|
|
|
 | Sanja Lukić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Bogojavljenska noć Dan prije Bogojavljanja osamnaestog januara na Krstovdan ustajala sam rano, još prije izlaska sunca. Otišla bih do izvora ispod planine koji je u ovo doba godine bio pod ledom od Varoši udaljen dobrih dva sata hoda. Prvi put sam otišla do tog izvora u osmoj godini života. Tog Krstovdana me je cijela Varoš tražila vratila sam se kad je nebo počelo da crveni. Nikad neću zaboraviti bijelu svijetlost toplu kao svježe pomuženo mlijeko koja me je pratila do izvora i nazad do kuće. Varošani su mislili da sam nestala u rijeci, mati zanijemila od bola, kažu da se u drvenoj bremi zaledila voda koju sam donijela a da su mi ruke bile tople. Jednom me je mati upitala, zašto sam otišla iz kreveta a da se nikom nisam javila. Naređeno mi je da ćutim, da ne zna desnica šta radi ljevica. Od tad svake godine za Krstovdan ja idem po vodu i taj dan samo pijem tu vodu iz male drvene breme. Okovan ledom ispod kog bi se nazirao mali slap vode čekao me je izvor malo veći od moje šake. Stavila bih svoj dlan na led ispod kog se nalazila voda i tako ga otopila. Povjerena mi je važna uloga da vratim život vodi na izvoru koja bi pravila svoj put topeći snijeg ispred sebe. Sjela bih pored izvora gledala rađanje života, snagu ljubavi rođenoj u želji. Bio je to najmanji izvor na planini, izvor kog ni jedna ljetna suša nije ispila, a koji bi na najvećoj ljetnoj žegi ostao hladan i zagonetan. Vezana tajnom obećanja dan prije Bogojavljanja nisam pričala ni sa kim, za mene je to bio najsvetiji dan u godini poslednji nekršten. Dan u kom su se mirile duša i molitva, dan u kom Bisera nije imala ni jedno pitanje, dan u kom je Mustafa po ko zna koji put čitao Kuran, dan u kom sam znala da dolazi Bog da se javi. Na vodi u molitvi uz prozorsko okno okovano ledom čekam punoć. Da se otvore nebesa, da iz utrobe svoje zamlja izvrca svu glad zaljubljenih duša čiji pogledi su poput strijela usmjereni ka nebu. Sa svojim krstom na plećima čekam da se otvore nebesa da izmolim za svoju želju. Veliki je Gospod i kad se moli i kad mu se zahvaljuje. Ponoć, opet ona bijela svjetlost topla kao mlijeko, prepoznajem te tamne oči u kojima sija po jedna zvijezda i te usne pune kao u jesen drenjina. Prepoznajem miris drveta iz rajskog vrta i te duge prste što mi klize niz lice. Spojiše se usne kao vosak i svijeće plamen, u dah život stade. I taj tren je bio dovoljan da život spozna moć ljubavi a ljubav da je snaga života.
|
