detalj slike: KRK Art dizajn-ilij@saula.art

Nostalgija

To je preteška i premudra riječ za mene.

Čuo sam neke ljude da pričaju

o toj Nostalgiji.

Nisam mogao sve najbolje razabrati

o čemu se radi.

Ima tih riječi kojima ne znam značenje.

Nekad bih ih i upotrijebio

al´ sve se plašim, pogriješiću,

pa tražim zamjenu

u nadi da ću na taj način

ljepše iskazati svoja osjećanja.

Eto, zaustavih se kod te nostalgije,

i ne znam, ne znam tačno

je l’ to neka čežnja

il’ je to bol za nečim,

ne znam,  da l’ je to jad il´ muka?

Sve pomišljam da l´ se radi o nekoj ljubavi?

Ako je ljubav, ne bi trebala tako da boli,

al’ pjesnici su još u davna vremena rekli

da i  ljubav nanosi boli

i to nekome i ponajveću

…a´ ko će ga znati?

Možda ljudi i ljubav zovu drugačije

al’ ja tu riječ vjerovatno ne razumijem.

Kod mene ljubav znači svetinju,

pa ako je  ta nostalgija u  bliskom rodu sa ljubavlju

 i nju bih naslonio kraj svoje ljubavi.

Nema druge,

recimo da je tako,

mada, ne vjerujem.

E sad, ima ta čežnja.

Čežnja?... Neko čezne...

Ima, čuo sam u mom selu

da su ljudi govorili

da  ´tica kad se zatvori

da ona čezne,

kad se metne u kavez,

da ta ´tica čezne za slobodom.

Pa… vjerovatno, ako u toj nostalgiji ima čežnje,

ko zna,

ne bih rekao da čeznem za slobodom…

Boga mi slobodan sam

ali nekako, kao da mi je tijesno u meni samome,

pa bih malo izašao iz sebe,

iz sebe bih izlazio, hej…

Možda je to ta čežnja,

pa, ako je nostalgija dio te moje čežnje,

neka je!

Neka je tu, neka se nasloni,

tu, pored mene ili u meni.

Kažu muka,

a da li mi je?

Hm, ko danas nema muku,

od kad je svijeta i vijeka

mislim da je i muka.

Ali znam da je muka

dosta i teška

i ružna

nevoljna …

Zar i to ima u nostalgiji,

u toj čudnovatoj, mudroj, teškoj riječi

zar i u njoj,

zar i u njoj muke ima?

Pa ne bi to čovjek povjerovao.

Ako su stari mudraci slagali tu riječ

pa od kud im da muku tu stave.

A meni,

meni nekad dođe muka,

nešto me pritisne odozdo,

sa donje strane srca

pa goni, goni gore prema grlu

a grlo se steže, ne propušta,

steže, steže

a ta muka pritiska,

ni sam čovjek ne zna šta je,

ja je mukom zovem,

pa onda  od tog velikog stezanja

k´o da je potisnem natrag

negdje u njezino igralište,

negdje gdje samo muka zna obitavati.

Tamo je gurnem

i onda zasuzim,

hm, borim se da ne kanu

jer me strah, da zalijevam muku,

pa će još veća da raste.

Ne znam šta je to,

al´ ako je i to nostalgija,

plače mi se.

Ružna riječi, ko li te izmisli !?

Ne vjerujem da mu je teže bilo od mene,

Ooo… zar si se ti nastanila u meni,

ti crna ženo, zloslutnice!

Ima li koja da se zove Nostalgija,

da joj odmah to ime promijenimo.

Zar i vapaj,

zar i vapaj na vrhu njenih vjetrova postoji?

Ne mogu da vjerujem.

Ta mudra,

ta teška riječ

ko li je izmisli?

Al’ ako je,

neka je,

neka se prisloni tu kraj mene,

neka čuči

i neka čeka

zajedno sa mnom.

U čekanju sve prođe.

Vrijeme mine.

Vrijeme mine.

Vrijeme… mine.

PODELITE OVAJ TEKST NA: