detalj slike: KRK Art dizajn

OBALA

Vi, koji odlučujete o nečijem životu,
O slobodi, o ropstvu - ili o smrti;
Zbog kojih je čovjek u vulkanskom grotlu
Baš vi - zbog kojih se Sunce rađa i vrti.

Ostavite mi jednu obalu rijeke,
Jedan plićak na nekom potoku,
Možda dio neke plaže daleke,
Nešto čim ću pijesak isprati u oku.

Negdje gdje se piše u nekim knjigama
Zapišite ako ste ljudska bića,
Ako vas nije preuzela tama,
Urežite: ovo je molba jednog slabića!

I nije važno gdje ću ja tad biti
Da li je tamo hlad borova ili sekvoja
Važno je da će jedno dijete tu sanjati:
Ovo je moja obala i samo je - moja!

U VRTLOGU

U mraku i nestajanju,
Mi se spasavamo prepoznajući se
Po ožiljcima.
Tražimo i nalazimo
Nikad ugaslu iskru čestitosti
U očima;
Nikad izgubljeni osmijeh
Na licima;
Tražimo svijećom one što se
zovu - Ljudima!

Čovjek je danas izbezumljen tragedijom,
Obespravljen i porobljen -
Udobnošću i trbuhom.
Egzistencija ispred duha,
Dok nas svome ušću nosi mutna i plaha,
Svjetska rijeka,
Uskliknem od sreće kad nađem
Duši lijeka -
Kad u vrtlogu ljudskih dubina
Sretnem - Čovjeka!

NEKA BUDE NIŠTA

Dugo sam žalio

Zlehudu sudbinu borova,

I to što teško mogu opstati,

I to što skoro nikako

Ne mogu porasti – među bukvama!

No, kada bor poraste,

Kada mu čovjek ukloni s puta

Sve ostale mladice i drugo šiblje,

Kada posiječe sva velika stabla;

Ispod bora ne ostaje – ništa!

Bor svojim iglicama

Ubija sve ispod i oko sebe,

I što je veći to je sve otrovniji,

Ali bor ne može shvatiti

Da ga je čovjek napravio – velikim!

Međutim, kada bi bor imao razum

Kada bi mogao razumjeti

Da je mnogo veći od drugih stabala;

Shvatio bi da samo upoređen s njima

On može biti veliki;

Inače, samo je usamljenik na – goleti!

PODELITE OVAJ TEKST NA: