detalj slike: KRK Art dizajn

I ŠTA NA KRAJU OSTA

Zeleni beskraj se spaja sa plavim svodom. Bura ćavoli dok sunce obasjava mjesec pred odlazak na počinak. Ne mogu ostati imuna na sjećanja i njihovo glasno dobovanje u glavi.

Ironija sudbine ili zapisani i predodređeni put? Kako pobjeći od godinama naslaganog bola u kome ne jenjava žal za onim što je bilo živo, a više nije. Odavno su za nas planovi postali neuhvatljive ptice puštene u slobodan let. Živi se kako se mora, ponekad kako se želi, strahujući od rana i neprolaznih ožiljka. Svijet je odavno postao prljavo rvalište gdje pošteni uglavnom gube u želji da odbrane svoje. Zar su ljudi satkani od skrivenih misli, zločastih namjera i neumjerenih prohtjeva?

Tražim pogledom čovijeka, možda ću nekoga sresti, možda je neko baš kao i ja došao obići svoje staze ali sve što tražim izgleda da neću naći. Gdje su sva ona djeca i njihove naivne i nevine oči? Jesu li i oni postali nepoznati? Na koji put ih je život odveo? Na onaj u kome su nogom bliže paklu ili raju.

Očigledno je da različitosti oslikavane od čovjeka do čovjeka su razlog da se mnoge priče završe prije nego li dođu do svoga početka. Zastane čovjek postiđen sam pred sobom, razočaran saznanjem da život nema niti malo milosti, da se nekadašnja dobra dijeca pretvaraju u neprepoznatljive ljude pa te uhvati ona neka nelagoda u grudima jer ti bude žao zašto je život toliko nepravedan. Neko dobije sve, neko nema ništa, nekom daju sve, a nekom uzmu i ono ništa što je sve od nešto što ima. Šta se to dogodi u unutrašnjosti nekog čovjeka pa je spreman da svoj život odvede u pogrešnom smjeru? Ako misli da je to onaj pravi kako onda može da prepozna koji nije?

Zatvaram kapke dok vrata prošlosti škripe. Nemir se već odavno nastanio u život izazivajući onaj glupi osjećaj tuge. Natjera ti suze na oči svaki put kada pogledaš u pravcu prošlosti. Ostala je zarobljena i prekinuta u sjećanjima. Neko ode zato što hoće, neko zato što mora, neko zato što neće, a nekog otjeraju. I kako god da okreneš odlazak je neizbježan. Dođe kad ti najmanje treba, a ode kad ga ne želiš ni u snovima.

Zastaneš nad proteklim godinama. Prohujale su pokraj tebe u želji da obezbediš dostojan život za sebe i svoje, a onda pogledaš oko sebe i ne prepoznaš se u okruženju i njegovim stegama sa svih strana. Htio bi natrag, ali natrag nemaš kome. Htio bi naprijed, ali tamo je još neizvjesnije. Onda nastaviš tamo gdje si stao razmišljajući kako je sve moglo biti drugačije, ali nije, jer ništa se ne dešava tek tako, sve ima neki razlog pa kakav god on bio znaš da je tvoj i guraš sa njim pa kud stigneš. Kroz sav taj hod mješaju se slike onog dijela života što je prošao, a nedostaje ti jer je tekao ispod najljepšeg plavog neba, onog zavičajnog i možeš ga sresti samo na jednom mjestu. Stegne te u grudima, zabole stare rane dok se nadograđuju na ove već postojeće, pa onda na one nove i svakim se danom umnožavaju sve više i više. I dođe tako neki period života gdje biraš ćutanje jer ko da razumije tvoju bol zbog odlaska. Riječi bez reda i rasporeda se gube u tvojim željama jer ono što je prošlo nikada se vratiti neće. Ne možeš da zaustaviš sat i nezaustavljiv hod života pa da nastaviš tamo gdje ti je srce na mjestu. Duša se prečesto vuče za umornim nogama dok koračaju daleko od mjesta gdje je duša zasađena duboko u rodnu zemlju. Uvijek čuješ ono isto pitanje: “Zašto ideš ako ne možeš da podneseš odlazak?“ I uvijek ga postavljaju oni koji nikada nisu otišli, a da ih je taj odlazak zabolio. Obećaš sebi da ćeš se jednog dana vratiti i misliš da ćeš obećanje moći ispuniti jer ne znaš da je za tebe već sve određeno. Neko vjeruje u sudbinu, neko ne, ali biće onako kako mora biti. Sada kada znaš za tu istinu težak je pogled ka neizvjesnom sutra. Svi koji misle da život drže u svojim rukama znači da su dovoljno sretni pa nisu vidjeli kako izgleda kada ti sve iz ruku isklizne.

Pustiš da se kazaljke pomjeraju na satu jer iako ih zaustaviš kod sebe one i dalje šetaju od dana do dana, od noći do noći  i tako se opet gomiliaju godine. Najrađe bi da ich prespavaš pa da se probudiš baš kad treba i kad je najbolje za još jedan novi početak. Na lice staviš osmjeh da te suze ne odaju pred onima što sa nestrpljenjem čekaju da vide tvoj kraj. Jer Bože moj što bi tebi bilo bolje nego meni. Ali ako ti je gore onda je to dokaz da sam ja bolji od tebe. I tako ljudskoj gluposti i zlobi nikad kraja. Ali i zlobi jednog dana dođe kraj jer koliko god neko mislio da je nedodirljiv ima svoje vrijeme za odlazak.

I onda shvatiš da ne vrjedi trošiti sjećanja na ono što je bilo i na ono što nikada biti neće pa ih čuvaš kao najveću svetinju, kao hram kome vjeruješ jer je u njemu sakriveno sve ono što ti daje snagu da nastaviš dalje. Pod nekim drugim nebom, sa nekim drugim ljudima, daleko od svoga i od svega onoga što je samo ostalo da živi u tebi skupljaš snagu za još jedan i još jedan i još jedan korak. Ko zna, možda ako je bilo suđeno da odeš možda je suđeno i da se vratiš. Nažalost sve su češći oni dolasci gdje te opet ispraćaju na jedan odlazak, onaj sa kojeg se više ne vraćaš.

Prođe život u toj smjeni vladara gdje podjednako na kraju gube svi. Svaki odlazak je novi dolazak i svaki dolazak je još jedan odlazak. Ništa lakše i ništa teže od toga. Najlakše je otići kada iza sebe nemaš šta da ostaviš. Znam to odlično, uvijek dođe vrijeme odlazaka.

I samo treba plivati. Isplivati, ne okretati se, ne dozvoliti da te hladna voda potopi. Tišina je sve glasnija nad mojim pustim krajem. Dobra je za molitvu jer se u njoj vraća bar na trenutak ljudskost koja je odavno pregažena. Ona istinska, a svakim danom je sve manje i manje.

Stojim i gledam ono što bješe i ono što je sada. I na kraju, sve što je lijepo i srcu drago ugroženo je gdje god da se okrenemo. Od koga? Od čega? Od svega i svakog kome su mračna duša  i uši gluhe na strah što sije sjeme zla.

PODELITE OVAJ TEKST NA: