detalj slike: KRK Art dizajn

NUŠIĆEVA LIRIKA

 prof. dr Goran Maksimović

1.0.Poezijom je uz pojedine kratke dramske komade i šaljive priče praktično ušao u književnost, zbog stihova jedne satirične pjesme bio je osuđen i boravio je u zatvoru, a opet lirika je ostala najmanje zapažen segment književnog rada Branislava Nušića. Pjesničke tekstove kao zasebne umjetničke cjeline, Nušić je uglavnom pisao u ranom stvaralačkom periodu, a uslovno ih možemo posmatrati kroz četiri tematsko-motivske cjeline: poučnu liriku, ljubavnu liriku i satiričnu liriku, dok četvrtu cjelinu čine mješovite pjesme refleksivne, rodoljubive i socijalne tematike. Poučna lirika je bila namijenjena djeci i mladima, ljubavna lirika je izraz pjesnikovih intimnih zanosa i razočaranja u mladosti, dok su satirične pjesme usmjerene na kritičko sagledavanje društvenih, a prije svega političkih i moralnih anomalija u srpskom društvu u devetoj deceniji 19. vijeka. Mješovite pjesme iskazuju Nušićeve refleksije o životu, socijalne o siromaštvu i patnji naroda, a rodoljubive o svekolikim slobodarskim idealima srpskog naroda.

Analitički korpus na kome smo zasnovali naše čitanje Nušićeve lirike sadrži pedesetak odabranih pjesama koje su objavljene u dvanaestoj knjizi Sabranih dela Branislava Nušića, u redakciji Raška V. Jovanovića, pod naslovom Odabrane pesme, Dramski tekstovi, Mediografija, Prosveta, Beograd, 2006. godine. Prema jednom navodu Josipa Lešića, u Rukopisnom odeljenju Matice srpske u Novom Sadu, sačuvano je desetak Nušićevih ljubavnih pjesama, koje su posvećene djevojci Milici Terzibašić, kao i ciklus od osam refleksivno- religioznih pjesama pod naslovom "Pesme po Svetom pismu", ali nam taj korpus nije bio dostupan prilikom naše analize Nušićeve lirike.[1]

2.0.Nušićevu poučnu liriku uglavnom čine stihovi napisani za djecu i mlade, koji su u velikoj mjeri pisani po uzoru na tada popularne stihove dječije lirike Ljubomira Nenadovića i Jovana Jovanovića Zmaja. Uglavnom su to pjesme koje su objavljene u listovima Golub (1881-1882) i Srpče (1882-1883). Posebno je važnu ulogu u tome imao novopokrenuti list Srpče. Radilo se o ilustrovanom listu za "malu Srpčad", koji je dragocjen za "poznavanje književne mladosti B. Nušića, Jaše M. Prodanovića, Andre Gavrilovića, Milorada Mitrovića, pa i već afirmisanih pisaca, poput Dragutina i Vojislava Ilića".[2] Karakteristične su u tom pogledu pjesme: "Zagonetke" (1881), "Mali Joca" (1880), "Ne mešaj se u tuđe poslove" (1881), "Pozdrav" (1882), "Kraj kolevke svoje sestričine" (1882), "Dete kraj prozora" (1882), "Dedin imen-dan" (1883), "Kraj peći" (1883), "Tika-taka" (1883), "Spomen" (1883) i sl.

Nušićeve lirske pouke obuhvataju različite praktične životne situacije, anaglašavaju njegovanje dobrote, porodične sloge, moralnih vrijednosti, uzajamne ljubavi, ali i odanosti prema domovini i osjećanju ponosa zbog pripadnosti srpskom narodu. U pjesmi "Zagonetke" Nušić upravo naglašava princip dobrote, igre sa dječicom, kao i potpomaganja starima. U zmajevski intoniranoj pjesmi "Mali Joca", Nušić potencira štetnost dječijeg ružnog ponašanja i opominje nestašnog dječaka da se "ne kezi svakom". U pjesmi "Ne mešaj se u tuđe poslove", Nušić polazi od naslovnog poslovičkog iskaza i pokazuje kako "mali Perica" naivno savjetuje svakoga šta bi trebalo da radi. Objašnjava starom ribaru da somove i šarane lovi na slatku proju, a ne na glistu, a majstoru zidaru sugeriše kako bi trebalo da pripremi blato za malterisanje. Ali kad dođe u školu Perica ne zna da razlikuje glagol od imenice. U pjesmi "Pozdrav", koju je napisao povodom početka izlaženja lista Srpče (1882), Nušićeva poučna obraćanja djeci i mladim čitaocima imaju izrazito patriotski naboj i upućuju na ideal "srpske sloge", na poštovanje "kosovskih osvetnika", na visoku cijenu koju je krvlju srpski narod platio u brojnim borbama za slobodu. Na kraju pjesme Nušić naglašava da je upravo takvom patriotskom "celji" usmjeren list Srpče u nadi da će takve poruke biti razumljive mladoj publici i da će se Srbi odazvati na pretplatu tog lista. Iza toga je Nušić napisao još dvije pjesme istoga naslova i u njima naglasio da Srpče nastoji da pohodi "srpska čeda" u "daljnim" krajevima, ujedinjujući tako stihovima različite oblasti u kojima je živio srpski narod.

U formalnom i poučnom pogledu najzahtjevnija je pjesma "Kraj kolevke svoje sestričine", koja je ispjevana u četiri strofe oktave, sačinjene od lirskih deseteraca, kao i naizmjenične četiri katrenske strofe, ispjevane u lirskim petercima, koje imaju karakter refrena. Kroz iskreni doživljaj ljubavi pokraj kolijevke tek rođene sestričine, Nušić glorifikuje ideal porodične sreće i odanosti, ali i duboke uzajamne povezanosti majke i novorođenčeta.

Ideal porodične bliskosti i sreće, pronalazimo i u pjesmama "Dedin imen-dan" i "Kraj peći", u kojima se porodični dom doživljava kao utočište i izvor sigurnosti i sreće, a sa tog porodičnog plana, u idičinim trenucima provedenim pored peći, Nušić prelazi i na slavljenje nacionalnih junaka iz prošlosti, poput Miloša Obilića, Strahinjića Bana, ali i Hajduk-Veljka Petrovića. U pjesmi "Spomen" proslavljeno je ime Svetog Save, prvog srpskog prosvjetitelja. Dobar pjesnički ritam, veoma važan za stihove koji su namijenjeni djeci i mladima, Nušić ostvaruje u pjesmi "Tika-taka", koja blisko lirici Jovana Jovanovića Zmaja dovodi u vezu kretanje klatna na šetalici sata sa otkucajima srca.  

3.0.Nušićeva ljubavna lirika pisana je u duhu kasnog romantičarskog iskazivanja najdubljih emocija, intimnih zanosa, ali i prvih razočaranja zbog nestalnosti ljubavnih osjećanja. Izdvajamo karakteristične pjesme: "Ćemane" (1887), "Na dan venčanja" (1887), "Uz Ljeljeve strune" (1885-1886), "Rezignacija jedne usedelice" (1888), "Tužna ljubav" (1889), "Komšiki" (1890), "Pijer Sančo Kavaljero" (1891) i sl. Neophodno je naglasiti da je nakon Nušićeve pjesme "Na dan venčanja", koja je nastala kao izraz dubokog intimnog razočaranja poslije vjenčanja prve velike piščeve ljubavi Milice Terzibašić, približno petnaestak godina kasnije nastala mnogo poznatija pjesma Velimira Rajića sličnog naslova "Na dan njenog venčanja" (napisana 1903, a objavljena 1905).

U pjesmi "Ćemane" Nušić objedinjuje ljubavni ideal sa muzikom, a u zvucima violine prepoznaje najdublje niti i govor ljudskog srca, pogotovo onda kada je ono razočarano zbog porušenih ljubavnih zanosa. Nušićevo ćemane više ne svira, popucale su njegove žice, a odložio ga je u zapećak da u "prašini broji dane",[3] zato što je i njegovo srce utihnulo i u zapećku tuguje i pati. Pjesma je prenaglašeno patetična, a samim tim i neuvjerljiva kada je riječ o autentičnom iskazivanju osjećanja, a na formalnom planu predstavlja za Nušića karakterističnu upotrebu mješovito rimovanih stihova osmeraca raspoređenih u osamnaest katrenskih strofa. Iako je Nušić imao nepune dvadeset tri godine kada je napisao ovu pjesmu, nastojao je da svog lirskog junaka prikaže kao razočaranog "sedog starca", što unekoliko naglašava pretpostavku da su stvarni izvori za ovakva razmišljanja bili više posljedica književne lektire, nego stvarnih životnih situacija i osjećanja.

Mnogo je u emotivnom pogledu uvjerljivija pjesma "Na dan venčanja", možda baš zato što je proistekla iz prvog iskrenog piščevog ljubavnog razočaranja. Napisana je povodom udaje velike Nušićeve ljubavi, djevojke Milice Terzibašić, koja ga je ostavila neposredno pred odlazak u Požarevački zatvor, na izvršenje kazne zbog satirične pjesme "Pogreb dva raba" (objavljene u maju 1887. godine u Novom beogradskom dnevniku). Sasvim u duhu sumornih i pesimističkih raspoloženja, koja su u tim trenucima opsjedala pjesnikovo srce i dušu, Nušić daje slike "teških jesenjih dana", koje podsjećaju na apolonijske deskriptivne stihove Vojislava Ilića, a zatim usmjerava pažnju na prikaze crkvenog oltara na kome se vjenčala njegova voljena djevojka. U formalnom smislu pjesma je ispjevana u prepoznatljivim vojislavljevskim dugim stihovima, u rasponu od dvanaesteraca, do petnaesteraca, ali i u osmercima, koji su raspoređeni u osam strofa od po pet stihova sa mješovitom rimom. Dok posmatra to oltarsko sveto mjesto, dok uzima u ruke trebnik koji je ona cjelivala, osjeća da su stihovi ove pjesme ujedno i opelo njegovoj nadi i sreći. Uprkos bolu i ljubavnoj patnji, prekorima koje joj šalje, dok mu se iznova ukazuje "njeno oko lepo", Nušić osjeća i snažno kajanje jer mu se čini da je uprkos svemu bio strog prema njoj: "Da, i sad mi se čini, bio sam strog, o nebo!// Al', pakost, gonjena tugom, oduške htede slepo".[4] 

Najbliži ostvarenju cjelovitog rukopisa ljubavnih pjesama, Nušić je bio u petnaest pjesama iz ciklusa pod nazivom "Uz Ljeljeve strune". Poznato je da Ljeljo vodi porijeklo iz slovenske mitologije i da predstavlja boga ljubavi, a bio je sin Lade, boginje proljeća, mladosti i plodnosti. Pjesme su raspoređene u dva dijela. "Prva kita" sadrži ukupno deset pjesama, a "Druga kita" još pet pjesama, ispjevanih najčešće u lirskim desetercima koji podsjećaju na magijsku književnost i narodne lirske pjesme, kao i na pojedine Zmajeve stihove iz Pevanije (1882), kao i kasnijih Snohvatica (1895) i Devesilja (1900). U Nušićevom pogledu, možda su ipak najbliži podsticaj za pisanje ovih pjesama, bili stihovi iz pjesme "Ljeljo" Vojislava Ilića, koja je objavljena 1882. godine. Otuda u ovim pjesmama i dominiraju magijski rituali doživljaja ljubavi, motivi zagledanja momaka i djevojaka, tajnih sastanaka, ljubavne sramežljivosti, zabranjenih ljubavi, roditeljskog nerazumijevanja ljubavnih osjećanja svoje djece, ali i ljubavi prema oženjenom momčetu, ljubavne žudnje, snovidovnih ljubavnih susreta i sl. Navodimo kao primjer karakteristične stihove iz prve pjesme "Prve kite": "Jagluk veze iz Kolara Mara,// Jagluk veze crnim ibrišimom,// Jagluk veze a Beograd kune;// - Beograde, bog te poravnio,// Što ti šalješ tvoje kapardžije,// Kapardžije, ljute aračlije,// Te kapare momke za soldate,// A arače srca devojačka:// Nit' kapare parom, nit dinarom,// Već kapare vojničkom šajkačom,// Nit' arače gledom, nit' lepotom,// Već odvedu srce za draganom."[5]

Osvrnućemo se ovom prilikom na još dvije pjesme koje su objavljene pod istim naslovom "Komšiki". Prva pjesma ima devet katrenskih strofa, ispjevanih u petnaestercima, a druga osam katrena, ispjevanih u mješovito i nedosljedno rimovanim petnaestercima. Obje pjesme su nastale u Prištini, a datirane su u februaru 1890. godine. Tematizuju tajni i zabranjeni nagovještaj ljubavi koji je pjesnik osjetio prema svojoj mladoj i udatoj komšiki Emini, čije lice nikada nije sagledao jer ga je uvijek skrivala ispod vela. Nušić na kraju prve pjesme te zabranjene emocije boji šaljivim tonovima, potpuno siguran da će njen muž da mu "prebije noge" ako sazna za ove stihove. Neočekivani obrt nastaje na kraju druge pjesme kada zaljubljeni pjesnik saznaje da je njeno lice prekriveno jašmakom bilo zapravo "vrlo ružno". "I sad te već ne snivam, niti ti pesme pišem,// Nit' blenem u rešetke – na što da vreme gubim?!// I ništ' mi ne ostaje, pojmićeš, Emine, sama,// Do da se, utehe radi, u drugu sad zaljubim!"[6] Važno je ovom prilikom naglasiti da je Nušićeva ljubavna pjesma posvećena komšiki Emini, nastala mnogo prije poznate Šantićeve ljubavne pjesme "Emina", čija je prva verzija objavljena u časopisu Kolo 1902. godine.         

4.0.Kao satirični pjesnik Nušić je iz podsmješljive perspektive prikazivao društvene anomalije svoga vremena. Odnosi se to prije svega na političke prilike u obrenovićevskoj Srbiji, ali i na urušavanje opšteg morala u toj državi, a kao reprezentativne izdvajamo pjesme: "Novosti u Smederevu" (1882) i "Pogreb dva raba" (1887). Obje navedene Nušićeve satirične pjesme imale su neki konkretan povod za svoj nastanak.

Pjesma "Novost u Smederevu" nastala je kao reakcija na usvajanje "Zakona o ustanovljenju čuvara za javnu bezbednost", u Narodnog skupštini, 22. juna 1882. godine. Datirana je u Smederevu, 22. jula 1882. godine, ima ukupno devet katrena ispjevanih u devetercima i osmercima, sa neujednačenom rimom, koja je povremeno parna, a povremeno naizmjenična, a ukazuje u formi satiričnih invektiva na potpunu besmislenost tog zakona jer se svodio samo na pojmovne izmjene, tako da su negdašnji "panduri" postali "žandari", a sve druge negativne stvari u njihovom radu su ostale identične. Nušić naglašava da on dobro poznaje i stare Smederevce i zna koliko će im "prijati" ove izmjene, a poznaje dobro i "naprednjačke žandare", tako da se čudi kako neka mudra policijska glava nije poslala kog beogradskog žandara u Smederevo da narod "ovde vaspitava". Pošto je u invektivi potencirao kritiku partokratskog uređenja političkog života u Srbiji, Nušić namjerno apostrofira Naprednjačku stranku koja je tada bila na vlasti i predstavljala najkrupniji oslonac autoritarnom režimu dinastije Obrenovića. Upravo zbog svega toga, to "vaspitanje" bi trebalo da se odnosi na uspostavljanje "reda" prilikom političkih "izbora", a krajnji cilj je onemogućavanje postojanja slobodnog ili kako Nušić naglašava "bezobraznog javnog mnjenja".[7]

Pjesma "Pogreb dva raba" predstavlja jednu od najpoznatijih satiričnih pjesama napisanih na srpskom jeziku, a privukla je opštu pažnju javnosti prije svega zbog sudskog postupka u kome je pjesnik optužen za "uvredu kralja Milana", a zatim je bio osuđen zbog stihova ove pjesme najprije na dva mjeseca od strane Varoškog suda u Beogradu, a zatim je Kasacioni sud uvećao tu kaznu na dvije godine zatvora. Kasnije je Nušić proveo na izdržavanju kazne nepuna tri mjeseca u Požarevačkom kaznenom zavodu, prije nego što je "pomilovan" i oslobođen od služenja ostatka predviđene presude. Interesantno je ovdje pomenuti jedno svjedočenje Vladana Đorđevića, koje je objavio u Otadžbini 1891. godine, a odnosi se na nastanak ove Nušićeve pjesme. Đorđević naglašava da ga je "grizla savest" i da se osjećao krivim "što je Nušić po svršenoj Velikoj školi mesto u službu otišao u aps". Naglašava da je i njega naljutila ta skromna sahrana majora Katanića i da je to svoje raspoloženje iskazao između ostalog i pred Nušićem, koji je podstaknut time napisao spornu pjesmu: "To me je naljutilo. Zgrabio sam dva čoveka koji su blizu mene stajali, doveo ih u ovu istu redakciju i pročitao sam im onaj odeljak moga rukopisa Slivnica, u kome je opisana borba na Neškovcu i junaštvo Mihaila Katanića. Ali na nesreću, ona dvojica kojima sam to pročitao behu pesnici. Jedan od njih beše ovaj isti Branislav Nušić".[8] 

Pjesma je u podnaslovu definisana kao "basna", a sačinjena je iz osam katrena i jednog distiha, sa stihovima desetercima i nejednakim rimama, u kojima je najčešće ustaljeno samo naizmjenično rimovanje drugog i četvrtog stiha u katrenima, da bi u završnom distihu bila prisutna parna rima. Pjesma je bila objavljena u Novom beogradskom dnevniku (broj 98, VI/1887, 6. maj, str. 2), datirana je u Beogradu, 2. maja 1887. godine, a potpisana je pseudonimom "Gasarče", u značenju zračka svjetlosti koja je dopirala sa "gasne lampe", što je nesumnjiva aluzija na neslobode u političkom životu tadašnje Srbije i opšti "mrak" u javnom mnjenju.

Uslovno možemo kazati da pjesma ima dvije cjeline. U prvoj cjelini prikazana je svečana državna sahrana "jedne babe", što se odnosilo na sahranu majke pukovnika Dragutina Franasovića, koja je bila toliko uzvišena da su "zatutnjala sva četiri zvona", da su "povrvele kite i mundiri", a među njima brojne perjanice, bezbrojni šeširi, oficirska "kita sjajna", majori i pukovnici. Za pjesnika je naročito bio koban završni stih trećeg katrena "I još neko, ali to je tajna", jer je predstavljao aluziju koja se odnosila na prisustvo kralja Milana. Nušić ironično završava prvi dio pjesme u četvrtom katrenu naglašavanjem da je "pravo" što je pokojnici odata tako uzvišena "poslednja počast".[9]

Međutim, upravo je ta završna ironija, posebno naglasila obrt koji je uslijedio u drugoj cjelini ove pjesme, u kojoj Nušić prikazuje nedostojnu sahranu jednog "srpskog junaka". Radilo se o majoru Mihailu Kataniću koji je bio teško ranjen u Srpsko-bugarskom ratu, u jesen 1885. godine, a potom je od posljedica tog ranjavanja, preminuo u proljeće 1887. godine. Nušić je učestvovao kao kaplar u ovome ratu i bio je vojnik majora Katanića, što je između ostalog opisao u knjizi priča Pripovetke jednog kaplara (1886, 1895), a zatekao se na toj skromnoj i neprimjetnoj sahrani među desetak njegovih odanih vojnika. Duboko ga je povrijedila ta nebriga države, posebno vojske, prema ratnim junacima, tako da je u nekoj vrsti mladalačkog revolta i napisao čitavu ovu pjesmu. Nušić naglašava da "na žalost mnogih baba naših// taj rab božji nije bio baba", zato je sahrana i protekla bez bilo kakve posebne počasti prema preminulom. Ovoga puta nisu povrveli "kita i mundiri", a i oni što su pošli od pola su puta se vratili kući. "Promuklo su udarala zvona,// Udarala zvona iz budžaka,// A i što bi da se čini dževa,// Kad je pratnja srpskoga junaka".[10]

Naročito su u satiričnom smislu bili razorni završni stihovi ove pjesme, sadržani u jednom katernu i jednom distihu. U njima se Nušić direktno obraća "srpskoj deci" što znaju da misle i upućuje im pouku koja se neposredno odnosila ne samo na političko stanje u državi, nego i na opšti vladajući moral: "U Srbiji prilike su take,// Babe slave, preziru junake". U završnom distihu pjesnik poentira tu svoju pouku: "Zato i vi ne muč'te se džabe;// Srpska deco, postanite babe".[11]         

5.0.Nušić je u tom ranom stvaralačkom periodu, koji uglavnom obuhvata početne godine u devetoj deceniji 19. vijeka, napisao i nekoliko pjesama refleksivne, rodoljubive i socijalne tematike. Posmatramo ih kao mješovite stihove, jer ih nema dovoljno da bi činile posebne tematske cjeline ili lirske cikluse. Izdvajamo njihove nazive: "Sunčev zrak" (1880), "Sa visine" (1881), "Dva sirotana" (1881), "Dva trna" (1882), "Kneževiću Danilu" (1881), "Kneževiću Aleksandru" (1881), "Zidari" (1881), "Nada" (1882) i sl.

Upravo se među navedenim pjesmama najviše prepoznaje Nušićevo mladalačko oslanjanje na romantičarsku srpsku liriku svoga vremena, a posebno na stihove Đure Jakšića. Karakteristična je u tom pogledu posebno refleksivna pjesma "...Sa visine", u kojoj Nušić, nešto slično kao Jakšić u pjesmi "Orao", slavi beskrajnu slobodu koja je dolazila sa neba ili kako to naglašava Nušić "sa visine". Doživljaj "rujne zore" i rađanja sunca, Nušićev lirski junak doživljava kao prostor beskrajne slobode i miline. "Svi ti baji, sve miline// Sve što blista, sve što sjaje// Znadem - sve je sa visine".[12]

Jakšićevski je intonirana i refleksivna pjesma "Dva trna", koju je Nušić bio zamislio kao diptih u okviru zbirke pjesama Trnov venac, "posvećene pobri B. Bankoviću".[13] Zbirka nikada nije napisana u cijelosti, niti je objavljena, ali je u ove dvije pjesme iskazivala podjednako stanje pjesnikovog ambivalentnog mladalačkog raspoloženja i pročitane lektire. Podsjeća po osnovnoj misaonoj poruci na Jakšićevu pjesmu "Dve staze", a naspram potenciranja ljudske zlobe i zavisti, siktanja "plamena zloće", stajale su pjesnikove "tvrde grudi". Prva pjesma je sačinjena od četiri katrena, ispjevana u parno rimovanim osmercima, a u njoj dominira mladalački prkos i inaćenje sa ljudskim zlom koje ga je okruživalo. Druga pjesma je sačinjena iz osam katrena napisanih u naizmjenično rimovanim sedmercima, a onaj početni prkos i inat su splasnuli i prerasli u melanholiju i duboko beznađe. Zato se i završava pesimističkim stihovima: "Ja suzom kunem ljude// A plačem zemlju crnu".[14]

Karakteristična je i Nušićeva refleksivna pjesma "Zidari", koja na intimističkom i refleksivnom planu u velikoj mjeri podsjeća na Jakšićeve stihove iz pjesme "Na liparu". Prepoznatljivo je to i na tematskom i na formalnom planu. Na tematskom planu Jakšić se obraća ptičicama, a Nušić to obraćanje konkretizuje i obraća sde lastama. Na formalnom planu kod Nušića su prisutne tri refrenske strofe, ispjevane u mješovitim stihovima od lirskih desetaraca do lirskih sedmeraca, sa naizmjeničnim rimovanjem prvog i trećeg sa drugim i četvrtim stihom: "Hajd' po vodu, hajd' po blato,// Hajd' po suve slamčice!// Tim' priroda obilato// Dari svoje tičice".[15] Naspram njih nalazi se šest strofa dugoga stiha, sa dominantnim dvanaestercima, kao i sa različitim brojem stihova u tim strofama. Početnih šest strofa ima po šest stihova, a završna sedma strofa je sačinjena od osam stihova. Suštinska Nušićeva lirska poruka nalazi se u veličanju marljivosti, koju simbolički iskazuje kroz upornost lastavica u građenju svoje kuće, a pogotovo u veličanju radosti gradnje i slavljenju onoga što je urađeno.    

Među rodoljubivim pjesmama izdvojili smo one koje Nušić upućuje dvojici srpskih kneževića, crnogorskom prestolonasljedniku Danilu Petroviću, kao i srpskom prestolonasljedniku Aleksandru Obrenoviću. U pjesmi "Kneževiću Danilu", Nušić u patetičnom zanosu veliča crnogorsko junaštvo, kao i iskustva sa bojnog polja ovoga mladog prestolonasljednika, a onda ga podsjeća da kad jednoga dana stane na presto, da nastavi očevim koracima i da nikad ne zaboravi da još ima njegove braće "pod igom turska ropstva".[16] Pjesma je sačinjena iz četiri strofe od po osam stihova osmeraca, koji su nedosljedno rimovani. U završnim stihovima, Nušić kroz parafrazu poznate rodoljubive pjesme knjaza Nikole Petrovića "Onamo, namo...", upravo upućuje mladog kneževića na taj rodoljubivi zavjet da se za onim brdima oslobodi Milošev grob i da među Srbima više ne bude robova.

Na sličan način, u patetičnom patriotskom zanosu, Nušić se obraća i drugom srpskom prestolonasljednik, Aleksandru Obrenoviću. U pjesmi sačinjenoj od trideset dva stiha, naizmjenično rimovana osmerca i šesterca, podsjeća ovoga mladića na velika oslobodilačka djela njegovog oca, kralja Milana, koji je oslobodio zemlju od Timoka pa do Drine. Prestolonasljednik se upravo bio rodio u vrijeme kada su načinjena ta velika oslobodilačka djela, a Nušić ga poziva da zapamti te velike dane i nastavi slavni oslobodilački put svoga oca i djeda, sve dok ne budu oslobođena sva srpska braća. Upravo zato pjesmu i okončava zavjetnim riječima kralja Milana: "Iako se srpski steg// Povrh Niša vije,// Jošte tužno Kosovo// Osvećeno nije".[17]

U rodoljubivoj pjesmi "Nada", koju možemo posmatrati i kao Nušićevu mladalačku parafrazu Zmajevih rodoljubivih stihova iz pjesme "Svetli grobovi" ili iz "Pesme o pesmi", uzveličana je ljubav prema domovini, kao nečemu što se voli "od kolevke pa do groba" i čija se ljubav prenosi sa generacije na generaciju. Pjesma sadrži ukupno deset strofa od po šest parno rimovanih mješovitih stihova, koji se kreću od deseteraca do sedmeraca, a upućena je srpskoj omladini kao poruka da svaka nada može biti dovedena u pitanje ili u sumnju, osim vjere i ljubavi prema domovini: "Ali nada što ju srpske greju grudi,// To je sinji kamen – zdravo, zdravo budi// Omladino nado!!"[18]   

Socijalna pjesma "Dva sirotana ili vid za koru hleba", sačinjena je iz tri cjeline i epilogom, od ukupno 150 naizmjenično rimovanih stihova osmeraca. Prikazuje tragično i siromašno djetinjstvo dvojice dječaka, Veljka i Stanka, koji su ostali bez roditelja i odrastali od tuđe milostinje. Zahvaljujući ljudima "milostiva srca", ali i upornošću i napornim radom i žrtvom, najprije je Veljko postao srećan, a zatim je pomogao i Stanku da se uzdigne od siromaštva i izraste u srećnog čovjeka. Pri tome, Nušić potencira tezu da je "nauka" vodila kroz život "dva sirotana", te da im je podarila ne samo sreću, nego je "I od njih napravila// Ponajbolja dva građana".[19]

6.0.Nakon ovoga pregleda najznačajnijih Nušićevih stihova, možemo ukratko zaključiti da je Nušićeva lirika bila više izraz mladalačke lektire i književne mode, nego stvarnog umjetničkog nadahnuća. Možda bi se moglo ustvrditi da je Nušić samo kao satirični liričar pokazivao ozbiljniji umjetnički potencijal, dok je u ostalim aspektima lirskog pjesništva ostao neuvjerljiv. U poučnim pjesmama naglašena je porodična idila, roditeljska odanost prema djeci, sigurnost rodnog doma, a onda je sve to prenijeto na rodoljubivi plan i uvjerenje da stihovi predstavljaju najpouzdaniji put za utemeljenje patriotskih osjećanja. Kao ljubavni pjesnik, Nušić iskazuje ambivalentna osjećanja, iskazana kroz zanos i glorifikaciju ljubavi, ali i razočaranje i potpuni pesimistički doživljaj pouzdanosti i iskrenosti ljubavnih osjećanja. Kao refleksivni pjesnik, Nušić pokušava da sagleda čovjekovu poziciju u neiskrenom okruženju, duboko uvjeren da je borba za iskazivanje ličnih stavova i ideja, jedini istinski put ka ostvarenju ljudskog zadovoljstva i sreće. Na kraju možemo zaključiti da je Nušiću lirika poslužila da uđe svijet književnog stvaranja, da preispita svoje nadahnuće i one žanrove koji su bili najbliži njegovom stvaralačkom temperamentu. Upravo zato je poslije tih ranih i umjetnički neuvjerljivih lirskih pokušaja i usmjerio pažnju prema komediji i drami, kao i proznim oblicima, kao što su bili priča, roman i putopis, pronalazeći u njima onaj kreativni prostor za kasnije svoje bujno i raznovrsno nadahnuće.     

---

[1]Josip Lešić, Branislav Nušić – život i rad, Matica srpska-Sterijino pozorje, Novi Sad, 1989, str. 48.

[2]Dušan Ivanić, Književna periodika srpskog realizma, Institut za književnost i umetnost Beograd, Matica srpska Novi Sad, 2008. str. 320.

[3]Branislav Nušić, „Ćemane“, Odabrane pesme, Dramski testovi, Mediografija, Sabrana dela Branislava Nušića, knjiga dvanaesta, prir. Raško V. Jovanović, Prosveta, Beograd, 2006, str. 56.

[4]Branislav Nušić, „Na dan venčanja“, Odabrane pesme, Dramski testovi, Mediografija, Sabrana dela Branislava Nušića, knjiga dvanaesta, prir. Raško V. Jovanović, Prosveta, Beograd, 2006, str. 60.

 

[5]Branislav Nušić, „Uz Ljeljeve strune“, Odabrane pesme, Dramski testovi, Mediografija, Sabrana dela Branislava Nušića, knjiga dvanaesta, prir. Raško V. Jovanović, Prosveta, Beograd, 2006, str. 61.

[6]Branislav Nušić, „Komšiki“, Odabrane pesme, Dramski testovi, Mediografija, Sabrana dela Branislava Nušića, knjiga dvanaesta, prir. Raško V. Jovanović, Prosveta, Beograd, 2006, str. 72.

 

[7]Branislav Nušić, „Novost u Smederevu“, Odabrane pesme, Dramski testovi, Mediografija, Sabrana dela Branislava Nušića, knjiga dvanaesta, prir. Raško V. Jovanović, Prosveta, Beograd, 2006, str. 49-50.

[8]Vladan Đorđević, „Listići“, Branislav Nušić, zbornik radova, izbor i redakcija Slobodan Ž. Marković, Zavod za udžbenike, Beograd, 1965, str. 81-82.

[9]Branislav Nušić, „Pogreb dva raba“, Odabrane pesme, Dramski testovi, Mediografija, Sabrana dela Branislava Nušića, knjiga dvanaesta, prir. Raško V. Jovanović, Prosveta, Beograd, 2006, str. 43.

[10]Isto, str. 44.

[11]Isto, str. 44.

[12]Branislav Nušić, „Sa visine“, Odabrane pesme, Dramski testovi, Mediografija, Sabrana dela Branislava Nušića, knjiga dvanaesta, prir. Raško V. Jovanović, Prosveta, Beograd, 2006, str. 42.

[13]Branislav Nušić, „Dva trna“, Odabrane pesme, Dramski testovi, Mediografija, Sabrana dela Branislava Nušića, knjiga dvanaesta, prir. Raško V. Jovanović, Prosveta, Beograd, 2006, str. 47.

[14]Isto, str. 48.

[15]Branislav Nušić, „Zidari“, Odabrane pesme, Dramski testovi, Mediografija, Sabrana dela Branislava Nušića, knjiga dvanaesta, prir. Raško V. Jovanović, Prosveta, Beograd, 2006, str. 51.

[16]Branislav Nušić, „Kneževiću Danilu – crnogorskom prestolonasledniku“, Odabrane pesme, Dramski testovi, Mediografija, Sabrana dela Branislava Nušića, knjiga dvanaesta, prir. Raško V. Jovanović, Prosveta, Beograd, 2006, str. 45.

[17]Branislav Nušić, „Kneževiću Aleksandru – srpskom prestolonasledniku“, Odabrane pesme, Dramski testovi, Mediografija, Sabrana dela Branislava Nušića, knjiga dvanaesta, prir. Raško V. Jovanović, Prosveta, Beograd, 2006, str. 46.

[18]Branislav Nušić, „Nada“, Odabrane pesme, Dramski testovi, Mediografija, Sabrana dela Branislava Nušića, knjiga dvanaesta, prir. Raško V. Jovanović, Prosveta, Beograd, 2006, str. 55.

[19]Branislav Nušić, „Dva sirotana ili vid za koru hleba“, Odabrane pesme, Dramski testovi, Mediografija, Sabrana dela Branislava Nušića, knjiga dvanaesta, prir. Raško V. Jovanović, Prosveta, Beograd, 2006, str. 41.

PODELITE OVAJ TEKST NA: