detalj slike: Mesaroš Joži - Starica za stolom

BISERA

Poput posijanog žita u polju sa povijenim pupoljcima maka, cvjetnih resa lješnika, pupalih grozdova, nabreklog vimena bremenitih životinja prolazio je život. Kaldrma je bila sve uža i strmija a život sve teži i kraći. Baš kao rijeka koja se više nikad nije vratila svom izvoru a koju niko nije zaustavio. Zalasci sunca su bili sve crveniji vjerovala sam da se tad anđelčići igraju duginim bojama. Na drvenoj klupi ispod lipe dugo je sjedila moja Bisera i zamišljeno posmatrala taj prizor pospanog sunca. Pogled joj je tražio slike sjećanja dok je duša nijemo ćutala nad pitanjima sudbine.

Spavala je ljepota njenog srca u svakoj bori lica. Dobrota, kao izvor planinski sijala je u njenim očima. Jednom uz fildžan kafe mi reče kako je u životu svega bilo dosta osim vremena da se voli. Ostala je vijerna ocu poput niti konca koju igla provlači kroz platno. Često je u ruci držala očev tespih kao da je još jednom htjela osjetiti toplinu očevih prstiju i onaj zagrljaj dušom u kom svi dani života ostanu.

Ušuškana u tu ljubav kao pile u ljusku od jajeta skriveno u majčinom periju hranila je ljubav nadom a takve ljubavi su najopasnije. Ne vide se a sagorijevaju u nama godinam poput utihnulog plamena u korjenu starog hrasta. Sa Jefimijom je dobila početak nekog novog života, života koji nisu dali ni njoj ni meni.

Na spavanje je odlazila sve kasnije ustajala bi sa prvim zracima jutra, činilo mi se da otkriva neke nove puteve, prostranije i svjetlije. Molila se nekom svom Bogu ljubavi, samo je njen Bog mogao da razumije breme bola u njenom srcu, teret pod kojim se savijala i sa kojim je ustajala. Samo je u tom svom Bogu ljubavi pronalazila spokoj da prihvati sudbinu onakvu kakvu su joj dodjelile Suđenice po rođenju.

Jutro na dan Preobraženja osvanu hladnije osjetilo se da se mijenja i u rijeci voda i u gori list, da više ništa neće biti kao što je bilo juče. Majka nije puno pričala, često je tog dana mirisala moju kosu, kao da je htjela sa sobom da ponese taj miris buhura.

-Najviše volim kad obučeš bijele šalvare i bijelu bluzu od čipke, crni jelek sa zlatovezom i crveni pojas koji sam ti tkala. Nemoj da žališ ni za čim, prožive ljudi život ne živeći ga a ti si ga živjela da bi ostavila trag u životu.

Poljubi me u čelo, a Jefimiju stavi u krilo ljubeći joj ruku.

Izgledalo je kao da joj se duša oprašta od onog što je voljela najviše. U neko doba noći čuo se drekavac, dreči na grani stare lipe, ledi krv u venama, ne sluti na dobro. Svojim malim ručicama zagrli me Jefimija, umiri je moj poljubac. Slušala sam priče starijih poslije molitve koji su ostajali duže sa ocem kod mejtafa, da je drekavac duša nekrštenog djeteta koje dreči i traži majku. Vjerovalo se da najavljuje smrt bliske osobe.

Useli se nemir u misli i nedade mi zaspati do samog jutra. U san mi dođe mati ne reče ništa još jednom mi primirisa kosu i ode sa nekom čudnom svjetlošću boje punog mjeseca.

Otišla je u tišini, baš onako kako je i živjela u skromnosti dajući sebe drugima i ne uzimajući ništa od drugih. Onako kako žive monahinje u molitvi i postu, pokajanju i čekanju nekog novog života.

PODELITE OVAJ TEKST NA: