detalj slike: KRK Art dizajn

LUTALICA   

Preko srušenih snova i izgubljenih nada sviće novo jutro. Ko smo? Šta smo? U kojoj ladici sudbine smo zaustavljeni i zatvoreni? Koliko oluja može da prođe kroz jedan život, a da ostanemo na nogama?

Godine koračaju nezaustavljivim hodom i svi idemo ka istom putu. Ludo bi bilo očekivati da će biti drugačije. Sjedim u tišini okružena planinama kao podrškom da je snaga u svakom od nas prisutna. Na prag kuca još jedna smjena godišnjeg doba koje odvodi i goste i domaćine u njihov stvarni svijet. Kamenjar ostaje sam sa ponekim otkucajem srca i drži se čvrsto u životu. Suze natapaju žednu zemlju, jedinu što je svojom zovemo. Svijet je prepun lažnih osmjeha i zamki kad si sam i bez oslonca. Ali ne postoji nijedna staza gdje unaprijed znaš šta će te snaći. Nijedna nije ispitana, nijedna nije tvoja. Svaka ti je unaprijed određena iako misliš da je sudbina samo riječ za koju se drže oni koji nisu jaki.

Vidjet ćeš, kad tad, da je ona jedina istina i niko joj neće pobjeći. A ljudi ne vole da čuju istinu. Bježe od nje vjerujući da ništa ne može da se dogodi ako čovjek to sam ne napravi.

Nekada nas je bilo na hiljade, danas nas ima tek toliko da se pominjemo kao čuvari zarasle prošlosti i sjećanja. I to što nas ima odlazi bezpovratno u neki bolji svijet ili traži dio sebe u nekoj drugoj zemlji među nekim drugim ljudima. Trebala je da se dogodi nesreća pa da shvatimo šta smo izgubili. A nesreća je, čini mi se, što je većina gubitak doživjela kao uspjeh, jer možda nikada od njih ne bi bilo ovo što su sada. Igraju se dvostrukih standarda koristeći dobrotu dok im je potrebna, a onda je odbacuju hvatajući se one novčane koristi kao jedine vrijednost za kojom trče.

Ne mogu da se otmem tom osjećaju zaprepašćenosti, i ne, nije neodređena ali sve više upire prstom u one čija lica se mjenjaju kako vjetar puše. Težina zbog njihove pokvarenosti bori se sa žalom zašto su ljudi izgubili korijene ljudskosti.

Prinuđeni da bježimo u svoj jedinstveni svijet u kome nema pohlepe i zlobe, vrijeđaju nas izmišljenom ne istinom predstavljajući sebe kao dobročinitelje.

Lako je biti Svetac kad ti je Bog otac.

Dok munje paraju nebo ostavljajući tragove borbe pogled bacim gore visoko i pomislim kako smo svi mali naspram njegovih visina. Svi oni umišljeni da su veliki i jako bitni doći će pred onaj isti kraj kao i oni  što znaju i čuvaju ljudskost, hrane je i dijele kad kome zatreba. Zatvaram vrata pred onim glumcima što pravdu okreću u nepravdu, lažu i otimaju ono što je sveto, vrijeđaju i omalovažavaju dobrotu i sjeku joj dozrele grane. Izgleda da nijedna nevolja ne može da te učini boljim jer to si što si. Ako si rođen loš, loš ćeš biti. Zabluda da se ljudi mjenjaju je varka koje se držimo kad nam ne preostane ništa drugo. Gledajući unatrag nikada se nećeš pomaknuti s mjesta, dok će drugi, manje vrijedniji od tebe uzeti i tvoje ne birajući sredstvo za postizanje cilja. I nije samo duša sa kamena doživjela takvo razaranje. Čitav svijet je sazdan od istih nepisanih pravila: „ko ima daj mu još, ko nema uzmi mu i ono što ima.“

Ništa ne treba da ti bude važnije od tvog mira kojeg stvaraš sam sebi gdje god da si. Zato čuvaj tu svoju sreću da je drugi ne uprljaju, opkoli je lancima i katancima i ne dopusti da drugi uđu u njen krug.

Đavo ni u zvjerima nije toliko crn kao u ljudima.

Svijet je surov, ljudi zli, neka te Bog sačuva te zlobe i neka prođe mimo tebe sve ono što nije dio tebe.

Nestalne i nestvarne želje pojačavaju decimale ovog dana ispunjenog tragom sjećanja. Kišne note su dobile druge boje najavljujući samoću kao jedinu i sigurnu saputnicu. Ne žalim i ne gunđam, a izgleda da se svi čude zašto ćutim. Dosta je bilo izrečene tuge koja nas je potapala dok nas nije ugušila. Zato neka ostane u četiri zida da joj se drugi ne vesele i ne raduju. 

Ko zna, možda je tako i bolje, biti vječita lutalica i tragač nedvosmislenih igara sa slobodnim krilima za let, jer čovjek je vjeran samo sebi.

PODELITE OVAJ TEKST NA: