detalj slike: KRK Art dizajn

1650 dana (5 godina) traganja - nestao 20. marta 1995. god.

HALA

(Predragu Guti Guslovu)

Kod pomena te riječi koža mi se ježila. Dogovor sa komisijom za razmjenu bio je da odem do hale kad za to budem psihički spremna...

Kad budem spremna!

Kako da se spremim za ono što me čeka, što je izvjesno? Čini mi se da sam i nebo i zemlju prevrnula tražeći Predraga.

Ostala je samo hala. Mrtvačnica.

Kad budem spremna?`

U nekim trenucima učini mi se da sam spremna za posljednje suočavanje, a onda ponovo zadrhtim i klonem.

Najgore je što sam sama, bez podrške, one ljudske, kada znate da je neko pored vas. Roditelji skrhani bolom. Sestre suviše daleko.

Jedini čovjek, moja moralna i sva druga podrška, teško ranjen, već godinu dana leži u bolnici. Odlučila sam da ga ne opterećujem svojim jadima. Kada odem u posjetu trudim se da misli da je sve pod kontrolom, a od jada srce mi se skupilo, kao da je ledom okovano.

Daleko od hale držala sam svoje sinove. Iako mladi već su mnogo ružnog doživjeli. Oba ranjavana, jedan čak više puta, a drugi još uz to promrzao na planini...

Izdržala sam sva ratna zla koja su me zadesila, ali kako izdržati halu?

Rekli su mi da u jednom dijelu ima jedanaest tijela. Jedanaest odvojenih pored još dvije stotine i pedeset. Moram proći pored svih, da bih došla do tih jedanaest.

Ja ću Predraga lako prepoznati po džemperu, šarenom džemperu, koji sam mu ja kupila.

Druga sestra mu je od svoje bunde napravila uloške (obojke) za čizme.

Kaiš za pantalone mu je izmajstorisao tata od svojih uprtača. To su tri važne stvari po kojima đu prepoznati svoga brata.

Hala. Da li sam spremna ići? Moram biti više nema odlaganja.

Sa mnom idu: Patolog, Predsjednik Komisije za razmjenu i sekretarica Mira.

Stalno me pitaju kako se osjećam, a ja ništa ne osjećam, ja sam utrnula.

Ne znam kako da opišem prilazak hali. Nema riječi u rječnicima svijeta koje bi opisale moja osjećanja tog trenutka.

Zamišljala sam, ali nisam bila svjesna strahote koja me je čekala iza vrata.

Prvo što me je dočekalo, to je užasan zadah, zadah mrtvih tijela, zadah raspadnutog mesa i trule odjeće. Sa njim se mješa miris krvave zemlje, pokupljene zajedno sa tijelima.

Bože! Zar postoji ovakav užas?

Na zaprljanim najlonima leži tijelo do tijela, trulo i raspadnuto. Ponegdje se vidi gola lobanja i ostaci udova još neporedani, izukrštani u jezovitim položajima. Gledajući tu strahotu iznenada sam dobila snagu da izdržim.

Ja moram proći kroz najstrašniji špalir koji je ikada viđen, ja moram izdržati.

U jednom trenutku mi se učinilo da me zovu, da pružaju svoje ogoljene ruke da me dodirnu, a sljedećeg sam svjesna njihove nepomičnosti na zemljom uprljanim najlonima.

Ponegdje, pored gomile neprijatnog zadaha, stoji ponešto od ličnog pribora: Sat, ključevi od stana, češalj, prsten.

Pored jednog leša stajao je naprstak. Primjetila sam da je bezoblična masa, najvjerovatnije bivšeg krojača, prije smrti, gorjela. Možda je ova gomila, pored mojih nogu, nekada kreirala i šila.

O, Bože!

Staza između tijela učinila mi se duga kao vječnost. Um registruje poneku sitnicu u ovom krupnom događaju.

Jedna napola trula majica na isto takvom tijelu. Na zelenom polju, preko grudi, nerandžasti rombovi. Ko je kupio tu majicu? Koja će sestra , majka ili supruga, kao ja, ući u ovaj pakao da potraži baš ovu majicu?

Tijela do prozora su u nizu. Jedanaest tijela.

Tiho su mi šapnuli iza leđa:''To su oni sa planine.'' Pogledala sam tijela.

Na momenat mi se učinilo da se život povlači iz vrhova mojih prstiju. Taj osjećaj sam spoznala prvi put u životu. Omaglica me je obavila, ali ne za dugo. Glas pored mene reče:''Izdrži!''

Stresoh se i navukoh na ruke zaštitne rukavice. Pogledah prvo tijelo.

Zubi su najvažniji prilikom identifikacije. Zlatni očnjak u gornjoj vilici,

dugo ću pamtiti, jer sve što ovdje vidim, na mene djeluje šokantno. Njega će njegovi prepoznati. Pored tijela sa zlatnim zubom , ležao je goli skelet, bez odjeće,

sa omotanim zavojem oko lobanje. Iz šupljine nosne kosti viri plastična cjevčica. To je očit dokaz da je život završio u neprijateljskoj bolnici . Morao je biti veoma mlad jer su mu zubi bili svi na broju i sjajni kao biseri.

Dva tijela do njega nisu imala ništa prepoznatljivo. Iza njih u nizu stajale su samo noge.

Tiho sam rekla patologu da mogu da prepoznam noge svoga brata. Tkivo je već bilo napola sasušeno. Zamolila sam da ih stavi na ravnu površinu.

Ne, to nisu bile njegove noge. On je zbog rahitisa koji je odbolovao u djetinjstvu imao malo iskrivljene kosti.

Koračam dalje iako mi u glavi bubnja stotine bubnjeva. Osjećam da je prvi šok malo popustio.

Izdržaću.

Dodirnem rukom, u rukavici, jedno šatorsko krilo. Malo ga otkrijem, potiskujući strah i zebnju.

Bože, užasa!

Razvaljen grudni koš u odmakloj fazi raspadanja iz kajeg jurnu jedan preplašen miš. Cijela utroba mi krenu ka grlu.

Udaljih se malo od skeleta, a ostali mi pritrčaše. Posljednjim atomom snage borila sam se protiv mučnine.

Izdržala sam do kraja.

Sva tijela smo pregledali. Nijedno nije bilo Predragovo. Znam da se moja agonija nastavlja, da ću još ko zna koliko puta dolaziti u halu, ali ovoga puta odahnuh.

Poslije te prve posjete hali, privremenoj masovnoj mrtvačnici, petnaest dana nisam mogla da jedem. Preživjela sam prisiljavajući se da pijem tečnost.

Eshumirana su neka tijela koja su se vodila pod NN.

Brojevi, sedamnaest i trideset četiri, po opisu bi mogli odgovarati Predragu.

Treba ponovo preživjeti Deumića halu.

Od početka traganja roditeljima pričam o tome kada sve obavim. Ublažujući priču, koliko mogu, želim da ih zaštitim od trauma kroz koje sama prolazim. Oni to sigurno ne bi izdržali.

Ljudi iz komisije za razmjenu više nisu samo poznanici, postali smo prijatelji.

Primjećujem da su veoma obazrivi kada mi daju nove podatke. Štite me ne znajući

da je to ponekad medikament sa suprotnim dejstvom. Pozivajući me na prvu identifikaciju razbili su i ono malo nade da se ljudi iz Međunarodnog crvenog krsta varaju u pogledu bratove sudbine. Sve do tada sam vjerovala da mora postojati neki zatvor, koji ne znam, zatvor u kojem je zatvoren nevin čovjek.

Bio je moj Predrag plemenit.

Jednom prilikom kada se konvoj hrvatskih izbjeglica kretao preko planine, on ih je žedne napojio. Pričao nam je da mu je bilo teško gledati uplašenu djecu, uplakane žene i starce, u čijim se očima ogledalo beznađe.

Moj plemeniti brat je danima pomagao napuštenoj starici, koja je pripadala narodu protiv kojeg je ratovao.

Sa svojim prijateljima dijelio je sve što je imao. Zbog svega toga sam očekivala, da će zahvaljujući svojoj dobroti, preživjeti.

Moram prekinuti razmišljanje hala je stvarnost.

Ovog puta dočekuje me još veći broj tijela u dugačkom nizu. Napolju žega, unutra otužni miris smrti i raspadanja.

Ponovo ulazak u pakao.

Učinilo mi se za trenutak da se nalazim sama u podzemnom svijetu, da će ta izobličena, raspadnuta tijela poustajati i krenuti prema meni. Ponovo sam osjetila mučninu u grlu, koja steže i davi, davi, davi.

Dolazak je bio uzaludan.

Tako su prošle četiri godine. Smjenjivali su se, hala, Komisija za razmjenu, Međunarodni crveni krst.

Stigao je tmurni septembar dvije hiljadite godine. Tog jutra ponovo me je pozvala sekretarica Komisije za razmjenu.

Saznala sam da je dječak, čobanin na planini, pored Vranjevačkog potoka pronašao tijelo ''četnika'', kako je rekao. Po opisu, na tijelu je šareni džemper. Mogao bi biti moj brat, ali lokacija ne odgovara, jer u vrijeme ofanzive Predrag se nalazio devet kilometara dalje.

Kada sam čula saopštenje, učinilo mi se da sam se pretvorila u stisnutu pesnicu koja se od količine bola raspada. Istovremeno sam shvatila; ON JE.

Kako preživjeti vikend?

Kako pripremiti roditelje za ono što dolazi? Znali su da dan i noć tragam, ali nisu znali da mi je veoma teško da o tome pričam.

Osjećala sam se užasno kada je moja majka, isprćajući me na još jednu identifikaciju, zamolila Boga da nađeno tijelo bude Predragovo, da se završi naša agonija. Priznala mi je jednom da bi joj bilo lakše da ima grob, da zna gdje da odnese cvijeće i isplače se nad svojim mrtvim djetetom.

Dogovorili smo se da ću ja ponovo u halu kada dovezu tijelo.

Hala, nekada planirane nikada neotvorene fabrike kože. Pored vrata gledam tri bijele vreće, svezane pri vrhu. Lijeva vreća se ni po čemu nije razlikovala od ostalih, ali ja sam znala, zapravo predosjećala sam, da je sudbina moga Predraga čvrsto zavezana u toj vreći.

Ne znam kako, ali nešto je u meni, kao eho, odzvanjalo: ''Lijeva vreća, lijeva vreća!''

Kada ju je patolog razvezao, prvo što sam ugledala bile su poznate šare džempera.

Mada raspadnut od vlage, boje su mu tek neznatno izblijedile.

Nisam mogla da povjerujem da vjetar, kiša i sunce, koji su se smjenjivali pet godina, nisu sasvim uništili njegove vesele boje. Kroz raširene petlje još su provirivale vlati trave i poneka ljeskova mladica. Iz neoblikovane gomile virile su, sasvim bijele,kao oprane, kosti.

Bože, hvala ti, doživjela sam da ih nađem. Ja nemam riječi da opišem taj trenutak. U meni su se sudarile, želja da ih nađem i neopisiva tuga što više nije bio živ.

Bol je velika, oči gledaju kroz maglu suza, ali vide nešto najdraže što sestra može da vidi.

Moj brat po ujaku, tiho me je pitao da li želim izaći.

Ne, ja ću da gledam kako patolog reda na radnom stolu kosti koje sam toliko puta nosila u svom naručju.

Ja ih se ne plašim, ja sam ih tražila i obožavam ih. One će mi na svoj način ispričati kroz šta su prošle. Kao fascinirana gledala sam kako kost po kost redaju na stolu i oblikuju skelet. Čujem, kao iz daljine, riječi patolaga:

''Bio je ranjen, iskevario je, nije mučen, vjerovatno se sakrio u šipražje da ga neprijatelji ne nađu.''

Kada je moj Predrag nestao snijeg je na Vlašiću bio visok četiri metra. Ako za njegovu smrt postoji utjeha, onda je to što je umro lako, ranjen i premoren sigurno je zaspao u snijegu i više se nije probudio.

Moje traganje je konačno završeno. Tijelo leži u spokoju na groblju gdje često odlazim. Ponekad poželim nad grobom da pročitam dnevnik koji sam pisala u toku traganja. Čini mi se da bi moj braco saznao da ni jednog trenutka nije bio sam i koliko je moja duša razorena kolektivnom mrtvačnicom, HALOM!

U toj želji nižu se novi tužni dani.

Sava Guslov Marčeta -  septembar 2000. godine

PODELITE OVAJ TEKST NA: