|
|
|
 | Valentina Berić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn-ilij@saula.art
JA I TI
U četiri zida noćas još samo vatra tiho gori. Hladno je snovima jer usamljni putuju. Nekom. Negdje. Život nas obmanjuje i zanosi, opija i trijezni, pali i gasi plamen nadanja. Kao u vrtlogu bez cilja i vidljiva smisla pokušavaš pronaći izlaz za novo stradanje.Kažem ja: „Nisu uvijek u pravu oni što tvrde da je život satkan od lijepih priča.“Kažeš ti: „Vjera je stvorila moć, nada je stvorila smisao, ljubav je stvorila početak i kraj između moći i smisla.“Začudo, kako god da uzmeš i sa koje god strane da okreneš suština je ista, prolaznost je jedino svima dostupna. Nestane, presuši taj niz godina, ugasi se dogorijeli udisaj.Na istoku sunce započinje novi krug. Zapad ga vjerno čeka da ugasi žar. Moja misao neočekivano putuje od početka do kraja kao kazna pred izricanje presude. „Šta želiš“ pitam te ozbiljna lica, sa osmijehom u pokušaju. „Ne želim ništa i ne očekujem ništa, a svi se čude zašto se ne žalim kada mi je teško. A ja se čudim njima koliko ne umiju da podnesu i ponesu na svojim obrazima.“„U svim mojim željama živiš ti“ ponavljaš, jer upornost je učiteljica ponavljanja. „Moje želje su se otrgle i pobjegle nekom drugom, zato ih više ne izgovaram“ gledam te i ćutim. Sanjao sam noćas mirno nebo, bez talasa grmljavine, bez opsade zvijezda. Duša je bila slobodna dok sam čitao molitvu za spokoj ranjenog srca. Bio sam bespomoćan u vrtlogu svijetlosti koja mi je zamagljivala puteve ka raju. Sve više sjene su bivale veće, a sunce manje. Nijemo gledam i opraštam. „Jesi li zaboravio“ prekinula je uzaludni san.„Bio sam osuđen. Robijao sam sebi, tebi, svakom ko je od mene uzeo onoliko koliko mu je trebalo. Sada kada su me raskomadali nisam potreban nikome. Gledaju me gadljivo, sa prezirom u očima, ne znajući da i takav imam puno više da dam nego oni što imaju, a u stvari su prazniji od mene.“Zastala je na trenutak, prolazeći prstima kroz kosu kao kiša kroz oblak.„Da li da kažem zbogom ili samo mislim da ću reći? Dok zvuk zamire, kao duša pred nebesko putovanje, biće još snenih pogleda i usamljenih očiju.“„O čemu razmišljaš“ upitao je. „Previše razgovora vodim sa mojim moždanim vijugama, previše ničega donosi premalo svega“ rekla je i zatvorila prolaz ka sebi.Opet ti kažem: „Neki se ljudi sreću i gube samo jednom u životu.“Izgleda da si ti bio sretnik, rekla je i nastavila: „Kad sam htjela da pričam nije imao ko da me sluša. Sada kada drugi žele da pričaju ja ne želim da ih slušam. I ćutim. Koliko god da me muči ne mogu riječi više da progovorim.“Kao i uvijek bolilo me na istom mjestu. Nisam bila iznenađena saznanjem da nikog nije briga da li ćeš sutra oči otvoriti. Ljudi su takvi, žale te kad nemaš, kunu te kad imaš. Najviše se raduju tuđoj nevolji, samo ne znam kako nisu svijesni da nevolja nije stvorena samo za jednog čovijeka.Sablasna tišina i zvijeri u svom pohodu. To je sve što je ostalo pred novo svitanje. Ja i ti kao nebo i zemlja, kao dvije paralele bez zajedničke tačke makar i za spoticanje. Kako živjeti bez ljubavi, a kako sa snom o njoj. Okrenula sam leđa i otišla. Iza mene je ostalo sve što je bilo i što je moglo biti.
|
