detalj slike: KRK Art dizajn

Liriko Vesni prećutnoj

Ponavljam svoju vječitu pjesmu

zatvorenu u okvir obrastao sjećanjem.

Vrijeme mrsi bršljan savijen od drhtaja.

Ne mogu da ti dokažem, Vesna,

da sam te volio i da te još uvjek volim.

Ljubav je karta za voz života

ali nije dovoljno kupiti je na šalteru

na kojem piše „Volim te“!

Na peronu sa kojeg voz kreće,

zaletio sam se u gužvu, u trci da uhvatim mjesto,

misleći da je meni namijenjeno.

Propustio sam voz i mjesto na koje sam čekao,

bili su mi čudni, nepoželjni, van očekivanja.

Znam,Vesna, da si me čekala

na peronu naše sreće.

Voz u koji sam sjeo

protutnjao je poput PolarExpresa

i odnio u izmaglicu noći

sva tvoja nadanja.

Drhtala si od studeni ispraćajući nadu

nenadano prohujalu pored tebe.

Ozebla,u čekanjima osluškujući moju pjesmu,

blijedu poput mjesečine.

Uzdahom si otvorila kavez i pustila pticu

da sama odabere rame.

Mrvicu naše nevine ljubavi

čuvam povijenu u bijelo sjećanje.

Podrhtavam od pomisli

da će je snijegovi

zavijati u lavinu vječnosti.

Kristina

Kristina, znaš kako je

kad mornar otplovi

na daleka mora,

a ne uzme sve šta mu treba?

Takav je i život.

Nikad nam nije

onako kako zamišljamo

da bi trebalo da bude.

Zbog toga postoje male radosti,

mi smo dio njih.

A tuga,

tuga dođe sama od sebe,

kao voda u cipele,

kao vuk u Liku.

Niko je ne zove.

Nek’ si mi dobro,

dobra Kristina!

Grgoljamo se mladi,

a već iznemogli,

pomalo nam životi

liče na umjetnost,

one slike koje niko ne gleda

ili kao krajputaši

upadamo u oči.

Bježimo od rutine,

gušimo se u sivilu,

krila nam sporo rastu.

Ne poletjeti,

ne znači zakasniti

već ostati u pristaništu želja

i gorjeti od samopouzdanja,

da znamo što je utjeha.

Ljubav.

Stoji visoko iznad nas

i gleda nas pravo u oči,

zato nam trebaju krila,

da letimo iznad zvijezda

i obasipamo radošću

sve one koje volimo.

O draga Kristina,

i ova noć koja se uselila u nas

ne izlazi,

razmješta se,

sve mi se čini kao da će se nastaniti.

Neka je.

Teško će se ona naviknuti na dobro.

U nama kulja svjetlo.

Anina soba

U mojoj sobi spavaju ptice,

 u grudima mi nebeska soba.

Često ulazim u nju,

u njoj vidim

što u ludilu života

ne mogu ni da zamislim.

Ponekad i moje ptice

dolepršaju u tu sobu,

ali ne čujem im cvrkut,

možda su opsjednute

pa ne cvrkuću.

Primjetila sam,

kad su sa mnom u sobi,

dovoljno je da pomislim

da mi sjednu na rame

i one su to već učinile.

Primjetila sam kad žele

da se dozivaju cvrkutom,

ne cvrkuću,

ali se sporazumjevaju.

Ta soba u mojim grudima

nema prozora,

vrata se otvaraju

na jednu i na drugu stranu,

tako da ne znam, kad u nju uđem

a kad izađem.

Krevet u toj sobi ne postoji

ali svejedno se u njoj

najbolje odmorim.

U njoj nema nijedne lampe,

a ispunjena je blistavom svjetlošću.

Nisam primjetila, ni sto, ni stolicu

a čini mi se, da sam baš u toj sobi

sakupila najljepše misli

i čitala najzanimljiviju knjigu,

zavaljena u udobnu stolicu.

Nisam primjetila ni tepih,

pa čak ni pod,

ali nikad nisam propala

hodajući sobom, sama sa sobom.

U tu moju sobu još niko nije ušao

osim mojih ptica

i učinilo mi se da smo se

ponovno upoznavale

jer bile su mi toliko drage,

kao kad sam ih prvi put

prislonila uz grudi

i nježno poljubila.

Nekad, poželim da moja soba

ima prozore,

a onda sam shvatila

da mi nisu potrebni,

jer svejedno vidim van te sobe

a spoznala sam da se iz vana

ne može vidjeti unutrašnjost moje sobe.

Voljela bih da se nastanim vječno u tu sobu

 zajedno sa pticama

i da sobujemo u našoj sobi,

okovane božanskom ljubavi.

PODELITE OVAJ TEKST NA: