|
|
|
 | Sanja Lukić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
FATKA
Prolazile su godine, prolazila je i Varoš ispod planine sjedinjujući se sa rijekom. Djeca one već odrasle djece trče strmom kaldrmom dozivajući sve nestašluke odrastanja. Na vulkanu života planule bi ljubavi poput bljeska sunca na ljetnoj rosi i sa prvim sutonom se gasile ne tražeći vječnost u vječnosti postojanja. Samo su jorgovani u Rahimovom dvorištu prkosili vremenu. Prekrili su ruševine kuće, sakrili sve tragove smrti sjenom svog plavetnila liječili rane koje ne zarastaju. Miris im je bio najintezivniji u vrijeme zalaska sunca, ono vrijeme kad je Rahim dolazio da me još jednom vidi u danu. Eh taj ašik, koliko nismo svjesni prolaznosti života i koliko smo robovi sopstvenih ograničenja. Običaja koji su se prenosili sa koljena na koljeno i tako nepisani krojili sudbine svih živih i mrtvih. Osjećanjima, sukobu duše i srca, patnje koja osedla život pa ne popušta, postaje teža i dublja i tako do samog kraja. Tiho u miru napustila nas je Fatka kao da se umorila u borbi sa svojom bolesti, zaspala je jednog popodneva i otišla pred boga. Pozvala me je tog jutra u sobu htjela je da mi kaže sve ono što joj je na duši, ali je u tom prekinu Samedova slika na stolu. Godinama o njemu se ništa ne zna, pričalo se da je kod oca negdje u Turskoj. Moj brat po mlijeku, čini mi se da bi mi bilo lakše da je ovdje u Varoši. Iz drvene škrinje obložene bakrom pokojnica izvadi prsten sa rubinom.-Ovo je za tebe, prenosio se sa generacije na generaciju sa unutrašnje strane prstena arapskim slovima izgravirano je ime plemena kojem pripadam. Nisam imala porod sa Mustafom, ostao je vijeran tvojoj majci. Dao mi je krov nad glavom, poštovanje, nikad me preko nije pogledao, Samedu je dao ime, ali u njegovom srcu nije bilo mjesta za mene. Neki ljudi su stvoreni za više od ljubavi i njihova misija mora biti ispunjena, kad im duše prepoznaju ljubav univezum im daje blagoslov jer oni tako rastu. Patnja koju nose je sveta i drugačija, u istoj sazrijevaju ali ne mogu prestati da vole to jedno biće koje je kao givikt svezan za njihova stopala. Nemaju fizički kontakt, ne vide se ,ne čuju, ali se osjećaju dušom. -Majka Fatka, biće vremena za ove besjede da mi popijemo po jednu šolju čaja, onog od lipe iz mog dvorišta. Bila je ispunjena nekom sjetom, čežnjom za vremenom koje je prošlo.-Sa malo meda, ti pristavia ja ću da legnem na sećiju.Tako su je odnijeli na brodu života u nebeske ravnice bez mora, možda na tim poljima nema patnje i tuge, možda se tamo ženje samo sreća. Sahranili smo je u mezarju kod džamije, baš onako kako je živjela, tiho u miru.
|
