detalj slike: KRK Art dizajn

TIŠINA ČEŽNjE

Koraci me odvode do mjesta gdje na miru svi spavaju. Samo tamo sve stoji na svom mjestu. Samo tamo niko nema šta da uzme, niko se ne otima oko tuđeg. Mrtvih se, po pričama, svi plaše. Strah koji je nekada postojao, kada se pomene groblje, nestane kada na njemu imaš nekog svoga. Onoga ko ti nedostaje, onoga ko će ti nedostajati dok god živiš i dok se jednoga dana opet ne sretnete. Stara zarđala kapija, na prvi pogled, jedina je ostala ista.

Otvaram kapiju i ulazim tiho na prstima, kao sjena neprimjetna da ne poremetim mir koji Vas okružuje. Znam, čim se suza skotrlja i bol me rastavi na komade znaćete da sam došla. Kroz zemlju će prodreti do svakog od vas njena vrelina, koja me peče već godinama. Ima li nešto teže nego otvoriti vrata gdje vas posjećujem, ali Vas ne vidim? Da li Vi vidite mene?

Svi zidovi ovog svjeta stoje mi na leđima dok koljena posustaju u njihvom držanju. Treba biti jak i smoći snage tamo gdje je više nema. Srce zašiveno sa bezbroj šavova, lako se pokidaju, ne može da ozdravi jer od bola još niko nije ozdravio, samo naučiš da živiš sa njim. I lažu svi kad kažu „kako vrijeme odmiče bol postaje manja.“ Ne! Bol postaje samo zrelija, starija i puno, puno veća. Valjda raste dok ne počne stariti, dok se koža ne počne borati, ali nikada se smanjiti neće. Sat neumorno kuca ne ostavljajući ni jednu sekundu sa strane. Da se zaustavi, da se vrati natrag, da još jednom osjetim blaženi dodir, da srce makar još samo jednom osjeti onu radost kad nas vidim sve zajedno na okupu i osmjehom na licu. Tražim previše zar ne? Tražim nemoguće jer vaš san je vječan, a moj prolazan. Jedino utjeha korača kroz život i saznanje da iako godine odmiču između nas, iste te godine nas približavaju, jer svi hodamo ka tom kraju na kom ćemo se jednoga dana ponovo sresti. Svaki kraj nosi jedan novi početak, a čini mi se da je svaki početak lijep samo dok se ne približi kraj, znajući da bude i iznenadan. Život kratko traje, brzo prođe, ali nekako dugo boli.

 Na koju god stranu da se okrenem tišina čežnje je sve što me okružuje, a Vas se dosta ovdje preselilo. Sjednem, pričam dok se glas ne umori od saznanja da pričam sama sa sobom. Ko zna možda postoji neki paralelni svijet, neki prolaz da se provučem i vidim vas bar još jednom. Trebalo bi da se ide, kažu, redom u taj drugi svijet. Zašto onda sve ide preko reda? Kasnimo u svemu, ali odlazimo prije nego što treba. Kroz zamagljene prozore mojih očiju slike se ređaju jedna za drugom. Razbijaju se o kapi dok nezaustavljivo padaju, a ja ih skupljam i opet iznova sklapam nedajući zaboravu da ih odnese. Šta bi mi sada rekli da me vidite? Ne brinite, spavajte svojim vječnim snom, jer strah koji mi je nekad obuzimao tijelo kada bi samo preko polja pogledala u vašem pravcu je nestao. Od kada ste se ovdje preselili znam da sam sigurna u svojoj samoći sa vama. Jer kad si svoj među svojima onda si najsigurniji.

Nastavljam dalje da hodam našom zemljom, koja je do juče još bila bogata ljudima, a danas je skoro pusta i što je najgore od svega kao da će svakim danom biti sve više siromašnija. Kažu da postaje pogodno tlo samo za loše stvari koje se kriju ispod ruke, drže se skrivene, a javna su tajna, o njima niko ništa ne zna, a svi znaju sve, čuvajući tako sebe da ne budu na ničijem nišanu.

Kada sunce krene na počinak skupljam snagu da Vas ostavim da počivate u miru. I dok dišem i dok me god ima dolazit ću u taj prvi red na kućni broj četiri. Zatvram vrata bez straha, tiho da ne remetim vaš san i odlazim putem kojim često idem. Pogled mi ostane gore visoko na nebu gdje oblak crta znak iza kojeg možda baš ti viriš i čuvaš svaki moj korak. Voljeni nikad ne umiru dok god žive u našim srcima. Odlazim zatvarajući kapiju groblja na kome svi u tišini počivaju.

PODELITE OVAJ TEKST NA: