|
|
|
 | Valentina Berić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
CVIJET U KAMENU
- Da, dođe mi da zaledim emocije, da ugasim sjećanja, da zatvorim protok misli i prekinem lanac uspomena. Da postanem kamen bez osjećaja, da iz mene raste cvijet kao varka za slabe i utjeha za nedužne. - jadala se Jelisaveta, najčešće sama sebi ili svome Kosti
Nebo je ogrijano plamenom nada pred još jednim krugom pakla. Tu odmah iza krševitog ćoška stoji čežnja da udahne zrak. Prvi ili zadnji udisaj.
- Koji je ovo dan da puše bura?
Taj strašni zvuk reže joj misli i nosi gdje hoće. Grilje se tresu kao nevini osuđenik pred zadnjim činom presude. Negdje na tavanu cvile prašnjava sjećanja. Telefon ne zvoni, žice su odavno prekinute. Pokrivena i zamotana patnjom bez imena i prezimena.
- Eto tako Kosta, mojim snovima putuje sreća u tišini svoga nemira. - Jelisaveta započinje priču. - Savladao me umor pa nemam snage za ispravljanje krivih Drina.
- Nije se još rodio onaj ko ih je mogao ispraviti.- Kosta odgovori.
Jelisaveta i Kosta su zajedno deset godina. Nakon svih nedaća ostali su zajedno, vjerni jedno drugom uvijek i u svemu. Nisu mogli imati dijecu, ali to ih nije sprečilo da ih vole. Nije ih obeshrabila spoznaja da ljudi jako malo čine jedni za druge, a i ono malo što urade bude preko volje i sa pola srca, usputno i površno. I kao da ne može nikako drugačije. A moglo bi kad ne bi bilo toliko zla. Osuđeni na takav svijet stvorili su sopstveni, a ovaj neizbježni su prihvatili kao prezime pred izgovorenim sudbonosnim, da. Ljubav je oduvijek bila hemijski elemenat kiseonik. Potrebna za prvi i zadnji udisaj i onaj prazni međuprostor između njih vremenom popunjen do zadnjeg mjesta.
- Znaš Kosta noć brzo odmiče. Sve što smo radili i radimo je neiskvareno bez zlih misli, a drugi nam ih ostavljaju pred vrata sa nadom da će zamračiti naš dom. Kunem ti se mogu čuti taj šum pred vratima kako se bori da uđe unutra. Ne otvaram. Sačekam buđenje jutra jer svijetlost sahranjuje mrak. I tebi je poznat taj dvoboj razgovora sa samim sobom. Da li postati jedan od njih ili ostati dosljedan sebi. U neko doba noći, dok ti mirno spavaš, probudi me udarac u prozor kao da je vani stratište, ali ne otvaram, jer sve će proći. Nebo će i dalje biti plavo, zvijezde će oči držati širom otvorene, biće i oblaka, bijelih i sivih, samo neće biti nas. I pitam se do kada će trajati ratovi? Oklijevam pred ovom slutnjom, jer takva stvorena često me dovede da sjedim sama sa sobom. I onda kažem, bar ti mirno spavaj.
Kosta je pažljivo slušao dok su mu se niz obraze otrgle suze. Znao je koliko su joj teške borbe vođene željom da postane majka. I znao je da mora da uradi i nemoguće da na njenom licu zasija sreća.
- Znaš Jelisaveta kad se najmanje nadaš čuda se dešavaju. Ja vjerujem u njih kao bolesnik u izlječenje. I kako god da bude najvažnije je da se čvrsto držimo za ruke jer samo složne ruke dostižu nemoguće. Jelisaveta je bila žena stvorena za ljubav, nevinost njene duše rasala je u Kosti svakodnevno jer takva vjernost se rijetko nalazila.
- Ne postoji učinjeno dijelo, a da jednom ne dođe na odsluženje kazne. Nema tog mjesta, čak ni onog najskrovitijeg, a da ga Božja milost ne prekrije. Sve što nam se događa ima svoj razlog i samo odabrani mogu nadmašiti granicu bola. Noćas, u ovom našom malom kutu snivat ćemo san o želji i moliti za blagoslov sutrašnjeg buđenja. -govorio je Kosta, dok je Jelisavetu čvrsto držao u zagrljaju.
Nakon nepunih godinu dana dječiji plač je izrastao kao cvijet u kamenu. Ne vrijedi ubrazavati ono što će doći u vrijeme kada treba da stigne na red!
|
