detalj slike: KRK Art dizajn

San mede Veliše

U dubokoj, zimzelenoj šumi

U brlogu iliti jazbini,

Spava, hrče, zimske snove snuje

Usnu mljacka, tako mi se čini...

Medo Veliša.

U snovima medo sanja hranu...

Ljeto... sunce... vrijedne pčelice,

Sve ga zovu i za šapu vuku,

Nutkaju ga baš ispred košnice

Da okusi slast.

Prebaci ga san u drugo doba.

Vidi jesen... zrele, sočne kruške,

Ljuljaju se i sa grana mašu,

Njihov miris dopire do njuške...

Sladak, opojan.

Kad odjednom, jedna pade dole,

Lupi medu posred čela mrka.

Probudi se Veliša u trenu,

Krušku traži, nasta prava zbrka...

Gdje se sakrila!?

Nema kruške, šaku zemlje nađe...

Krtica je prošla iznad, gore,

Svojim dugim i uskim tunelom...

Osula se zemlja pod njom, dole...

Strašan događaj.

Šta bi drugo neg' nazad u snove,

Da u njima nađe za čim žudi...

I spavaće Veliša još dugo,

Do proljeća neće da se budi...

Tako nam reče.

Roda i žaba

Roda,

Pažljivo, odmjereno

S noge na nogu

Hoda.

Motri,

Ispitivački gleda

Ko general na

Smotri.

Diže,

Uvis jednu obrvu

Čim žaba priđe

Bliže.

Onda,

Sasvim mirno, polako

Žabu na meni

Doda.

Stara,

Priča ko Grčka stara,

Roda stres žabi

Stvara.

Prvi snijeg

(Za Olgu)

Tiho, nečujno kao mačka,

Prikradaju se iz oblačka

Pahulja za pahuljom.

Drže se za ručice

Male zimske kraljice,

Dok padaju dolje.

Jedne lagano, druge vrtoglavo smjelo,

Na Olgin dlan, na Olgino čelo,

Da joj osmijeh izmame.

I svaka zna da će život izgubiti,

Ali žele joj topli obraz poljubiti,

I vrijedi, jer dijete je srećno.

PODELITE OVAJ TEKST NA: