detalj slike: KRK Art dizajn

Žetva

Ima godina koje se daju nesebično, bremenite, rodne, povijene od plodova rada, s ponosom prikačenim za sebe. Otežalo klasje, od težine zrna povilo se zemlji, ogleda se na suncu, drhti na vjetru. Poneka crvena bulka stidljivo ga pogledom poljubi, a klas se zarumeni pod vrelim zalaskom sunca.

Skupili se varošani, dogovaraju žetvu. Žene će srpovima žnjeti zrelo žito u snopove, a muškarci će ih vezati i stavljati u kupove. Sedam snopova u jedan kup da bi se obožili, lakše pokupili i prevezli do Poljane. Tu na Poljani žetva bi poprimila svoj značaj a godina pokazala svoj rod, snop do snopa bi se slagao u krug oko drvene stožine za koju su vezani konji. Drvenim vilama snop bi se zadizao od zemlje i pretresao da bi se iz svakog klasa izdvojilo zrnevlje. Konji sitnim galopom kruže oko stožine, diže se prašina izmješana sa pljevom.  

Vršidba je bila najznačajniji dan u godini u kućama niko ne bi ostao. Žene koje su žnjele po dolasku na Poljanu odmarale bi, preplanule od sunca čekajući ručak, zametale bi priču, šalu, pa i žetalačku pjesmu.

 Sa još nekoliko žena taj dan sam kuhala, spremalo se od jutra do mraka. Mjesile su se pite, štrudle, gurabije, pekao se krompir, kuvao paprikaš. Ove godine Rahim je ispekao ovna. Najbolje vino u podrumima čuvalo se za ovaj dan, dok su djeca mirisala na sok od bazge, igrajući se u slami. Mještani se smiju nekim dogodovštinama sjećajući se žetvi iz minulih godina. Krenu i pjesma a potom se žeteoci uhvatiše u kolo i umorni i opijeni od sunca i rada,šire kolo i na lijevu i na desnu stranu.

Čija li si Đano more

Kad te moje usne mole.

Zorom da ti ljube - njedra bijela

Čija li si tako lijepa.

 Noći tri  na mjesečini - čekam da mi dođeš.

Tri dana budan sanjam

Tri života da mi daju

Tebi jedan ostavio bih na kraju.

Čija li je krv u tebi

Nit mi je mrijeti ni mrtav živjeti.

Pjeva Rahim u kolu, ne znam da li plače ili briše znoj sa lica. Ispliva na površinu srca ona tuga što je ćutala godinama. Dirnula je pjesma, zna duša kom je pjevana drhti ispod bijele bluze zagrljena Rahimovim dukatima.

-         Nemoj SaMoRa, nemoj kćeri.

Spusti se noć na Poljanu krenuše varošani svojim kućama. Sretni se spustiše niz kaldrmu ostavljajući mene i Rahima same. Izvedrilo, mjesec tek prešao polovinu. Trepere zvijezde na nebeskom pokrivaču, povjetarac klizi niz haljinu ,privija je uz bokove, steže u struku.

-SaMoRa nisam znao da me čekaš sve ove godine. Ko bi me još mogao voljeti ovako unakaženog?

-Nisi znao Rahime a kako bi i mogao. One noći kad su te odvezli u Vakuf niko nije znao ni da li si živ ni .....sakriše oblaci mesec da ne vidi vrelinu njegovih usana koje su ostavljale trag na mom tijelu. Ljubio je milimetar po milimetar uzavrelog tela  za svaki dan u godini koje sam ga čekala. Obavi me rukom oko struka stegnu uz sebe ni tama noći nije mogla stati između nas, ni dašak povjetarca, ni sjaj mjesečine, ni žubor rijeke.

Mirisla je slama na život nošen čežnjom, na pobjedu uvijenu tugom, na tajnu otkrivenu nebesima, na sreću pokazanu ljudima.

Na njegovom ramenu u zlatnom krevetu od slame probudih zoru. Prvi zraci sunca su nam ljubili pospane oči dok su mi kroz snene misli prolazili otac i majka.

Rahima su oženili, ali ga nisu usrećili. Mene nisu udali. mene su Rahimu dali.

PODELITE OVAJ TEKST NA: