detalj slike: KRK Art dizajn

PREVARENA

Nevolja nevolju privlači. Znala je za tu istinu kada je bilo kasno. Sjedeći sama pod hladnim zidinama nepoznate tvrđave Atena je suzama natapala svoju glupost. Vođena emocijama, rastrgnuta granicama, izmanipulisana sopstvenim srcem nasjela je i pristala da bude žrtva.

On, sazidan od lopovskih gena, vrag mu je otac, visok, plav, slatkoriječiv znao je šta radi. Oči izdajice savršeno sakrivene. Anđeo mraka poslat direktno iz pakla zapalio je u u samo nekoliko poteza jedan život i ko zna koliko još.

Započeti zajednički odnos izgrađen na lažima otvorio je ambis. „Gdje ćemo na godišnji, pitao je uporno, predlažem Egipat i obilazak piramida.“ Držao je u naručju i ljubio latentno. „Da, nismo tamo bili, a i nijedan novac ne može da plati zajedničku sreću. Uzet ću kredit, pa ćemo ga otplatiti jer život je samo jedan“ govorila je zaneseno Atena. Radila je od kada zna za sebe. Prepuštena samo i isključivo sebi, u svojoj samoći, imala je potrebu da konačno povjeruje nekome. Upoznala ga je slučajno, ako slučajnosti uopšte postoje, i to preko društvene mreže na kojoj je bila aktivna i gdje je često stavljala objave svojih umjetničkih slika. Njena strast, njen smiraj i spokoj nalazio se u kistu sa kojim je povlačila poteze inspirisana sa svim onim što je okružuje. A on, igrao se lijepim riječima, emocijama, vjerom i uvjerenjem da je pronašao srodnu dušu nakon nekoliko doživljenih neuspjeha. Atena je gazila četrdesete bez nade u ljubav kao jedinom osloncu za koga bi se mogla čvrsto uhvatiti. Nikada nije razmišljala da svoje slike unovči jer nije imala prave kontakte za to. Sve što je posjedovala je talenat i vjera da će jednom doći i njenih pet minuta. U malom stanu, u kome je živjela, soba je bila ispunjena bojama i slikama. Uzela je kredit, spakovala kofer, platila avionske karte i vinuli su se nebu pod oblake. Prvi put će je Afrika dočekati kao gosta. Prvi put je našla ljubav svog života. Prvi put leti avionom bez straha držeći njegovu ruku u svojoj. „Kad se vratimo predložiću svojim prijateljima da organizujemo izložbu tvojih slika. Takav dar koji posjeduješ svijet treba da vidi i da uljepšava nečije domove. Vjeruj mi, novac nije bitan, ali je neophodan za ugodan život.“ Pričao je, a ona sljepo vjerujući prihvatila je sve njegove predloge. Pet egipatskih dana bilo je očaravajuće. Nikada nije vjerovala u bajke, a živjela je jednu. Zaštitničko naručje, pogled u kome se gubila i nježnost nosili su je na krilima sreće. Ni jedna sumnja, ni jedna mogućnost za greškom nije joj prolazila kroz glavu. Plaćala je ljubav, plaćala je sudbinu zamagljenog pogleda. Pri povratku u metropolu i svijetla velegrada Atena je nastavila sa svojim svakodnevnim obavezama, a on se posvetio njenoj izložbi. „Morat ćemo da platimo iznajmljeni prostor i posluživanje, znaš sve mora da bude svijetski, dosljedno tebe i onoga što jesi“ slušala je riječi iz telefona. Sve svoje novce koje je imala uložila je vjerujući mu i nadajući se dvostruko većoj dobiti u koju je uvjeravao. Nakon umornog dana u kancelariskoj gužvi odmor je pronalazila u svoja četri zida osluškujući otkucaje u grudima i razljevajući boje. Nije bila Pikaso, Van Gogh, Mikelanđelo ali je imala veliku volju i želju da i njena dijela postanu poznata. On joj je podigao ego, učvrstio onaj atom vjere da može postati poznata baš onako kako želi.

Sudbinska večer se prikradala sa nestrpljenjem na vrata. Atena je zablistala u dugoj smaragdnoj haljini naglašavajući sve svoje prirodne atribute Bogom dane. Duga crna kosa uvijena u lokne sa volumenom bile su njen zaštitnički znak. Čekala je ovaj sat, ovaj dan još od djetinjstva kada bi na školskim izložbama bile njene slike. Još čuva onog dijeda mraza nacrtanog za Novu Godinu, visokog i širokog metar sa metar. Sjeća se sa žalom kako su joj svi pomagali dok mu je odjelo u crveno bojila. Ove noći sa njom niko neće biti, osim pogleda sa neba gdje sjaje svi njeni voljeni. To nedostajanje će je pratiti cijelog života. Sjela je u svoj golf peticu i odvezla se do mjesta gdje će konačno svoje snove ostvariti. Ni slutila nije šta je čeka. Nekoliko puta ga je zvala, jer je on trebao čekati pred vratima sreće. Večer tiha, zvijezde sa upaljenim sijalicama, u glavi vrela krv spremna za uzbuđenje. „Neobično je, govori sama sebi, zašto mi ne odgovara na pozive. Hajde Atena, nemoj odmah crne misli, nije lako organizovati izložbu.“ Kada je napravila onih nekoliko koraka do adrese događaja zatekla je samo stara, oronula vrata prekrivena paučinom. Ni traga ni glasa njemu, slikama i očekivanoj izložbi. Oko nje se okrenuo cijeli svijet. Zvukovi su postali udaljeni i glasni, ruke su počele da se tresu, koljena da posustaju. Shvativši da je prevarena, pokradena, osramoćena pred samom sobom i Bogom. Rijeka suza je probila sve brane i u trenutku je bila potopljena njena želja i sve ono što je bila. Ponovni pokušaj telefoniranja, pokušaj pronalaženja riješenja, pokušaj ispravljanja puta na kom je nastradala bili su uzaludni. Sve što je mogla, prijaviti slučaj policiji i nadati se da će bar oni uraditi ono što ona nije mogla, uhvatiti notornog lažova i prevaranta, očigledno dobro istreniranog kriminalaca i smjestiti ga tamo gdje mu je i mjesto. Ali i sama je znala da se takvi nikada ne uhvate, da ih kazna ljudska ne stigne.

Trebalo je smoći snage i prihvatiti život od nule sa saznanjem da si glup i naivan. Možda si samo isuviše dobar i vjeruješ ljudima i njihovoj sposobnosti da se prikažu onakvim kakvi nisu. Nadala se još nekoliko dana da je sve noćna mora, da je on stvaran i istinit, da ljubav ne može biti takva prevara. A onda joj je pala zavjesa sa očiju suočena sama sa sobom opkoljena realnošću. „Prihvati“ govorila je. Ne dolazi i neće doći. Ne postoji i nije stvaran. Na toj ivici nepostojanja stajala je sa dvije mogućnosti. Biti svoj sudija, izreći presudu i odslužiti kaznu ili tražiti pomilovanje i nastaviti dalje uzdignute glave. U pustinji sebe i saznanja da vrijeme ne može vratiti natrag niti promjeniti prošlost, ostalo je jedino vidljivo i stvarno ono veliko ništa kome ne može promjeniti smjer ni pravac. „Zbogom „ misli i govori na glas noći i danu, minuti i satu što je prate kao vjerna sjena. „Zbogom“ a zvuk bola se prolama kroz svijetlost u tišini odnoseći dio nje. „Zbogom“ biće još slutnji, stradanja i želje da se učini onaj korak ka boljem sutra. U nekim drugim stvarnim i bezazlenim očima ogledat će se njene.

PODELITE OVAJ TEKST NA: