O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKolumnaKultura sećanja


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


OVDJE SE RADOST U OČIMA DUŠOM PLAĆA

Valentina Berić
detalj slike: KRK Art dizajn


OVDJE SE RADOST U OČIMA DUŠOM PLAĆA



Ostao je samo nestanak. Sagorijeli su, spalili su ovo tlo, podlo i nevjerno do zadnjeg daha prašnjavog pepela svemoćnim ognjom zla. Vatra u vatri zagrijala je zvijezde i izazvala negašeni požar.
Jesen gasi boje, a otpočeta zima traje već decenijama. I šta god ljudi govorili iza leđa ili lažno u lice, koliko god ih vjerno i naivno slušali, vjerovali ili sumnjali u istinitost njhovih riječi, mi u stvari stojimo uvijek na istom: tu u svijetu, pod nametnutim stegama, sa lažnim ljudima i skrivenim licima, živjet ćemo kratko, deset, dvadeset godina možda ni toliko, a ne znamo zašto je potrebno toliko grijeha i zlobe. I kao da je to glavno, biti loš prikazati se najboljim, zamjeniti moral za cijenjeni nemoral, izabrati nož umjesto ruke, posijati bolest i sakriti lijek. Previše učestale svađe postale su glavna akcija i atrakcija među nekolicinom zadimljenih kuća, grubost je zamjenila nježnost  i suptilnu energičnost. Nanijeti udarac na već otvorenu ranu postala je svakodnevnica, a uzdržljivost u govoru slabost nevinih i naivnih. Ukratko biti dobar je kao dangubiti svaki mogući udisaj između tuđeg režanja i davljenja.
Gledajući onako sa strane na sablasnu tišinu i opore suze što su zamračile vidike i pomutile osjećanja, redale su se slike dječijih pogleda, šetnje i pjesme u polju godina i različitih starosnih granica, opijeni kamenim genima i korijenima zasađenim u stopalima. Počeo je da raste cvijet tuge, zaljevan sjećanjima, pa se uporedo sušio i listavao pružajući lažnu nadu da ništa nije umrlo dok se i svijeća gasila na stolu. Nadolazili su talasi želje da se šakom udarim u glavu, da zaplačem nad samom sobom, da vičem i prepadnem zvijeri u mraku, a zjenice su bile suve i nepomične kao u mrtvaca pred ispraćaj Bogu. Pust i siv prag se prostirao preda mnom pitajući me kud sada sa tako upropašćenim i osramoćenim izgubljenim vremenom.
Da li možeš da se navikneš na ono što te čeka: na prazne i  duge pustinjske staze, pevaren i izigran od sebe i od drugih, na ono ništa jedino sigurno i opipljivo, na kajanje zbog tuđeg grijeha nasljeđenog pravnom osnovom i Božijom kaznom. Ponekad viknem na glas, a nikog nema da me čuje, nema ni Boga, ni pravde, ni utjehe, ni rajskog vrta za smiraj namučenog tijela, a onda čujem u sebi molitveni šapat jer je on jedini ostao sa mnom.
Još jedna godina dolazi pred sunovrat u nepovrat. Kiša je okovala tišinu kraja omeđanog napuklim kamenom zašivenog tugom i prekrivenog sjetom. Kada prođeš pokraj komšije okreneš leđa, jer tuđa nevolja je tvoja hrana. Kada prođeš pored groba usne ti zadrhte smiješkom  jer sada za tebe ima više tuđeg kruva. Zar se tako uče dijeca empatiji i suosjećanju, zar se takva kuga razmnožava na temelju nekadašnje sreće i narodnosti čijim venama je tekla ista krv. Jednom kada odeš ne trebaš se više nikada vratiti. Na zgarištu prošlosti, na uvelim granama, na tragu zamračene svijetlosti, na napuklim oblacima i pomanitalim vjetrovima ne trebaš srljati u neizvjesnu sutrašnjicu jer ni ovo danas ne obećava previše.
Krv se tuče sa krvlju, komšija sa komšijom, otima se tuđe, gasi se zajedništvo, iskre varniče i raspiruju pohlepu, opet kreću ratovi negdje tamo, a ti ni ovamo nisi pušku predao i zaključao. Zašto se nema straha od učinjenog grijeha, sebi i drugima pred potpunim nestankom jednog dijela života? A opet taj dio živi bez zaborava, trajan i stvaran, jer ne podlježe nikakvoj magiji amnezije, jer ga nosimo u sebi, jer nikada ne prestajemo da živimo u njemu. Obećaš sebi da je ovo zadnji put. Nikada više glave nećeš okrenuti kada iza ugla pogledaš preko ramena onako krišom album uspomena. Uzalud bilo. Gdje god da mi je pogled lutao svagdje mi se priviđao krš i kamen, livade su plesale, ograde pijevale, zidovi su bili okićeni sivim ogrlicama, ali ničeg više nije bilo kao na slikama.
Odavno sam  primjetila da ljudi nisu spremni slušati tuđe pričanje jer ni sami nisu umjeli pričati sa sobom. Ti nedostaci ljudskosti atrofirali su onog trenutka kada je bježanje u povratak raširilo sjeme razdora. Pod onim istim nebom, gdje prije niko nikom nije smetao, danas je svak svakome postao suvišan. Avetinjski svijet i avetinjski ljudi. Ovdje se radost u očima dušom plaća






PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"