detalj slike: KRK Art dizajn

GOSPODI POMILUJ 

Nakupila se neka tuga u njedrima grize ranu kao voda kreč. Cvili duša obučena u tamnicu ljubavi ispred drvenog ikonostasa u crkvi Svetog Ilije u Bebinom Gaju. Na plećima mi breme tereta ovog nesretnog naroda. Kroz drvene poluoblice crkve prolazi hladan vjetar, gasi svijeće , spušta se noć. Zamolih popa Jakova i oca da me ostave samu u crkvi.

Veliko je nebo jednako veliko koliko i zemlja kojom hodamo, treba primiti sve te korake što idu sopstvenom kraju. Lutaju mi misli, kao da ih nosi vjetar od zida do zida crkve, vraćaju Rahima iz prošlosti, izranja iz ponora mojih vijuga. Pola godine ni zvuk, ni dah, ni treptaj noći, ni dašak dana. Ništa od Rahima, niti dolazi niti odlazi.

-SaMoRa, nemoj dugo kćeri, hladno je.

Bila je to sjena mog oca na vratima crkve, mog Mustafe u čijim plavim očima su nebesa odmarala. Znao je on za težinu mog bola od kog bježim i kom se vraćam. Prekrstivši se izađoh iz crkve, u popovoj kući me je čekala večera.

-Oče Jakove, tata, ja bih noćas da prespavam u kući upokojene Dušanke.

-Njihova kuća je na kraju sela, možemo otići da ih pitamo, vjerujem da će se obradovati što si izabrala baš njihovu porodicu.

Kompot od suvih šljiva, maslenica i sir okrepiše mi tijelo uz vatru. Smirna ispunila svaki kutak kuće, miriše mir, osjeti se u zraku u vatri, u hrani.

Lavež pasa odjekuje sa proplanka na proplanak, mala svjetlost plamena u lampi obasjava prtinu do Dušankine kuće. Stadošmo ispred velike kuće, podrum i sprat sa drvenim ganjkom. Zastade u grlu ona jabuka koja se ne može progutati ni sažvakati. Duge drvene stepenice vode do širokog ganjka sa ravnim rukohvatom. Uhvatih oca za ruku, držeći ga čvrsto da  ne padnem. Tijelom prolazi jeza, tresem se od groznice.

-SaMoRa da li si dobro?

-Jesam tata, samo.

-Znam dijete. Kuća je identična kao i kuća Kareema.

Uzdahnu duša i ugasi plamen u lampi.

-Pomaže Bog domaćine.

Kuca na vrata otac Jakov.

-Bog ti pomogo pope kojim dobrom.

Na pragu stajao je nizak starac u šeširu gledajući u nenajavljene goste.

-Uđite u kuću mraz će i noćas! Da se ne hladi.

Otresošmo snijeg sa obuće, uskim stepenicama popešmo se do ganjka. Mraz steže, pucketaju grede, izvedrilo.

Prostrana, velika soba sa ognjištem na sredini simbolom sloge, zajednice, sunca.

Kuća puna čeljadi ima nejači. Poljubih ruku starcu koji je otvorio vrata, pomilova me po glavi kao da daje blagoslov. Mršav, čovjek srednjeg rasta, smeđih bademastih očiju u kasnim šezdesetim godinama.

- Možeš da me zoveš đed Pante, dobro došla. Pa ti drhtiš, Milka pristavi čaja ovoj curi.

- SaMoRa, ja sam SaMoRa.

Ispod dugih sijedih brkova sakrio se osmjeh, osjetih olakšanje.

- Sjednite ljudi da se okrijepimo, daj de Milka one kruške.

- Crnica kruška, rodile prošle godine, ono što se nije pojelo stavio sam u kom. Zagrije u ovim hladnim danima a liječi i reumu. Kako je u Varoši Mustafa, dugo se nisam spuštao niz planinu, ljeti posao a zimi mećave.

- Varoš ko Varoš moj Pante, tka dane i ostavlja planini. Ljudima iz malih sredina ne treba puno ono malo blaga, zdravlja, ponešto da se pojede. Jakov ti je rekao da će mo doći ali SaMoRa treba da prespava večeras ovdje.

- Nije kuća tijesna ako čeljad nisu bijesna, ona će sa Milkom u ovoj sobi kod ognjšta da spava.

- Grize ova kruška Pante, jaka.

- Jeste, sad će Milka da nam donese sira i kukuruze lakše ide niz grlo.

Visoka, jaka žena nije pričala poslušno je slušala naređenja muža i izvršavala ih bez pitanja. Rekla bih da i ona ima oko šezdeset godina, dok je na sofru spuštala sir i kukuruzu ispod bluze na plamenu ognjišta bljesnuše dukati na njenom vratu. Pređoh prstima preko moje niske svezane Rahimovom rukum, savlada me slabost prošlosti.

Klizi mi brojanica u ruci, Gospodi pomiluj, Gospodi pomiluj, Gospodi pomiluj, Gospodi pomiluj, Gospodi pomiluj, Gospodi pomiluj, Gospodi pomiluj,Gospodi pomiluj, Gospodi pomiluj ...

PODELITE OVAJ TEKST NA: