice, trgovao sam sa Kareemom i Rahimom.

-Kareem nije više među nama za  Petrovdan prošle godine nesretnim slučajem je nastradao u svojoj kući. Od tad ništa nismo čuli ni za Rahima osim da je u Vakufu na liječenju. Oni što su ga vidjeli kažu da je imao više opekotina na tijelu nego kostiju. Svijeće plamen se zadrža u mojoj suzi. Primjeti to i Trifun pa nastavi nesigurnim glasom.

-Ovo je naš paroh, sveštenik Jakov.

-Hvala vam sestre.

Brada prošarana srebrenim vlasima oživi us svjetlost vatre. Dubina njegovog pogleda odisala je mirom pronađenim u vjeri. Prostoriju obasja snaga krsta sa sveštenikove mantije, osjetih neko olakšanje, kao kad kamen otisne se u bunar, sa duše mi spade sumnja i strah. Nanizana molitvama klizi mu brojanica u ruci. Ne donese čovjek ništa na ovaj svijet i ništa ne ponese sa sobom kad odlazi sa ovog svijet. Na tom putu između početka i kraja cijeli svoj život traži mir, mir sa samim sobom neznajući da je samo jedan put koji vodi tom miru vjera u molitvi. Ima ljudi čije molitve su protkane nadom, nadom kako će se desiti to što ih tišti i što žele ne znajući da je taj crv nade posijao sjeme sumnje u njihovu vjeru. Dubina u istinskoj vjeri kroz molitvu nema nadanja, tu nema crva sumnje, duša zna da će se traženo i desiti. Upravo taj biblijski mir je nosio otac Jakov.

-Sa druge strane planine je naše selo rasuto po obroncima na kojima je smještena i mala drvena crkva Svetog proproka Ilije. Treba nam tvoja pomoć SaMoRa i do nas je stigla priča o tvojim vještinama u liječenju travama. Pričaju da su i najbolesniji ustajali iz postelje.

-Oče Jakove, nisam ih ja izlječila, izlječila ih je njihova vjera ja sam samo pripremala meleme od biljaka.

-Kako god dijete uzdamo se u Boga i u tebe.

Svjetlost svijeće posta slabija, budilo se jutro topeći omrazinu po prozoru. U kotliću iznad ognjišta počela je da ključa voda u koju mati stavi dvije šake kukuruzovog brašna sa malo soli mješajući drvenom kutlačom.

-Ja učim od našeg hećima, najstariji je u Varoši, možda da pitamo njega da vam pomogne. Kakva je to bolest uplašila mještane sela?

-Posjeti selo sredinom maja stara ciganka, pričalo se da je dolazila i prije. Sirotinja, strah nerzumjevanje najstarijih ukućana natjeraju ženu na teške odluke. Još jedna gladna usta nisu nikom trebala. U takvim okolnostima, nemoćna da ide srcem majke, žena traži sve načine da prekine život u njoj ne razmišljajući o životu kao daru već kao o još jednoj nevolji koja je zadesila. Hadžera je u torbi uvijek nosila vreteno. Hodajući po selima znala je da će biti očajnih žena kojima je prekid života u utrobi što raste jedini spas. U kući na samom rubu šume živjela je Dušanka sa četvoro djece, mužem i ostalim članovima familije, ukupno ih devetnaestero. Najmanje dijete naš Milojica, nestašan, bistra pogleda, kovdžave kose, četvrtog januara napunio četiri godine. Pokojnica je bila uveliko noseća, stomak se nije mogao sakriti ispod haljine, ukućani dijete nisu prihvatali. Trebalo je da se radi u polju nije bilo dovoljno hrane za sve. Tih dana je i Hadžera hodala po selu, nagovoriše Dušanku da prekine život u sebi, da će to Hadžera brzo i bezbolno vretenom da uradi. Pristade Dušanka misleći da je tako najbolje za porodicu. Na tavanu štale u sijenu ostadoše krvave ruke Hadžere i vrteno sa kojim je ubila jedan život i dvije duše. Uzela je pod ruku kokoš kojom su platili njenu uslugu i otišla iz sela. U petak dvadestdevetog maja u zoru ispusti dušu Bogu i Dušanka. U kakvim mukama je umrla to nikad niko neće saznati. Dugo je selom hodao mali Milojica trazeći majku po seoskim tavanima, dozivajući je kao jagnje koje izgubi ovcu u proljeće. Sahranili su je u Bebin gaj, to je ono mjesto na horizontu koje sa svih strana izgleda sve dalje i dalje koje ne pripada ni zemlji ni nebu.

Donese nam mati po tanjir pure sa kiselim mlijekom, više nego zahvalni otac Jakov i Trifun dadoše majci korpu sa orasima i jabukama. Dirnuta pričom o upokojenoj Dušanki, tražeći onu kariku koja je povezala moj život sa Hadžerom i ovim ljudima razmišljajući o malom Milojici pogledah oca Jakova.

-Kako ja mogu pomoći?

-Od tog maja u selu se nije rodilo, ojanjilo, oprasilo, izleglo, oštenilo, otelilo, oždrijebilo. Sve što je začeto umiralo bi prije rođenja.

Čujem oca otvara vrata zbunjeno gledajući nezvane goste.

-Mustafa brate dobro mi došao Jakove.

Zagrliše se kao najrođeniji.

-Kojim dobrom po ovom nevremenu?

-Muka moj Mustafa, muka.

Sluša otac sveštenika, gleda u mene pa u majku kao da traži pristanak.

Jakove, bačeno je prokletstvo na selo. Ako ti vjeruješ da SaMoRa može pomoći ja ću doći sa njom u prvu subotu poslije Savindana. Voda mora biti krštena.

-Odmorite se, nahranite konje ima kod mejtafa sijena ako treba tu možete prespavati siguran sam da bi se i sveštenik Ranko obradovao da vas vidi. Pa kad svane krenite nazad, idite preko Debelog brijega ima manje snijega.

Tope se ledenice sa krova.

Dan je prošlosti dao svoje jutro!

PODELITE OVAJ TEKST NA: