detalj slike: KRK Art dizajn

ŽEĐ

Gledam sjenku, na nekog mi liči,

na čovjeka koji te volio

ili nesnu l’jepu darivao.

Na čopore što mjesecu viju,

tebe ženo, ja sam prepustio.

Gledam sjenku, pa i njoj se čudim

zar čovjeku ona društvo traži,

tebe meni, sebično sakriva.

U kosi njenoj prsti mi se spleli,

uzdah klizi niz bedra joj jedra,

ljubila me, ognjem sagorela,

kukovima crtala mi rime.

Želio sam sjenku staklom rasporiti,

bezdušnicu, niz mjesec rasuti.

Nisam znao kako da joj sudim,

praštaj sjenko, volim njene puti.

Gledam sjenku, sve manje joj sudim.

Kao i ti, voljela je mene,

ženu biram, nek mi ona sudi!

Gledam sjenku, al’ tebi se vraćam,

željom ‘zgaram, u dim se pretvaram.

Ni Verteru ne dam jade svoje,

ni Andriću “Nemirom”, godine što broje.

Usne njene pod mjesecom sjaje,

vatrom, željom ljubio sam tebe.

Drhtale joj grudi, k’o u svirca note,

drhtala je i noć i san što mi je ote!

Što bi žednom život bez izvora,

nit’ izvoru bez mene žednoga! 

TIŠINE

Pričao si mi o nedostatnosti,

o nemuštom nedostajanju.

Pričao si mi, o postanku svijeta,

o ljepoti, o pogledu,

recitovao stihove

obnažene u kolutovima dima.

A onda, pričao si mi,

o beznadežnoj budućnosti svitanja,

O oholosti vremena, o ugarcima,

bestidnošću samo tebi znanoj,

prizvukom odbjeglog ratnika

povlačeći se sa bojnog polja.

Darivao tišinama, bile su različite.

Neke sam voljela, kao što se vole

pogledi u tamnoj noći,

u zarezu spoticanja prebola,

u žalu naših nemira i ćutanja.

Neke su bile rečitije

od svakog napisanog slova.

a neke sjajnije

i od zvezdanog svoda.

A sve su ipak bile

samo tišine, vapaji zagrljaja

izgubljeni u igri vremena.

KAD JEDNOM BUDE A ZNAM DA BIĆE

Kad jednom bude, a znam da biće

Purpurno veče, zagrljaj zori,

Šum davnog vjetra, muk uspavanke,

Nećemo znati gasne l', il' sviće.

Kad jednom bude, a znam da biće,

Str'jela što grli polomljen luk,

Džemper od svile tjelo tražiće,

Nespokoj tanan, ko brezin struk.

Kad jednom bude, a znam da biće

Faliće pjesmi sanjive rime,

Prošla su ljeta, mršte se zime,

Kad jednom bude... kad bude biće.

SUZOM OD JUČE

Ako jednom krenem za tobom

Nije to slabost, čežnja, ni bol

To sjene ne daju zori osvanut

Voli me nežno poslednji put.

Ako jednom krenem za tobom

Nije to patnja, ni suza od juče

Zagrli moj leden, maleni skut

Voli me nežno poslednji put.

Ako jednom krenem za tobom

Ćuti, neka drugi govore umjesto nas

Suza od juče mrak će potisnut

Voli me nežno poslednji put.

Ako jednom krenem za tobom

Suzom od juče ostavi trag

Naći ćeš zoru, osmjeh nedirnut

Voli me nežno poslednji put.

Ako jednom krenem za tobom...

VOLjELA SAM DA TE GLEDAM

Voljela sam da te gledam,

da slušam tvoj meki glas

kao šapat davnašnjeg drveća

rasađenog ne znajući za godove.

Voljela sam da te gledam

dok drhtiš, dok se raduješ

mom nespretno darivanom osmjehu

željom dogorelog dodira.

Voljela sam da te gledam

dok prste lomiš pričom nestajanja,

dok me miluješ pogledom

kapima kiša pokislih otkosa.

Voljela sam da te gledam

kako se gleda i množi ljubav,

kako se bori plamen

i stapa vatrom, žarom nestajanja.

Voljela sam da te gledam

bez dodira neba i oblaka,

bez pahulja i staza u snijegu,

bez sjenki ispred i iza nas.

Voljela sam da te gledam

u iskri igre svjetlosti u oku tvom

kao prvi cvijet proljećnog svitanja

čekajući smiraj koji donosi noć.

PODELITE OVAJ TEKST NA: