detalj slike: KRK Art dizajn

DJETINjSTVO ĐURE RADULOVIĆA

(radnja dvadesetih godina prošlog veka)

Već na pomen Korduna čovjek pomisli na pasivnost i surovost života. A šta tek može pomisliti o životu u jednom njegovom selu, koje je čak u takvom Kordunu, dobilo ime Krnjak. I tek kako li tamo žive djeca, a još i djeca koja žive bez roditeljske toplote, kao što je jedan od njih, Đuro, kojega majka tek povremeno vidi, i to samo kad obilazi svoje roditelje koji se brinu o dječaku.

Tetka Milka, baka Petra i djed Mile činili su sve što su mogli da dječaku nadoknade toplotu, koja mu nije suđena. Naročito je tetka u tome prednjačila, pa i pretjerivala, kada ga je i u radni dan znala obući u bijele rubine: bijele vezene gaće, bijelu košulju, pa opasala bijelom tkanicom, prikazujući ga kao najurednijim momkom koji je u potrazi za kakvom seoskom ljepoticom. Oko ove pretjerane urednosti mali Đuro je redovno imao neprijatnosti, manje zbog dječije zavisti i iz toga ljubomore i poruge, koliko od uskraćenosti slobode pri igranju. Jer sve na Kordunu je zeleno i sočno, pa kako se dječak u bjelini kao snijeg može igrati sa djecom, kad će svaki njegov dodir sa travnjacima ostaviti goleme mrlje, najprije na koljenima, laktovima i stražnjici, a onda i po ostalim dijelovima odjeće.

Đuro je u svaku igru ulazio sa ustezanjem i ukrućenošću, ali kao i svako dijete ubrzo i gubio oprez i nepovratno se prljao, što njemu nije smetalo, pa prljavštinu nije ni osjećao ni primjećivao, prosto mu nije smetala i nije na nju pomišljao, ali kad se igra završi, kad se ohladi duh i tijelo, pred oči mu iskače goropadan tetkin lik, koja zgranuto gleda u svoj trud bačen pod noge u blato. U tim trenucima za Đuru postaje nesrećan dio života, nesrećan do ludila, jer kad ga se dočepa tetka Milka i opauči čim prije stigne: podlanicom, vrbovom šibom, drenovom šibom..., što je još i božija milost u odnosu na kandžiju, iza koje posle svakog udarca ostaje ožiljak debljine prsta. Nema mu spasa!

U tim neprilikama, idući kući, Đuri je jedina misao kako da se dokopa djeda ili bake, koji su u stanju podmetnuti svoja tijela da unuku umanje bol. Tetka Milka je dobra duša za dječaka dobrog vladanja, kažu seljani, ali i neumoljivo stroga iza dječakovih izgreda. I nije babi i djedu lako odbraniti unuka, čak ni kad napravi manje greške, a ovo sa štetama na bijelim rubinama, neminovno slijedi primjerena kazna.

Poznato je koliko su djeca humana i puna razumijevanja za sve što je u prirodi slabije, ali isto tako djeca znaju biti i surova u međusobnim obračunima, kada ne biraju sredstva da se odbrane i zadaju udarce. U takvim situacijama svakom djetetu je na pomisli roditeljska pomoć i na usni doziv oca i majke. Takvi odnosi vladaju i u selu Krnjak, sva djeca u pomoć dozivaju ćaću i mater osim Đure, čiji je bol veći zbog činjenice da on nikad ne može učiniti isto. Dozivanje u pomoć bake i djeda, pa i tetke, nije što i oca i majke. Šta više, od tetke je u tim prilikama više štete nego koristi, jer ona, zbog mira u komšiluku, prije naruži Đuru, a ako naruži i drugu djecu, svaki put je to u blažem obliku. Ima jedna bodlja koja se najdublje zabada u Đurinu dušu, gotovo da ga obara od bijesa i tuge u nemoći. Kad mu u zavadi dobacuju djeca:

‘dje ti je ćaća...

’dje ti je mater...

Kopilane!?

Na ove riječi u Đuri se u čas vremena preslože nebrojene slike, uzavre krv, pobjesni i takav se sunovraćuje na svakog oko sebe, i udara, i udara... sve dok ga gomila ne savlada, skrši i ostavi krvava u ranama tijela i duše. Oh kako je gorak život kopilana!

Dječak je trenutke sreće doživljavao više tamo gdje su o njemu manje znali, a ta situacija pojavila se tek po upisu u školu, „Svetog Save“ u Krnjaku. U tom smislu bio mu je naročito od ruke učitelj Milovan Dejanović, koji je znao prepoznati i umanjiti dječakov bol. A dječak je bio zahvalan primjerenim vladanjem i učenjem. A imao je dara, koji se naročito pokazivao na školskim priredbama, kada je dječačić Đuro nosio sve one teže uloge, kada je na pozornici doživljavao pravi preporod i sreću, nakon što ga je publika nagrađivala pljeskanjem. A o sreći tetke, bake i djeda ne treba ni govoriti, oni su svaku od tih priredbi pratili s napetošću, i na kraju bi se djed kočoperio govoreći da ga svi čuju: „Moj Đurica moja, moja tamburica.“ Hodao bi salom i uzvikivao: „Ovo je moj unuk, unuk Mile Peruna...“

Kako je stasavao dječak je sve više odskakao od vršnjaka, kako po obavljanju poljskih radova, brizi oko stoke, usluzi u kući, tako i po učenju, uz škrtu svjetlost uvijek zadimljene petrolejke. Kako je Đuro bivao uvjerljiviji tako su i djeca prema njemu bila respektivnija, naročito su mu se približili drugari: Đuro Dević, Vladimir Vujašković i Miloš Rogić. Ova četvorica momčića postaće uzdanica sela i đačka stožina na koju će ukazivati roditelji ukoravajući svoju djecu.

Upravo zbog ovakve srpske djece formirano je srpsko dobrotvorno društvo „Privrednik“ u Beogradu, iza Prvog rata, koje je okupljalo talentovanu djecu po srpskim zabitima i odvodilo ih u gradove, školovalo i na pravi način uvodilo u život. „Privrednik“ je pomogao mnoge, ni ovi dječaci njihovim aktivistima nisu ostali nezamjećeni, pokupili su ih i odveli u Beograd.

Seoski život je bio stalnu na ivici opstanka. Ono malo od proizvoda što se moglo iznijeti na pijacu prodavalo se u bescijenje, tek da se oduži državni porez, koji je bio stalna omča o vratu siromašnog svijeta. U toj teškoj situaciji ljudi su izlaz pokušavali naći u prodaji zemlje da bi mogli podmititi koga u gradu, ko je mogao seljaka zaposliti u kakav državni posao: žandarmeriju, željeznicu... Na usnama svih mladih ljudi Krnjaka lebdila je riječ državni posao, pa je tako i dječak Đuro, kako je spoznao sebe, stalno maštao o školi, zanatu i izbivanju iz sela, i vjerovao u neko čudo koje će ga učiniti bogatim. Ih kako će sa ponosom, takav, odjeven i uglađen, širokog koraka i osmijeha šetati po selu. I evo, dočekao je dan odlaska u snove, u veliki Beograd.

Prvi ode Đuro Dević. Poštom pristigoše „Privrednikove“ vozne karte za Vladu i Miloša, pa i oni nestadoše iz sela. A šta je sa Đurom Perunovim? Nije se valjda šteta prosula na najslabijeg! Šaputalo se po selu, u kući Mile Peruna brinulo, a u dječakovoj duši vladala je tuga i lom. Nakon što je dječak, jedno veče, dotjera goveda, i dok mu je baka postavljala večeru, primjetio je da baka prolijeva ali i prikriva suze, to ga je neveselilo, upitao je žalobnim glasom:

„Bako! Ti plačeš!?“

„Jedi dijete, jedi... jedi večeras koliko god možeš.

„Bako...!“

„Jedi, najedi se... ko zna kad ćeš opet...“

„Bako, šta pričaš...?“

„Došla ti je karta...“

Đuro se sklopi oko bake, pritrča tetka i obgrli ih obadvoje. Pojavi se i djed, orošenih očiju poljubi unuka u tjeme i posrćući odgega u sobu.

U rano jutro, sa kartama u njedrima, prije nego se i umio, Đuro je kriomice utrčao u štalu i stalno brišući suze na smjenu ljubio: krave, volove i ovce. Presvisnuće od tuge za onim što ostaje iza njega i sreće od onog u što ide.

Đurin odlazak imao je dva paralelna putovanja, ono fizičko, koje je bilo i naporno i trajalo je do Beograda, ali i ono duševno, u kojem su se stalno lomile i smjenjivale slike ukućana i rodne grude, a naročito djedovi sinošnji savjeti:

Tamo gdje dođeš moraš biti vrijedan i pošten, kao što si bio i ovdje. Nikad ne smiješ osramotiti kuću Mile Peruna. Pa ni kad ti bude najteže. A biće ti teško, znamo. Biće ti teško bez nas, bez zaštite...

Primjereno odjeven Đuro je hrlio sa tetkom do glavne ceste, ushićen ali i tužan zbog rastanka, rastanka koji djed nije mogao podnijeti i koji je zorom nestao iz kuće, rekavši da hitno mora nekom čovjeku nešto pomoći. Na glavnoj cesti Đuro je sustigao mnogo pješaka kojima se pridružio, i sa kojima je razgovarao, ali u njemu je svrdlao neumoljiv crv, i od njega bolila rana za ljubavlju majke, koja je tamo negdje daleko u Vinkovcima. Rana boli. Dječak se suzdržava, ta neće valjda zaplakati pred svijetom, a čovjek je koji je pošao da osvoji svijet. Pa ipak, majčin zov tamo iz nekog grada, Vinkovci, dopire do njega, razdire mu grudi, i on mora da se rastrese, da duši bar na tren da na volju. Na tren je zaostao iza grupe, skrenuo s puta, zaklonio se iza jedne kamene gromade, rasplakao, i prije nego se sabrao, obrisao suze, zakričao je slomljenim glasom:

O mati, sudbino moja...“

A kad je iskoračio prema cesti, prema novom životu, pogledao je u nebo i zavapio:

„Zbogom majko, i neka ti je sve oprošteno!“

GALERIJA

PODELITE OVAJ TEKST NA: