detalj slike: KRK Art dizajn

ANĐEO BEZ KRILA

Noćas mijesec najavljuje kišu. Dan se otvara ispred mene kao nebo pred oluju. Krv me poziva na bol dok ista pjesma odzvanja u ušima. Ne znam šta hoću, ali znam šta neću i ne mogu drugačije. Spakovala sam stvari i krenula na put. Najviše od svega volim da dođem u tvoj zagrljaj jer znam da me željno iščekuješ. Tvoje tople, umorne ruke još imaju snage da naprave puno toga. Izgleda da jedino majka nikad ne odustaje.

Kada se srce približava kući vidim je kako stoji na vratima i strpljivo čeka.

„Koja li je ovo godina po redu kako me čeka” pitam se. Već ih je toliko prošlo da sam im broj izgubila. Nekad mi se čini da nije bitno koliko ih je prošlo samo da je dobro. A onda mi se tuga savije oko srca jer sa njihovim prolaskom i mi starimo i prolazimo.

„Takakv je život djete moje. Prije ili kasnije jednog dana svi odemo“

„Nije važno što odemo, nego koliko često dođemo“ odgovorih joj sa vidljivom sjetom u glasu.

Nastojala sam dolaziti svaki put kada mi se stvori bar malo slobodnog vremena, a onaj ostali dio sama sam stvarala jer znam da broji sate i dane do mog dolaska. I gdje god da odem nosim njen miris zajedno sa sobom da mi ublaži nedostajanje. Svakodnevnica u zajedničkim danima bila je staračka začinjena sa mladosti što mi je bježala pred nogama.

Znam treba ti pomoć u svemu. Treba ti rame za oslonac, snaga za mir i spokoj, utjeha pred odlazak i hrabrost za ostanak. I kako si se ti borila za mene dok sam odrastala došlo je vrijeme da ti ublažim rane dok ti se bore očitavaju na licu.

Ispod nebeskog plavetnila na sivom kamenu slušam buru kako mjenja tonalitet i čini mi se da bolno zavija. Ne volim taj zvuk, donosi mi unaprijed loše vjesti, a niko osim mene ne zna za njih. Ne želim ni da ih kažem, jer ako ih pustim na slobodu postat će stvarne. Imam izraženo šesto čulo i jasno upozorenje na galopirajuće promjene. Ne želim da budem ptica zlosutnica i u okove stavljam nemirne misli.

Ovo je jubilarna godina za mene. Danas punim trideset. Nisam žurila da odrastem jer kažu dijete si dok god imaš žive roditelje. A ti si zadovoljna jer si dočekala mojih trideset.

“Sad mogu da odem i na onaj svijet samo kad je majka i to doživjela” u očima ti čitam žal i bol dok je prikrivaš osmjehom. Nisam nikada voljela kada tako govoriš ali sam nastojala da razumijem tvoje majčinsko srce. Znam, nije mu lako niti malo.

Pokušala sam da previše ne razmišljam o tome sklanjajući i zatrpavajući u stranu neizbježni odlazak. Bila sam djete sa izgubljenim djetinjstvom, snovima, nadama ali mi ljubav nikada nije nedostajala. I gdje god bi se okrenula majčina ruka me je štitila i stajala uz meine. Amajlija za bolje sutra, vjetar u leđa za ići naprijed, muzika za zaustavljanje vremena, buđenje i trežnjenje neuhvatljivih snova, lijek za bol. Sve što majka može biti. Anđeo čuvar.

Baš negdje u proljeće si se rodila. Pričala si mi kako ti je to najljepše godišnje doba. Sve se budi i kreće ispočetka. To je vrijeme kada život započinje iznova ako u njemu ništa ne ide kako treba. I ja sam proljeće zavoljela zbog tebe. Zbog tebe sam ga i zamrzila. Zajedno smo jedva čekale njegovo buđenje. Osjećam da je ovo naše zadnje zajedničko radovanje.

“Mama, može li se živjeti od snova” upitala sam te sasvim slučajno. Nisi očekivala ovo pitanje. Kao grom iz vedra neba, kao gavrani doletiše crne slutnje.

“Može ako imaš dovoljno hrabrosti da se boriš za njihovo ostvaraenje.”

Ugravirala sam ovu rečenicu u glavu da je nikad ne zaboravim. Da nikad ne odustanem kada na mene padnu sve nevolje ovog svijeta.

Hladnoća je još prisutna oko nas. Štitiš me tjelom dok koračamo po buri istom jačinom kao kad sam bila djete. Jer majka je majka bez obzira koliko se godina ima. Njena ljubav je beskonačna, njena vrijednost nema cjenu. To je najbogatiji dio koji se posjeduje u svačijem životu. Prošle smo skupa mnogo toga. Rat, nemaštinu, gubitak, sve stresove i sve smjehove. I niko nikad nije pokazao tvoju empatiju i saosjećanje. Kome god je pomoć trebala davala si sve što si mogla, a onima što su ti uzimali i otimali nisi zamjerala. Divila sam se plemenitosti tvoje skromne duše i nadala se da će Bog da te nagradi baš onako kako zaslužuješ.

Jednoga dana, baš negdje pred zalazak sunca rekla si mi da se ne osjećaš najbolje.

“Nešto me boli, nemam snage, ali nije ništa strašno, proći će.“

Nisam ni slutila da će ta bol prerasti u nešto što će biti još strašnije od onog tvog ništa. Sati brzo prolaze, a ja želim da ih zaustavim. U sebi osjećam nemir pred upozorenje na opasnost dok se nečujno približava. Odbijam da mu povjerujem. Možda me vara. Možda vidim i ono što ne postoji. Znam da bježim uzalud jer me do sada nikada nije iznevjerio taj unutrašnji glas. Javljao bi se uvijek kada nikom ne treba, kada ga niko ne traži.

Kada su mi rekli da nije ostalo još puno vremena za tebe održala sam se na nogama. Pred tebe sam stala slomljena na najsitnije komade sa osmjehom na licu. Povjerovala si u moju iskrenost iako je bila lažna zarad tvoga mira. Kao kada bi ti mene tješila skrivajući pravo lice života i pokazujući mi ga onda kad si mislila da sam dovoljno odrasla da ga prihvatim. Možda bi bolje bilo da si me pustila da padnem dok sam još imala snage za ustati.

“Ne brini nije ništa strašno, proći će” rekoh ti riječi puno puta izgovorene sa tvojih usana.

Na licu ti vidim zabrinutost. Ali biraš ćutanje zarad moje sreće. Nisi htjela ni tada da me povrijediš istinom, a već mi je bila prosuta u lice. Nisam htjela da odustanem iako sam znala da gubim. Kao da se borim sa vjetrenjačama, kao da težina kamena na leđima lomi pršljenove i rastavlja me na komade.

Opet dolazi proljeće. Ono tvoje najdraže. A ja slutim u tišini sebe sve što ne smijem reći na glas. Hoću da zatvorim i zaključam svoju podsvjest pa da prestane da mi šapće na uho stvarnost što kao gost na vrata dolazi nepozvana. Ne mogu da pobjegnem, a tako želim da zaustavim kazaljke na satu. Neka stanu. Neka ne otkucavaju. Neka ne odnose zadnje zajedničke trenutke. Ali kazaljke kucaju sve jače i sve ubrzanije nemajući milosti prema mojoj želji. Noć dolazi ne donoseći san. Nemir nadjačava pokušaj da ostanem smirena u molitvi da se dogodi čudo preko potrebno. Ali čuda ne postoje. Ako dočekamo svanuće biće sve dobro. A znam da je dobro odavno nestalo. Dok ležiš u postelji umorna od borbe u očima ti ne vidim poznati sjaj po kome si se razlikovala od svih ostalih. Po kome je i Bog znao koga traži u svojim nebeskim redovima. Čuvam te od onih što dolaze kada se čovjek umori kao ti. Od onih što nanose bol bez prestanka. Od onih što rane otvaraju da krvare dok i zadnja jadom diše.

“Šta mi se to dešava” pitaš me.

„Ne brini, sve je dobro. Vidiš da hodamo po onoj našoj livadi prepunoj cvijeća. Kako samo lijepo miriše. Osjećaš li miris buketa ljubičice ubran za tebe kao nekada davno kada bi se vraćala iz škole.“

Ovo je prvi put da čujem tišinu u tvom srcu. Ćutiš. Pogledaš me kao da mi govoriš da je livada ostala u prošlosti kao što ćemo i mi ostati. Možda nas se neko sjeti. Možda ostane trag našeg postojanaja bar u pričama što se prenose sa koljena na koljeno. Nisam spremna da te izgubim. Zar se ikada može biti spremno na gubitak jedine žene u životu vrijedne svega? Zrake sunca nam padaju preko lica kroz prozor sobe i najavljuju da se sumrak približava. Držim te čvrsto i ne dam da odeš. Baš negdje u vrijeme kad dan postaje noć tvoja lijeva ruka je klonula. Zatvorila si oči. Umorila si se od borbe i odlučila da predaš oružje. Molila sam Boga da otvoriš oči. Nije još vrijeme za spavanje. U tišini sobe čuo se samo moj jecaj i plač. Suzo moja ostala si sama na ovome svijetu bez milosti.

Evo već godinama ne čujem ništa osim tišine. Gdje god da se okrenem sve me podsjeća na tebe. U svakom tonu čujem tvoj glas. Ponavljam ga da mi nikad ne pobjegne iz glave jer iz srca neće nikada. Nemam snage ni volje da nastavim dalje, a znam da moram. Tamo gdje je tvoj život stao moj započinje samostalni hod. Tamo gdje si sada ja ne mogu još, kažu vrijeme nije. Iako sam mnogo puta pokušala da napustim kuću u kojoj si me naučila svemu što znam, ostala sam na pragu bola održavajući sjećanja u životu. Izgleda da su još samo ona živa na toj strani ožiljaka.

Znam dolaze novi sati i donose neizbježne promjene. U meni se opet budi onaj isti glas kao da me priprema za još jedan pad. Koliko puta čovjek može pasti i ustati? Kolika je to količina bola, a da se može ponijeti na leđima? Ne vrijedi mi da nagrizam moždane vijuge pitanjima bez odgovora.

Moj san da te sačuvam, da te imam pokraj sebe bar dok ne ostarim neće nikada da se ostvari. Izgleda da se od snova ipak ne živi. Kuda putuju voljeni dok proljeće budi i sahranjuje život iz još jednog početka pred novi kraj.

PODELITE OVAJ TEKST NA: