detalj slike: KRK Art dizajn

Jefimija

Sa prvim kestenom po kaldrmi ispod dugih haljina se nazirao moj stomak. Još jedno srce je kucalo do mog, još jedna duša sjedinila se sa mojom mijenjajući boje Varoši i života. Upregnuta u svoje kočije tajni Varoš ćuti, ne priča, ne pita.

Ćuti i moja Bisera ponekad noću prokomentariše kako neću ostati sama. Vješto skriva svoju radost, zna kome me je dala i kom sam obećana, zna moja Bisera koliko sudbina može biti i mati i maćeha. Išla sam za srcem i u vodu i u vatru, bilo je momaka dolazili, prosili i odlazili u svom slijepilu prolazne strasti. Nisam mogla izdati sebe, prećutati ni zaboraviti, nisam mogla protiv sjaja u očima, drhtaja u njedrima, nedosanjanog sna, želje koja je bujala dok me nije raznijela. Poput mira na nebesima poslije oluje, kao najdublji san poslije neprespavane noći, spokoj poslije pričešća život u meni mirio je sve razlike minulog vremena. U malim sredinama kao što je Varoš djevojke koje nisu poštovale pravila običaja bile bi odbačene izložene stubu srama da su često završavale svoj život utapanjem u rijeci. Za porodicu je bilo prihvatljivije da je sahrane mladu nego da na svijet donese život neudana. Da li zbog biljega ispod lijeve dojke ili potrebe varošana za mojom pomoći mene su prihvatili kao da su se potajno divili mojoj hrabrosti, stpljenju istrajnosti. Starije žene bi dijelile savjete, pripremale sa majkom povoje, plele mi priglavke.

-Samo nek je živo i zdravo, svi će mo ti pomoći.

Rahim se radovao trećem dijetetu, mjesecima je pravio drvenu kolijevku za bebu. Rubove glatke površine drveta je obložio komadima bakra, kao da je cijeli život čekao ovaj trenutak u kom su dva života sjedinjena u jedan. Hladni dani bivali su sve kraći, snijega nije bilo kao ranijih godina, planina se uspavala ušuškana kao jedini svjedok vremena koje prolazi i koje će doći. Jednog dana na konjima dođoše na gostim mlađi čovjek i žena. Kažu da su me sanjali tri noći u snu im je rečeno gdje će me naći. Mladić u dvadesetim godinama, kovrdžave kose, zelenih očiju, lijepih crta lica koje su govorile dobrotom. Sin upokojene Dušanke, mali Milojica iz Bebinog Gaja došao je sa polusestrom. Uđoše u kuću da se odmore od puta, iz male vunene torbe Milojica izvadi narukvicu izheklanu od crvenog konca vezanu u sedam čvorova.

-Poklon od Trifuna i Jakova, kad dođu dani poroda neka bude uz tebe ova narukvica. Hvala ti SaMoRa ostani u dobru ko zna možda se nekad ponovo sretnemo.

Mati ih isprati do kapije mene povuče sjećanje na sudbinu tog sela sa druge strane planine. Kao bujični potok u rano proljeće koji guta snijeg krenuše suze iz očiju zajedno sa slikama oca,majke, Kareema, Fatke, Sameda. Da li su život i sudbina zajedno samo kad se rađa i umire?

Sedam dana prije poroda na Lazarevu Subotu u san mi dođe Midar on je uveliko među Anđelima spašava ljude tražeći i najmanje dobro u njima. Nismo puno pričali prepoznali smo se po tome što smo i ja i Midar slijedili svoje srce. Takve ljubavi u viječnosti ostave trag u plamenu koji uvijek gori ne gasi se ni poslije života.

-Rodićeš djevojčicu SaMoRa, daćeš joj ime Jefimija. Tvoja odanost ljubavi nagrađena je ovim Anđelom, njenim dolaskom na ovaj svijet svi grijehovi tvojih potomaka su izmireni. Kad dođe vrijeme poroda, moraš da paziš da se dijete ne rodi u tri sata ujutro. Dobila si crevenu narukvicu vezanu u sedam čvorova od Milojice stavi je na ruku boja će zaslijepiti Lucifera da te ne gleda. Dukate koje ti je poklonio Rahim stavi na njedra pohlepom Lucifera za sjajem kupićeš vrijeme, Fatkin prsten ćeš staviti na ruku tako ćeš sprečiti miješanje nekrštenih svijetova i krst od tisovine stavićeš na novorođenče da spriječiš borbu ovog i onog svijeta za nevinost duše tvog djeteta.

Poljubi me Midar u čelo i nestade u toploj svjetlosti mog sna. Na Veliku subotu, poslednji dan Vaskršnjeg posta primjeti mati da mi se spustio stomak nisko i da će porod ubrzo. Ohrabrena riječima Midara ne osjećam bol slijedeći njegove savjete pripremih sobu i donesoh Bogojavljanske vode. Sa sutonom iznad planine dođe i baba Ćana da pomogne mami i veže pupak djetetu. Spustiše se oblaci, zacrni se nebo otvarajući kapije nebeske spuštajući najveću kišu do tad. Nije se moglo vidjeti da li kiša pada iz neba na zemlju ili iz zemlje na nebo. Rahim drži tespih, niže molitvu na molitvu skriva strah i nemir koji mu je ispunio njedra. Raspara munja nebo a mene savi bol , tri su sata ujutro. Od udara groma u blizini kuće tresu se prozori ,ohrabri me Sveti Ilija Gromovnik, nisam sama u ovoj borbi dobra nad zlom. Uz svjetlost svijeće u mirisu tamjana kad su pijetlovi probudili Vaskršnje jutro rodila se Jefimija okupana u Bogojavljenskoj vodi oprala je sve grijehove svojih predaka. Rahim je stavi na moja njedra i zahvali Bogu na njenom plaču. Poljubi me u čelo kao što se ljube ikone na ikonostasu dok mu sreća izvire iz očiju. Utonula sam u najdublji san iz kog me je probudio blijesak sunca koji je ispunio sobu, imam osjećaj da su sve tuge i sve boli ovog svijeta ostale u minuloj noći. U kolijevci do mene zamotana u tople povoje lanene, spavala je Jerefimija.

PODELITE OVAJ TEKST NA: