 | Duško Prlina | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Memento mori
Jesi li se u tom prepoznala?
Jesmo li se slili u istu kap?
Ovo me čekanje razvodnjava.
Ovo me ludilo oplođava.
Svaka jaka suza je poznat slap,
Bolest koja me odbolovala,
Jesam li je?...Jesam prepoznao.
Umotaj to srce bez sna, krvi,
Samoj sebi ljutoj iščupano.
Pokopaj ga u pustinji jada
I tjeraj, tjeraj konje što dalje.
A sutra će padati s neba
Riječi mrtve, beskrilate.
Kroz oko te probadati
Sanjive vode koščate.
I tu reci kraj je.
Nismo uspjeli proći.
Davno je pukla noć.
Dan je. Sanja, dan je!
Duša si moja
Sad sam na stazi koja tebi ide.
Odavno po njoj ruže posadih.
Moje se stope sa tvojim vide.
Vazduh treperi, ja se podmladih.
I tako traje svih godina pet.
Gledam te smjernu u dnu tišine.
I znajući da sav si moj svijet
odbijam slabost i moć taštine.
Ljubimo nebo koje nam pjeva
kad noć nam dođe sa zvjezdama
iz kojih nam se ljubav slijeva.
Voljeću ruže i stope male
koje ostavljaš idući stazom.
Za mene jesu boginje znale.
Nema mi druge
Posudiću ti prekrasan poljubac
u noći kad zvijezde padaju.
A onda kad nas jutro pozdravi
ti mi ga sretna vrati.
