detalj slike: KRK Art dizajn

OVDJE SE RADOST U OČIMA DUŠOM PLAĆA

Ostao je samo nestanak. Sagorijeli su, spalili su ovo tlo, podlo i nevjerno do zadnjeg daha prašnjavog pepela svemoćnim ognjom zla. Vatra u vatri zagrijala je zvijezde i izazvala negašeni požar.

Jesen gasi boje, a otpočeta zima traje već decenijama. I šta god ljudi govorili iza leđa ili lažno u lice, koliko god ih vjerno i naivno slušali, vjerovali ili sumnjali u istinitost njhovih riječi, mi u stvari stojimo uvijek na istom: tu u svijetu, pod nametnutim stegama, sa lažnim ljudima i skrivenim licima, živjet ćemo kratko, deset, dvadeset godina možda ni toliko, a ne znamo zašto je potrebno toliko grijeha i zlobe. I kao da je to glavno, biti loš prikazati se najboljim, zamjeniti moral za cijenjeni nemoral, izabrati nož umjesto ruke, posijati bolest i sakriti lijek. Previše učestale svađe postale su glavna akcija i atrakcija među nekolicinom zadimljenih kuća, grubost je zamjenila nježnost  i suptilnu energičnost. Nanijeti udarac na već otvorenu ranu postala je svakodnevnica, a uzdržljivost u govoru slabost nevinih i naivnih. Ukratko biti dobar je kao dangubiti svaki mogući udisaj između tuđeg režanja i davljenja.

Gledajući onako sa strane na sablasnu tišinu i opore suze što su zamračile vidike i pomutile osjećanja, redale su se slike dječijih pogleda, šetnje i pjesme u polju godina i različitih starosnih granica, opijeni kamenim genima i korijenima zasađenim u stopalima. Počeo je da raste cvijet tuge, zaljevan sjećanjima, pa se uporedo sušio i listavao pružajući lažnu nadu da ništa nije umrlo dok se i svijeća gasila na stolu. Nadolazili su talasi želje da se šakom udarim u glavu, da zaplačem nad samom sobom, da vičem i prepadnem zvijeri u mraku, a zjenice su bile suve i nepomične kao u mrtvaca pred ispraćaj Bogu. Pust i siv prag se prostirao preda mnom pitajući me kud sada sa tako upropašćenim i osramoćenim izgubljenim vremenom.

Da li možeš da se navikneš na ono što te čeka: na prazne i  duge pustinjske staze, pevaren i izigran od sebe i od drugih, na ono ništa jedino sigurno i opipljivo, na kajanje zbog tuđeg grijeha nasljeđenog pravnom osnovom i Božijom kaznom. Ponekad viknem na glas, a nikog nema da me čuje, nema ni Boga, ni pravde, ni utjehe, ni rajskog vrta za smiraj namučenog tijela, a onda čujem u sebi molitveni šapat jer je on jedini ostao sa mnom.

Još jedna godina dolazi pred sunovrat u nepovrat. Kiša je okovala tišinu kraja omeđanog napuklim kamenom zašivenog tugom i prekrivenog sjetom. Kada prođeš pokraj komšije okreneš leđa, jer tuđa nevolja je tvoja hrana. Kada prođeš pored groba usne ti zadrhte smiješkom  jer sada za tebe ima više tuđeg kruva. Zar se tako uče dijeca empatiji i suosjećanju, zar se takva kuga razmnožava na temelju nekadašnje sreće i narodnosti čijim venama je tekla ista krv. Jednom kada odeš ne trebaš se više nikada vratiti. Na zgarištu prošlosti, na uvelim granama, na tragu zamračene svijetlosti, na napuklim oblacima i pomanitalim vjetrovima ne trebaš srljati u neizvjesnu sutrašnjicu jer ni ovo danas ne obećava previše.

Krv se tuče sa krvlju, komšija sa komšijom, otima se tuđe, gasi se zajedništvo, iskre varniče i raspiruju pohlepu, opet kreću ratovi negdje tamo, a ti ni ovamo nisi pušku predao i zaključao. Zašto se nema straha od učinjenog grijeha, sebi i drugima pred potpunim nestankom jednog dijela života? A opet taj dio živi bez zaborava, trajan i stvaran, jer ne podlježe nikakvoj magiji amnezije, jer ga nosimo u sebi, jer nikada ne prestajemo da živimo u njemu. Obećaš sebi da je ovo zadnji put. Nikada više glave nećeš okrenuti kada iza ugla pogledaš preko ramena onako krišom album uspomena. Uzalud bilo. Gdje god da mi je pogled lutao svagdje mi se priviđao krš i kamen, livade su plesale, ograde pijevale, zidovi su bili okićeni sivim ogrlicama, ali ničeg više nije bilo kao na slikama.

Odavno sam  primjetila da ljudi nisu spremni slušati tuđe pričanje jer ni sami nisu umjeli pričati sa sobom. Ti nedostaci ljudskosti atrofirali su onog trenutka kada je bježanje u povratak raširilo sjeme razdora. Pod onim istim nebom, gdje prije niko nikom nije smetao, danas je svak svakome postao suvišan. Avetinjski svijet i avetinjski ljudi. Ovdje se radost u očima dušom plaća

PODELITE OVAJ TEKST NA: