|
|
|
 | Valentina Berić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
ČIJE GRIJEHE PLAĆAMO
Ime i prezime nam je dato prije rođenja. Nismo ga tražili, dobili smo ga na pokon kao nezamjenljivi dar, kao pečat uklesan u kameno temelje. Sraslo je sa nama kao koža, stoji priljepljeno, neodvojivo kao korijen i zemlja. Sa njim smo dobili i dio nebeskog svoda, onog koga svojim zovemo. Noćas sanjam oproštajni san. Bježim mislima, bježim riječima, tražim zagrljaj, a sve što nalazim je nedostajanje. Dug je napravio ko zna ko, tamo negdje, nekad, neko se nekome zamjerio, neko je obećao „oko za oko, zub za zub“, a juče, danas i sutra nečije tuđe grijehe plaćamo izgleda doživotno. Pritisnuti raznim sumnjama, teškim osjećanjima, stidom i sramom zbog neslavnih dijela opustošili smo zemlju i natopili suzama. Gdje je nestao mir i spokoj, kao jedino dobro skromnih ljudi? Znam, nigdje ne stoji zapisano kakvo dijelo moraš da uradiš, ali ostaje zapis kakvo si uradio. Puno puta se uhvatim kako sjedim i razgovaram sa sjećanjima. Uporno ih vraćam, oživljavam onako kao što se samrtnik oživljava pred odlazak, ne dajući im da umru, da nestanu, da prestanu disati i živjeti. Uzalud bilo. Od njih se ne živi, samo se rane ne zatvaraju, beskorisne su te nemoćne utjehe jer ono što je bilo nepovratno je otišlo. Varka je tražiti vas jer sa vama se rađa nezadovoljstvo onog što sada traje, ali tu varku ne mogu da prognam i otjeram jer me ona razoružava i tugom brani od patnje. Tišinu je poremetio huk bure. Nemilosrdno šamare udara, nemajući milosti pred ničijom molitvom. Oproštaj za počinjeno dijelo ne može preći prag zaborava. Ko oprosti on je najveći, ko zaboravi on je još veći. Postoji li neki oblak da nas sakrije od očiju što nas gledaju kao da nas ranjavaju iznova i iznova? Sve je izmjenjeno. Trulo i vlažno lice i naličje poznatih glasova, avetinjski cvijetovi su im nagrizli dušu, rastu, zeleni kao trava u zimskom ljetu, kao loša karikatura onog što je bilo. Pogledi i predjeli su se zamorili od gubitaka, ali ponovo skupljaju snagu za još jedan pokušaj oživljvanja pustoši nad sivim kamenom. Otišli smo sa vjerom da ćemo se vratiti, a vratili smo se da bi iznova odazili i žalili svaki put kada bi svanulo novo jutro u kome bi rekli „do ponovnog susreta“. Ne znam šta bi dali da nikada nismo došli do te tačke, do te pozornice gdje smo glumci tragične predstave. Pred svaki kraj aplaudiraju nam suze kao vjerni gledaoci naučeni na ponavljanje. Kada dođu veliki praznici ožive ugašeni dimnjaci bar na nekoliko dana. Zabole uzdasi, zabole prolaznici okrenutih leđa i smaknutih pogleda kao da se nikada nismo znali. Slutnja pojačava i okreće brojeve na satu, na kalendaru otkidaš stranice i završavaš još jednu godinu dok ćelije stare i gube snagu. I tako sve prolazi, ali čežnja tinja u negašenoj vatri spaljenih trenutaka prekinute mladosti. Nisi odustao od pokušaja da te ne ugrize bol za dušu, uporno se suočavaš sa onim što ti je i više nego jasno, ali prihvaćanje ti ne ide od ruke iako znaš da si negdje duboko u sebi odavno se pomirio sa minulim danima. Malodušno prođeš zaraslim putevima, u oku zaigraju kišne kapi, kraj šporeta ogriješ tijelo pa onako uzdahneš i odmahneš rukom. Ne vrijedi ni da se pitamo zašto smo tu gdje jesmo, po kom zakonu i kom pravilniku se dijelimo na suprotne strane. Ono što je bilo više se ne pojavljuje. Tu bolest nismo preležali i nismo je odbolovali. Ostala je u nama da se ponavlja dok god živimo. Samo Bog zna zašto neprestano našim mislima putuju sjećanja. Ne dolazi ono što je prošlo i neće doći. Ne znam zašto uporno vraćamo kazaljke kad im je smjer jednosmjeran. Nemoguće je vratiti se natrag. Tako živimo u tom nepostojanju stvarajući nova sjećanja, a žalimo za starim. Sa tim saznanjem ostaje sve da traje, kao jedino što imamo, a to jedino smo odavno sahranili.
|
